vid.
1. Osjet kojim se zamjećuju različite značajke predmeta u okolišu (npr. veličina, boja, oblik, osvijetljenost, udaljenost, položaj, kretanje); nastaje podraživanjem fotoreceptora u oku. Svjetlosne zrake, koje potječu od nekog izvora svjetlosti ili se odbijaju od površine osvijetljenih predmeta, lome se prolazeći kroz prozirne dijelove oka (rožnica, leća, očna vodica, staklasto tijelo) te dolaze na mrežnicu, na kojoj nastaje umanjena, oštra i obrnuta slika promatranih predmeta. Ta slika podražuje fotoreceptore (štapiće i čunjiće), koji su najosjetljiviji na svjetlost valnih duljina između približno 400 i 750 nm (vidljivi spektar). Štapići sadrže vidni pigment rodopsin (→ vidni purpur), razgradnjom kojega u njima nastaje receptorski električni potencijal, što se vlaknima vidnoga živca prenosi u središnji živčani sustav. Čunjići djeluju slično, ali je njihov vidni pigment, nazvan i pigmentom za boje, po sastavu drukčiji od rodopsina jer sadrži pigment retinal i bjelančevinu fotopsin. Vidni živci iz oba oka sastaju se u vidnom raskrižju (optičkoj kjazmi). Ondje vlakna iz nazalnih polovica obiju mrežnica prelaze na suprotnu stranu, a vlakna iz temporalnih polovica ostaju na istoj strani. Iz kjazme impulsi odlaze u primarnu vidnu koru u zatiljnom režnju velikoga mozga. Funkcije primarne vidne kore raznovrsne su: stapanje slika iz lijevoga i desnoga oka (što omogućuje razlikovanje udaljenosti i prostorno gledanje), zamjećivanje razlika osvijetljenosti unutar vidnoga prizora, analiziranje boja. Signali iz primarne vidne kore odlaze u sekundarna (asocijacijska) vidna područja, u kojima se analizira značenje i daje smisao vidnim informacijama pristiglima u primarnu vidnu koru. Gubitak primarne vidne kore uzrokuje sljepoću, dok se bez sekundarnih vidnih područja ne može razumjeti ono što se gleda, iako se to jasno vidi.
2. U gramatici → aspekt
