Srbija

Srbija (Republika Srbija), država u središnjoj i jugoistočnoj Europi, između Madžarske (duljina granice 166 km) na sjeveru, Hrvatske (317,6 km) i BiH (357 km) na zapadu, Crne Gore (124 km) na jugozapadu, Kosova (352 km) i Sjeverne Makedonije (62 km) na jugu te Bugarske (371 km) i Rumunjske (531 km) na istoku, odnosno sjeveroistoku; obuhvaća 77 592 km².

Prirodna obilježja

Teritorij Srbije sastoji se od uže ili središnje Srbije (55 978 km² ili 72,1% teritorija) i pokrajine Vojvodine (21 614 km² ili 27,9% teritorija).

Vojvodina

Vojvodina je nizinski (do 200 m) panonski prostor. Čine ju lesni ravnjaci i terase, naplavne ravnice Dunava, Tise, Tamiša, Begeja i dr., pješčare (Deliblatska peščara, 300 km², i dr.) te dvije izdvojene gorske cjeline: Fruška gora (538 m) i Vršačke planine (Vršački breg; 640 m). Rijeke Dunav (2857 km, od čega 588 km u Srbiji) i Tisa (966 km; 168 km u Srbiji) dijele Vojvodinu na prirodno-geografske regije: Banat (područje između Tise, Dunava i državne granice s Madžarskom i Rumunjskom), Bačku (područje između Dunava i Tise te granice s Madžarskom) i Srijem (područje između Dunava i Save te granice s Hrvatskom i BiH). Više od 2/3 Vojvodine pokriveno je obradivim plodnim tlom (černozem oko 1/2). Uz Dunav i Tisu najznačajnije su rijeke Tamiš (362 km; 118 km u Vojvodini), Sava (946 km; 206 km u Srbiji), Begej (244 km; 75 km u Vojvodini); značajni su i plovni kanali (420,8 km u Bačkoj i 518,4 km u Banatu), koji uglavnom povezuju Dunav i Tisu. Najveće je jezero Palićko (5,6 km²). Klima je kontinentalna sa samo 500 do 700 mm oborina godišnje; srednja zimska (siječanj) temperatura −2 do 0 °C, ljetna (srpanj) 22 do 23 °C.

Srbija

Srbija (uža ili središnja) sastoji se od Peripanonske Srbije (oko 22 000 km²) na sjeverozapadu i u srednjem dijelu, Karpatsko-balkansko-rodopske Srbije (oko 25 000 km²) na istoku i jugu, te Dinarske Srbije (oko 10 000 km²) na jugozapadu. Sjeverozapadni dio Peripanonske Srbije čine Posavina, Podrinje s Podgorinom, a srednji dio Zapadno i Veliko Pomoravlje. S juga je omeđena Tarom (1544 m), Zlatiborom (1497 m), Javorom (1519 m), Čemernom (1581 m) i Jastrepcem (1491 m), Rtnjom (1570 m) i Beljanicom (1339 m). Čine ju aluvijalne ravnice Save i Dunava, niska pobrđa, te usamljeno Šumadijsko gorje i Podrinjsko-valjevske planine. Karpatsko-balkansko-rodopska i Dinarska Srbija planinski je i visokoplaninski prostor (Stara planina, 2170 m; Kopaonik, 2017 m) uže Srbije. On s jugozapadne, jugoistočne i istočne strane obrubljuje niži peripanonski prostor. Niži tereni građeni su od sedimentnih i metamorfnih stijena uglavnom tercijarne i kvartarne starosti. U istočnoj Srbiji prevladavaju mezozojski vapnenci (krš) i dolomiti, a u planinskom području magmatske i metamorfne stijene prekambrijske i paleozojske starosti.

Klima je umjereno kontinentalna do planinska. Srednja zimska (siječanj) temperatura −2 do 2 °C, srednja ljetna (srpanj) 22 do 24 °C. Godišnja količina oborina 450 do 900 mm. Najdulje su rijeke Dunav, Sava, Drina (346 km; 220 km u Srbiji), Južna Morava (295 km), Ibar (272 km), Zapadna Morava (308 km; s Golijskom Moravicom), Nišava (218 km; 151 km u Srbiji), Timok (202 km; Beli Timok i Trgoviški Timok), Velika Morava (185 km), Mlava (78 km), Toplica (130 km), Pek (129 km), Kolubara (82 km). Od prirodnih jezera najveće je Belo (4,8 km²); od umjetnih jezera najveće je Đerdapsko (253 km², od čega 178 km² u Srbiji) na Dunavu.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Srbiji živi 7 186 862 st. (7 131 787 st. prema procjeni za 2014), od čega u užoj ili središnjoj Srbiji 5 255 053 st. i Vojvodini 1 931 809 st. Službeni popis bojkotirao je dio albanskog stanovništva u općinama Bujanovac, Preševo i Medveđa u južnom dijelu uže Srbije. Prosječna gustoća naseljenosti Srbije iznosi 92,6 st./km² (2011). Uža ili središnja Srbija (93,9 st./km²) gušće je naseljena od Vojvodine (89,4 st./km²); najgušće je naseljeno šire područje Beograda (515 st./km²), a najrjeđe južna i istočna Srbija (60 st./km²). Stanovnici su Srbi (83,3%; u užoj Srbiji 88,8%, 2011), Madžari (3,5%, uglavnom u Vojvodini), Romi (2,1%, najviše u južnoj i istočnoj Srbiji), Bošnjaci (2,0%), Hrvati (0,8%), Slovaci (0,7%), Crnogorci (0,5%), Vlasi (0,5%), Rumunji (0,4%), Jugoslaveni (0,3%), Makedonci (0,3%), Muslimani (0,3%), Bugari (0,3%), Bunjevci (0,2% i dr. Stanovnici su uglavnom pravoslavci – pripadnici Srpske pravoslavne crkve (84,6%, 2011), zatim katolici (5,0%), muslimani (3,1%) te protestanti (1,0%) i dr. Službeni je jezik srpski, razgovorni također madžarski, hrvatski, slovački i dr. Nakon završetka II. svjetskog rata u Srbiji (s Kosovom) su živjela 6 527 583 st. (popis 1948), a 1981. god. 9 313 686 st.; od popisa 1991. broj stanovnika (Srbija bez Kosova) se smanjuje (1991. bilo je 7 822 795 st., a 2002. god. 7 498 001 st.). U razdoblju 2010–14. broj stanovnika smanjio se zbog negativnog prirodnog priraštaja za 159 649 osoba. Prirodni priraštaj iznosi -4,9‰ (2014), a rezultat je niske stope nataliteta od 9,3‰ i mortaliteta od 14,2‰; smrtnost dojenčadi iznosi 5,7‰ (2014). Negativan prirodni priraštaj uzrokuje naglo starenje populacije; u dobi do 14 godina samo je 14,4% (15,9% u 2004), od 15 do 64 godine 67,4%, a starije je od 65 godina 18,2% (17,0% u 2004) stanovništva. Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2014. iznosi 72,6 godina, a za žene 77,7 godina. Ekonomski je aktivno 41,3% stanovništva, od čega je nezaposleno 22,4% (2014). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) radi 19,9% zaposlenih (najveći udjel je u Šumadiji i zapadnoj Srbiji), u sekundarnima (rudarstvo, industrija, građevinarstvo) 17,6% st., a u uslužnim djelatnostima (uprava, obrana, školstvo, zdravstvo, bankarstvo, transport, trgovina i dr. usluge) 62,5% (2014). Nepismeno je 1,96% stanovništva starijeg od 10 godina (2011). Državna su sveučilišta u Beogradu (najstarije osnovano 1905), Novom Sadu (osnovano 1960), Nišu (osnovano 1965), Kragujevcu (osnovano 1976) i Novom Pazaru (osnovano 2002). Glavni grad Srbije je Beograd (1 166 763 st.,2011; šire gradsko područje s Mladenovcem, Obrenovcem i dr. naseljima 1 659 440 st.), a Vojvodine Novi Sad (231 798 st., 2011). Ostali su veći gradovi (2011): Niš (183 164 st.), Kragujevac (150 835 st.), Subotica (97 910 st.), Zrenjanin (76 511 st.), Pančevo (76 203 st.), Čačak (73 331 st.), Novi Pazar (66 527 st.), Smederevo (64 175 st.), Kraljevo (64 175 st.), Leskovac (60 288 st.), Valjevo (58 932 st.), Kruševac (58 745 st.), Šabac (53 919 st.), Vranje (55 138 st.), Užice (52 646 st.), Sombor (47 623 st.), Požarevac (44 183 st.), Pirot (38 785 st.), Kikinda (38 065 st.); u gradovima živi 59,4% stanovništva (2011).

Gospodarstvo

Tijekom 1990-ih Srbija je bila u teškoj ekonomskoj krizi. Imala je i jednu od najvećih svjetskih hiperinflacija (od sredine 1992. do početka 1994. prosječna dnevna stopa inflacije iznosila je oko 65%). Nakon rekonstrukcije monetarnoga sustava (1994), uveden je novi dinar koji je bio izjednačen s njemačkom markom. Vrijednost BDP-a pala je s 40,4 milijarde USD (1990) na 16,8 milijarda USD (1995) i na 6,8 milijarda USD (2000), te je Srbija bila među siromašnijim zemljama u svijetu (2000. BDP po stanovniku iznosio je oko 915 USD). Od početka 2000-ih gospodarstvo se ubrzano razvija ekonomskim reformama i privatizacijom. Nakon donošenja novoga zakona o stranim ulaganjima (2002), vrijednost izravnih stranih investicija porasla je s 54 milijuna USD (2000) na 5,6 milijarda USD (2006). Tijekom 2000–08. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je 6,7%. Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA) Srbija je pristupila 2007., a s EU-om je 2008. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (od 2012. službeni je kandidat za članstvo, a pregovore o pristupanju vodi od 2014). Sporazume o slobodnoj trgovini zaključila je s Rusijom (2000), Turskom i Bjelorusijom (2009), Kazahstanom (2010) i dr., a 2022. započelo je uspostavljanje sporazuma s Kinom. Vrijednost ostvarenoga BDP-a 2020. bila je 53,3 milijarde USD, a 2021. 63 milijarde USD (oko 9180 USD po stanovniku). Prosječni godišnji iznos izravnih stranih investicija bio je 2,8 milijarda USD (2010–21). Ekonomski su važne i doznake zaposlenih u inozemstvu (najveće su bile 2009 – 4,6 milijarda USD); tijekom 2010–20. prosječno godišnje iznose 3,8 milijarda USD.

Uza šume, plodno zemljište i hidroenergetske potencijale, prirodna bogatstva čine i znatna rudna ležišta (ugljen, bakar, zlato, srebro, olovo, cink, krom, nikal, antimon, magnezit, boksit, željezna ruda, litij i dr.). Uz rudarstvo razvijene su metalurgija te proizvodnja električne energije, naftnih derivata, kemikalija, vozila, elektronike, hrane i pića, odjeće, naoružanja i dr. Razvijeno je stočarstvo (uglavnom uzgoj goveda, svinja i ovaca), a u ostaloj poljoprivrednoj ponudi prevladavaju kukuruz, pšenica, šećerna repa, uljarice, krumpir, kupus te različito voće, najviše maline, šljive, jabuke, grožđe i dr. Srbija je među vodećim proizvođačima malina u svijetu (118,6 tisuća tona, 2020); njihov izvoz vrijedi približno 296 milijuna USD, a čini 40% ukupnoga srbijanskog izvoza voća (2020). U sastavu je BDP-a udjel poljoprivrede 6,5%, industrije 24,8%, a uslužnoga sektora 68,7% (2020). Stopa je nezaposlenosti oko 11%, a udjel je siromašnoga stanovništva oko 21% (2021).

Najzastupljeniji su vanjskotrgovinski partneri Srbije države članice EU-a. Vrijednost robnoga izvoza 2020. bila je 20,6 milijarda USD, a uvoza 27,4 milijarde USD. U izvozu prevladavaju vozila, kovine, automobilske gume, hrana, pića, namještaj, električni uređaji i dr., a u uvozu nafta i naftni derivati, plin, strojevi, vozila, komunikacijski uređaji, lijekovi, roba široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (12,4%), Italija (8,2%), Bosna i Hercegovina (6,6%), Rumunjska (6,2%), Rusija (4,7%) i Madžarska (4,6%). Najviše uvozi iz Njemačke (13,2%), Kine (8,1%), Italije (7,1%), Madžarske (6,9%) i Turske (5%). Veličina javnoga duga u odnosu na BDP smanjena je sa 74,7% (2015) na 56,5% (2021).

Promet

Duljina željezničke pruge iznosi 3819 km (2014); od toga je 1275 km pruge elektrificirano. Cestovna mreža duga je 44 406 km, od čega je 28 859 km cesta asfaltirano (2014). Duljina je plovnih rijeka i kanala 1364 km (2014); plovne su rijeke Dunav, Sava, Tisa, Tamiš i Begej, a glavni je kanal Dunav-Tisa-Dunav. Važne su riječne luke (pristaništa): Apatin, Bogojevo, Bačka Palanka, Novi Sad, Beograd, Pančevo, Smederevo i Prahovo na Dunavu, Senta na Tisi te Šabac i Srijemska Mitrovica na Savi. Duljina naftovoda iznosi 434 km, a plinovoda 1480 km (2014). Glavne su zračne luke Beograd (Nikola Tesla) i Niš (Konstantin Veliki).

Novac

Novčana jedinica je srpski dinar (din; RSD); 1 srpski dinar = 100 para.

Povijest

Najstariji tragovi čovjeka u Srbiji potječu iz mezolitika. Na lokalitetima Risovača, Šalitrena pećina, Smolućka pećina i Kremenac pronađeni su najstariji arheološki nalazi iz toga doba. U mezolitiku se na srpskom prostoru posebno izdvajalo područje Lepenskoga vira, gdje se razvilo mezolitičko-neolitičko naselje na desnoj obali Dunava u Đerdapu. Ondje su, uz mnogobrojne nalaze kremenog i koštanog oružja i oruđa, nađeni ostatci drvenih konstrukcija i ljudskih kostiju.

Zemljopisni položaj područja današnje Srbije utjecao je na razvoj neolitičkih kultura. Najstarija među njima bila je starčevačka kultura (približno od 3300. do 2700. pr. Kr.) tragovi koje su pronađeni u Starčevu kraj Pančeva, Pavlovcu kraj Vranja, Bubnju kraj Niša, Vinči kraj Beograda, Lepenskom viru i dr. Ta se kultura ističe po posebnosti keramike. Tu je kulturu naslijedila vinčanska kultura (III. tisućljeće pr. Kr.), a njezini tragovi zabilježeni su na području današnje uže Srbije i Vojvodine. Karakterizira ju bogatstvo i raznovrsnost dekoracije na keramici te raznovrsnost kipova (ljudske figure). Vinčanska kultura ujedno je označila prijelaz u bakreno doba.

Najstarije kulture koje su obrađivale bakar zabilježene su na području današnje Vojvodine i uže Srbije. Prva među njima bila je badenska kultura raširena na području Banata, sjevernog dijela uže Srbije, južnoj Bačkoj i Srijemu. Nju je na gotovo istom području naslijedila vučedolska kultura, a potom tiszapolgarska i bodrogkeresztúrska kultura na području Banata, istočne Bačke i istočnog Srijema (lokaliteti Nosa kraj Subotice, Srpski Krstur, Crna Bara kraj Mokrina i dr.).

Prijelaz u brončano doba potvrđuju tragovi naseljivanja na području Beograda i njegove okolice, dok su nalazi iz toga razdoblja također pronađeni na području Srijema (Gradina na Bosutu), Bačke (Feudvar) i Banata (Židovar).

Potkraj brončanog i početkom starijega željeznog doba na današnje područje Srbije naselili su se Iliri, Panonci, Tračani i Dardanci, a početkom mlađega željeznog doba Kelti. Među tim skupinama najpoznatiji su bili ilirski Autarijati koji su se naselili na području jugozapadne Srbije, potom Dardani koji su se naselili na području gornjega Vardara, Bijeloga Drima, Morave i gornjega Timoka, trački Tribali koji su zaposjeli sjeveroistočnu Srbiju, trački Dačani, koji su, među ostalim, zaposjeli i cijeli današnji Banat, i naposljetku keltski Skordisci koji su se naselili na području istočnog Srijema i donjega toka Morave. Pod rimsku vlast područje današnje Srbije palo je za vladavine rimskog cara Oktavijana. Nakon ilirskih ratova, početkom I. st., Rimljani su to područje podijelili provincijama Dalmaciji, Panoniji, Daciji, Meziji i manjim dijelom Trakiji. Rim. vladavinu obilježila je izgradnja cestovne mreže te mnogobrojnih gradova, među kojima su najpoznatiji Beograd (Singidunum), Srijemska Mitrovica (Sirmium) te Niš (Naissus). Sjeverne dijelove Srbije – Banat i Bačku – Rimljani su napustili 271. god. te ih prepustili Gotima i drugim barbarima. Nakon preustroja rimskih provincija za vladavine cara Dioklecijana 297., Srijem i Mačva pripali su provinciji Drugoj Panoniji, a sr. dijelovi Srbije provinciji Prevalitani i Gornjoj Meziji. Kada su na područje Rimskoga Carstva potkraj III. i poč. IV. st. počeli prodirati barbarski narodi, Rimljani su na Dunavu izgradili velik sustav obrambene granice (limes). Nakon podjele Rimskoga Carstva 395., područje današnje Srbije većim se dijelom našlo u sastavu Istočnorimskoga Carstva. Nedugo prije propasti Zapadnorimskoga Carstva 476. Istočni Goti zaposjeli su Srijem, a Gepidi Banat, iz kojeg su svoju vlast poč. VI. st. proširili i na Bačku. Za zaštitu sjev. granice Bizantskoga Carstva Justinijan I. Veliki obnovio je utvrde na dunavskom limesu te sagradio niz novih utvrda na području današnje uže Srbije. Posljednji val seobe naroda, koji je na prijelazu iz VI. u VII. st. doveo langobardska, potom i avarska te slav. plemena pod vrhovništvom Avara na područje istočnorimskih, odnosno biz. provincija, probio je tu obrambenu granicu te znatno promijenio etničku sliku tih krajeva.

Prvotna srpska plemenska oblast na Balkanskome poluotoku ne može se pouzdano locirati. Do početka X. st. ona se proširila tako da je obuhvatila područje u zaleđu primorskih kneževina Neretljana, Zahumljana, Travunjana i Dukljana, od hrvatskih granicâ na zapadu do grada Rasa na istoku. U početku su starješinski sloj činili »starci župani«, a poslije su se izdignuli knezovi – »arhonti« pojedinih oblasti. »Krštena Srbija«, kako srpsku državu naziva bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, imala je dinastiju koja je potjecala iz stare postojbine. Oko 870. započelo je pokrštavanje iz Bizanta, koji je pokušavao učvrstiti polit. vlast na cijelome Balkanskom poluotoku, a upravo je pokrštavanje otvorilo putove mnogostrukim biz. utjecajima. Srbija se ubrzo suočila sa širenjem bug. države, koja je poč. IX. st. dopirala do Tise i Drave i na jugu i na zapadu zauzimala područje današnje Sjeverne Makedonije. Prve vijesti o srpskim vladarima govore upravo o ratovima s Bugarima (Vlastimir i njegovi sinovi Mutimir, Strojimir i Gojnik). Poč. X. st. bug. car Simeon osvojio je Srbiju (924). Nakon njegove smrti srpski knez Časlav Klonimirović (vladao približno od 928. do 950) obnovio je srpsku kneževinu oslanjajući se na Bizant. U njezin sastav tada je ušla i Travunija. Na sjeveru se morao braniti od upada Madžara. Srbija je nakon prvoga sloma Bugarskoga Carstva (971) pala pod vlast Bizanta, potom pod vlast mak. cara Samuila, a nakon 1018. ponovno je bila pod vlašću Bizanta. U susjedstvu se tada uzdizala Zeta, a njezin kralj Bodin (1082–1101) širio je svoju vlast i na srpsku Rašku (→ crnogorci, povijest). Raspad Zete nakon Bodinove smrti iskoristio je biz. car Manuel I. Komnen koji je na vlast u Raškoj doveo 1168. kao svoje vazale Tihomira, sina Zavidina, i njegovu braću Stracimira, Miroslava i Nemanju. U međusobnom sukobu braće pobijedio je srpski veliki župan Stefan Nemanja (1168–96), koji je nakon smrti cara Manuela (1180) proširio Rašku na područja između Zapadne i Velike Morave, Kosova, Laba i Hvosna, a do 1189. osvojio je i Zetu, koja je pod vlašću Nemanjića bila više od stoljeća i pol. Nemanju je u Srbiji naslijedio mlađi sin Stefan, zvan Prvovjenčani (1196–1227). Iako ga je stariji brat Vukan, kralj Zete, privremeno zbacio uz pomoć Ugarske (1202–03), on se uz pomoć Bugara vratio na vlast. Stefan je, kao i njegov otac, vladao najprije kao veliki župan, a 1217. okrunio se za kralja krunom koju je dobio od pape Honorija III. Približavanje Zapadu natjeralo je Bizant da odobri osamostaljivanje Srpske pravoslavne crkve, koja je 1219. podignuta na stupanj arhiepiskopije. Prvi je arhiepiskop bio kraljev brat Sava (sv. Sava). Uz obojicu se vežu i početci srpske književnosti (životopisi Nemanjini). Na kralj. prijestolju naslijedili su ga sinovi Radoslav (1227–34), Stefan Vladislav (1234–43) i Stefan Uroš I. (1243–76). Za vladavine ovoga posljednjega razvijala se rudarska proizvodnja (srebro, olovo i bakar) kojom su upravljali njem. rudari Sasi. Uz rudnike (Brskovo, Rudnik, Trepča, Janjevo, Novo Brdo i dr.) razvila su se prva srpska gradska naselja i trgovačka središta, a Srbija se preko primorskih gradova uključila u sredozemnu trgovinu. Rudarstvo je postalo izvanredno važan izvor vladarovih prihoda. Za vladavine Stefana Uroša I. kovao se prvi srpski novac od bakra i srebra. U vanjskoj politici Srbija je bila suočena s jačanjem Ugarske i obnovom Bizantskoga Carstva (1261). Unatoč pokušajima, Uroš nije uspio osvojiti ugarsku Mačvansku banovinu u današnjoj sjevernoj Srbiji. S prijestolja ga je zbacio njegov sin i »mladi kralj« Dragutin Stefan (1276–82), koji je predao vlast mlađemu bratu Milutinu Stefanu Urošu II. (1282–1321), ali je do 1316. zadržao vlast na sjeveru današnje Srbije s Mačvom i Beogradom. Od njegova dolaska na srpsko prijestolje počinje razdoblje srpskog širenja na račun Bizanta. Na samom početku vladavine osvojio je sjev. Makedoniju (Gornji i Donji Polog, Skoplje, Ovče polje, Pijanec) te Poreč, Kičevo i Debar, što je bilo potvrđeno mirom 1299. Daljnje širenje prekinuo je dugotrajni rat s bratom Dragutinom (oko 1301–12). Sukob je završio Milutinovom pobjedom, a Milutin je nakon bratove smrti 1316. pokušao Ugarskoj oduzeti područja kojima je upravljao Dragutin. Milutina je u Zeti naslijedio sin Konstantin (do 1323), a u Srbiji Stefan Uroš III. Dečanski (1321–31), kojemu se neuspjelo suprotstavio Vladislav, sin Stefana Dragutina. Za njegove vladavine Bosna je Srbiji oduzela Hum (1326), ali je on uspio iskoristiti unutar. sukobe u Bizantu i zauzeti grad Prosek na Vardaru. Stefana Dečanskoga zbacio je s prijestolja i potom dao ubiti njegov sin Stefan Dušan (kralj 1331–46; car 1346–55), u čije je doba Srbija doživjela najveće proširenje. Postupno je osvojio Makedoniju (do 1334), zatim Berat, Valonu (1343), Kostur, Ber i Ser (1345), Epir i Tesaliju (1348). Uzdignuo je srpsku arhiepiskopiju na stupanj patrijaršije. Zemlju je podijelio na Srbiju i »Romaniju« (Bizant), u kojoj je vladao po »grčkim zakonima«. Svojim velikašima dodijelio je biz. naslove despota, sevastokratora i ćesara, a drž. ustroj, koji je već od Milutinova doba imao biz. obilježja, dosegnuo je pun razvoj. Iz Bizanta je bila preuzeta i pronija, specifičan oblik feud. odnosa. Konsolidaciji društv. sustava u Srbiji služio je »Dušanov zakonik« (1349–54), te prijevodi biz. pravnih zbornika. Cara Dušana naslijedio je sin car Uroš (1355–71), za čije je vladavine započelo slabljenje srpske države, izdvajanje pojedinih samostalnih oblasti i sužavanje drž. teritorija. Uroševom smrću izumrli su Nemanjići kao srpski vladari. Nakon Uroševe smrti Srbija se zbog prijestolnih borbi raspala na manje terit. jedinice, a tomu su znatno pridonijeli i osman. napadi koji su se pojačali nakon pada Makedonije (1371). Među srpskim knezovima u to se doba uzdignuo knez Lazar (1329–89), koji je svoj feud u savezu s bosanskim banom Tvrtkom I. Kotromanićem proširio na velike dijelove posjeda Nikole Altomanovića (1373). Zatim je 1378–79. potisnuo Radiča Brankovića iz Braničeva i izbio na Dunav, pa je njegov veleposjed obuhvaćao cijelo Pomoravlje i Šumadiju te gradove Novo Brdo, Niš, Kruševac, Braničevo, Golubac, Rudnik i Užice. Ipak je pretrpio težak poraz od Osmanlija na Kosovu polju 1389. Nakon poraza naslijedio ga je sin Stefan Lazarević (1377–1427), koji je od 1390. bio vazal osman. sultana Bajazida I. Oslobodivši se vazalnog odnosa prema sultanu nakon teškoga poraza Osmanlija u bitki kraj Ankare, od bizantskoga je cara Ivana VIII. Paleologa dobio naslov despota. Srpsku Despotovinu proširio je na Mačvu i Beograd (1403/04), Srebrenicu u Bosni (između 1411. i 1413), Koprijan i Znepolje na istoku Srbije (1413) te na Zetu nakon smrti Balše III. Balšića (1421). Na prijestolju ga je naslijedio Ðurađ Branković (oko 1375–1456), koji je prijestolnicu despotovine nakon gubitka Beograda i Mačve u korist Ugarske premjestio u novosagrađeno Smederevo. Kada su Osmanlije 1439. osvojili cijelu Srbiju sa Smederevom, Ðurađ je otišao u Zetu, ali se ubrzo vratio u Ugarsku te s J. Hunyadijem 1443. obnovio Srpsku Despotovinu. Još za Đurđeva života osmanski je sultan Mehmed II. do 1455. zauzeo Novo Brdo i susjedne krajeve, a do 1459. preostale dijelove Srpske Despotovine, čime je započela gotovo trostoljetna osman. vladavina. Područje bivše Srpske Despotovine Osmanlije su uključili u sastav Rumelijskoga pašaluka. Osman. osvojenjem bio je prekinut gospodarski, društveni i polit. razvoj Srbije. Nestala je domaća elita (rat, iseljivanje ili integracija u osman. feudalni sustav), zemlja je postala sultanov has, a vlastelinski su posjedi bili podijeljeni na timare i predani osman. ratnicima – spahijama. Preostale dijelove Srbije Osmanlije su osvajali postupno – jugozap. Kosovo (do 1465), Beograd (1521) te Srijem, Banat i Bačku (između 1521. i 1526). Potkraj XVI. st. područje je Srbije bilo dijelom Rumelijskoga, Budimskoga, Jegerskoga, Temišvarskog i Bosanskoga pašaluka. Pod osman. vlašću srpski je narod u velikoj mjeri proširio svoje etničko područje. Seobe su počele još prije osvojenja, bježanjem u Ugarsku, koja je pomogla da se ondje još neko vrijeme održe srpski despoti (do 1537), nadajući se uspješnomu povratu osvojenih područja. Na mjesto iseljenika u Srbiju su dolazili Vlasi, koji su do 1536. uživali povlašten položaj. Stanovništvo Srbije (starosjedioce i Vlahe) preseljavali su i Osmanlije na novoosvojena sjev. područja. Na granicama Osmanskoga Carstva prostirao se »vlaški« pojas, s kojega je pučanstvo prelazilo na područja kršć. država. Habsburške voj. vlasti sustavno su privlačile i naseljivale prebjege, među njima i Srbe, i uključivale ih u Vojnu krajinu. Od svih institucija srednjovj. Srbije jedina je preživjela Pećka patrijaršija. Premda su ju Osmanlije 1459. ukinuli, a njezino područje stavili pod jurisdikciju ohridskog arhiepiskopa, ona je bila obnovljena 1557. zauzimanjem velikoga vezira Mehmeda Sokolovića, a njezina se jurisdikcija protezala od Ohrida do Budima te od Vidina do Trebinja. Povlasticama joj je bila zajamčena autonomija (pravo na izbor patrijarha i episkopa, pravo na jurisdikciju u području bračnoga prava). Iako je na području Srbije tijekom XVI. st. izbilo nekoliko protuosman. pobuna, prvi pravi pokušaj za oslobođenje Srba od osman. vlasti dogodio se tijekom Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99), kada su habsburške postrojbe, što ih je predvodio austr. markgrof i feldmaršal Ludwig Badenski (1655–1707), privremeno oslobodile velike dijelove današnje Srbije (Bačka 1687; Srijem i sjev. dijelovi uže Srbije 1688–90; juž. Srbija 1689–90). Habsburške su se postrojbe zbog osman. protuudara 1690. povukle u ist. Slavoniju, no nakon bitke kraj Slankamena 1691. cijela Bačka i manji dijelovi Srijema ušli su u sastav habsburške Vojne krajine. Na to područje naselili su se Srbi koji su se od straha pred osman. odmazdama organizirano povukli pod vodstvom patrijarha Arsenija u juž. Ugarsku (Bačka i Srijem). Carskim povlasticama bile su im zajamčene crkv. autonomija i jurisdikcija. U ratu 1716–18. Habsburška Monarhija privremeno je zauzela Beogradski pašaluk, ali ga je već 1739. izgubila, nakon čega se granica ustalila na Savi i Dunavu. Srpsko stanovništvo u južnoj Ugarskoj (Vojvodini) dugo je čuvalo određenu autonomiju i time što je živjelo na području Potisko-pomoriške vojne granice (ukinuta 1741., stvarno razvojačenje 1749), a nakon Bečejskoga (1751) i Kikindskoga distrikta (1774) te pograničnih distrikata juž. Banata, izbjegavajući uključivanje u redovan upravni sustav (županije). U doba prosvijećenog apsolutizma bili su izjednačeni u pravima s katolicima, što je bilo važno za gosp. djelatnosti, a Crkvi je donekle bio ograničen utjecaj (ukinuta je svjetovna vlast mitropolita 1770., škole su postale drž. ustanove). Deklaracijom od 1779. bile su revidirane srpske povlastice, a autonomija je bila svedena na crkveno-školsku. Tijekom XVIII. st. Srbi u Ugarskoj izgradili su niz nac. institucija koje su tijekom dva stoljeća činile stvarnu gospodarsku i kulturnu, a u nac. pokretima XIX. st. i polit. elitu Srbije. U međuvremenu su u Srbiji i dalje izbijali ustanci u vrijeme ratova eur. sila protiv Osmanskoga Carstva. Ustanak u ratu 1737–39. završio se novim preseljenjem Srba pod vodstvom patrijarha Arsenija IV. Jovanovića Šakabenta. Pogoršanje položaja Srbije vidljivo je u ukidanju Pećke patrijaršije (1766). Mnogobrojni su se nezadovoljnici pridružili Habsburškoj Monarhiji i Rusiji u novom ratu protiv Osmanskoga Carstva (1788–91), a od njih je Austrija organizirala posebne dobrovoljačke odrede (frajkore). Međutim, mirom u Svištovu bile su uspostavljene prijeratne granice. Porta je nakon toga počela obraćati veću pozornost prilikama u Beogradskom pašaluku. Bio je zabranjen povratak janjičara i čitlučenje (1791), točno su bila utvrđena davanja spahijama i državi, zajamčena samouprava u okviru knežina i pod upravom domaćih obor-knezova te vjerska sloboda (1793., 1794). Mir na granici i razmjerna sigurnost u zemlji utjecali su povoljno na gosp. razvoj Srbije. Izvoz stoke i stočarskih proizvoda u Habsburšku Monarhiju omogućio je gospodarsko i društv. uzdizanje dijela srpskog stanovništva (trgovaca), koji je postao nositeljem oslobođenja Srbije od osman. vlasti. Kada je oslabljena središnja vlast, Porta je morala dopustiti janjičarima povratak u Beogradski pašaluk (1799). Unatoč srpskoj autonomiji, oni su na čelu s dahijama ukinuli novostečene povlastice i obnovili čitlučenje. Saznavši za pripreme za oružani otpor, dahije su u siječnju 1804. na prijevaru pobili dio srpskih prvaka (»sječa knezova«), što je dovelo do izbijanja oružane pobune protiv Osmanskoga Carstva 1804–13. pod vodstvom Karađorđa (→ prvi srpski ustanak) te privremenog oslobođenja cijeloga Beogradskog pašaluka od osman. vlasti. Na oslobođenom području započeo je progon musl. stanovništva. Bila je uspostavljena civilna vlast, koju su preuzeli Karađorđe i upravno tijelo Praviteljstvujušči sovjet. Nakon rusko-osman. mira 1813. Karađorđe je pobjegao u Habsburšku Monarhiju, neorganizirani ustanici ubrzo su bili potpuno poraženi. Nakon propasti ustanka u Srbiji je bila ponovno uspostavljena osman. vlast. Premda su Osmanlije odlukama Bukureštanskoga mira Srbima zajamčili autonomiju, ona nije bila poštovana, zbog čega je izbila nova oružana pobuna protiv Osmanskoga Carstva 1814–15 (→ drugi srpski ustanak) pod vodstvom Miloša Obrenovića; ta je pobuna završila usmenim sporazumom (poslije potvrđenim fermanima) kojim je Srbija dobila samoupravu. Borba za stvaranje samostalne srpske države dalje se vodila diplomatskim sredstvima, pri čem se Srbija oslanjala na Rusiju. Uz rus. potporu knez Miloš Obrenović uspio je osigurati polit. autonomiju Srbije unutar Carstva i postao njezinim nasljednim knezom. God. 1830. autonomija je bila priznata sultanovim hatišerifom. Nakon toga su se Osmanlije morali povući u gradove, a bio je ukinut spahijski sustav. Miloš Obrenović vladao je despotski i krvavo se obračunavao s polit. protivnicima; među ostalim, dao je 1817. ubiti Karađorđa. S obzirom na to da je vladao krajnje samovoljno, a i njegovi su ljudi otvoreno pljačkali i zlouporabom položaja stjecali velika bogatstva, izbijale su česte pobune, a protiv njegove vlasti stvorila se jaka oporba, pa je 1835. prihvaćen tzv. Sretenjski ustav, a nakon njegove suspenzije usvojen je 1838. tzv. Turski ustav, izdan kao sultanov hatišerif, kojim je dio vlasti bio prenesen na Državni savjet. Budući da ga nije uspio ukinuti, Miloš Obrenović bio je 1839. prisiljen abdicirati u korist sina Milana I. Obrenovića, koji je iste godine umro. Njegov brat Mihailo Obrenović, kojega je Porta iste godine potvrdila za srpskoga kneza, sukobio se s »ustavobraniteljima«, koji su ga uz podršku Porte 1842. zbacili te izabrali za kneza Karađorđeva sina Aleksandra (1842–58) (→ karađorđevići). Novi režim posvetio se ponajviše izgrađivanju države. Bio je moderniziran drž. aparat, ustrojena centralizirana uprava i mreža sudskih ustanova. Po uzoru na zapadnoeur. zemlje bio je uveden Građanski zakonik (1844), a bio je osnovan i niz nacionalnih, prosvjetnih, kulturnih i znanstv. institucijâ. Tada je nastao i projekt stvaranja »Velike Srbije« Ilije Garašanina (Načertanije, 1844), u skladu s kojim je Srbija 1848. poduprla srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Slabljenje polit. položaja Rusije nakon Krimskoga rata (1853–56) dovelo je do zamjene dotadašnjega rus. protektorata zajedničkom zaštitom velikih sila. Vladavina kneza Aleksandra postajala je tijekom vremena sve nepopularnija, ponajviše zbog svemoći činovništva, isključivoga vezivanja uz Habsburšku Monarhiju, te zbog sukoba sa Savjetom (ustavobraniteljima), što je dovelo do pada Aleksandra Karađorđevića i povratka Miloša Obrenovića u Srbiju. Nakon povratka na vlast 1859. ponovno je vladao despotski te sustavno i smišljeno smanjivao udio muslimana i Turaka u stanovništvu. Takvu je politiku nastavio i njegov sin, knez Mihailo (1860–68). On je uveo strogo centraliziran apsolutistički režim, ne dopuštajući aktivniji polit. život u zemlji, i počeo voditi aktivniju vanj. politiku. Sukob nekolicine beogradskih građana s osman. posadom u tvrđavi iskoristio je da diplomatskim putem ishodi konačno protjerivanje Osmanlija iz srpskih gradova (1867). Težeći ostvarenju programa »Velike Srbije« održavao je veze sa Srbima pod osman. vlašću, te sklopio savez s Crnom Gorom, Grčkom i Rumunjskom, koji je želio iskoristiti u borbi za konačno oslobođenje balkanskih naroda od osman. vlasti. Oklijevanje da uđe u oružani sukob donijelo mu je osude ekstremnih nacionalista, a naposljetku je bio ubijen. Umjesto maloljetnoga nasljednika Milana Obrenovića vlast je obnašalo Namjesništvo, u kojem je najutjecajnija osoba bio Jovan Ristić. Tada je bio donesen ustav (1869), po kojem je Srbija bila »nasljedna ustavna monarhija s narodnim Predstavništvom«, no vlast skupštine uvelike je bila ograničena u korist kneza. U vanj. politici Srbija je bila pasivna sve do izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. Osim pomaganja ustanicima, ona je u savezu s Crnom Gorom objavila rat Osmanskomu Carstvu (1876), ali je odmah bila poražena (primirje u ožujku 1877). Kada je u rat ušla i Rusija (travanj 1877), Srbija je obnovila ratna djelovanja i zauzela područja Niša, Pirota, Leskovca i Vranja. Rusko-osman. mir u San Stefanu 1877. nije vodio računa o Srbiji, ali je na Berlinskom kongresu (1878) ona dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (niški, pirotski, leskovački i vranjski). Iako je dobila potpuno priznanje, Srbija je ostala nezadovoljna jer je Bosna i Hercegovina, s čijim se oslobođenjem i pripojenjem računalo, došla pod austroug. okupaciju. Od tada su odnosi s Austro-Ugarskom bili posebno zamršeni, jer je, s jedne strane, u njoj imala polit. saveznika i najvažnijega gosp. partnera, a s druge ju doživljavala kao suparnicu oko programatski predviđenoga srpskog nacionalnog teritorija »Velike Srbije« (Bosna i Hercegovina, Srijem, Banat, Bačka, Slavonija, Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija). Upravo je juž. Ugarska, koja se od sred. XIX. st. sve češće nazivala Vojvodinom, postala žarištem srpskog nacionalnog pokreta, a vojvođanski intelektualci njezini gl. ideolozi. Ipak, nakon stjecanja neovisnosti, Srbija dulje vrijeme nije vodila aktivnu vanj. politiku. Knez Milan II. Obrenović (1868–89) zaključio je 1881. s Austro-Ugarskom tajnu konvenciju kojom se obvezao da Srbija neće voditi nac. agitaciju u Bosni i Hercegovini i da bez prethodnoga sporazuma s Austro-Ugarskom neće zaključivati nikakve polit. ugovore. Za uzvrat je dobila otvorene ruke (austr. diplomatsku pomoć) za širenje prema jugu i jamstvo za nasljedno prijestolje knezu (koji se 1882. proglasio kraljem). U tom razdoblju u Srbiji su se pojavile moderne polit. ideologije i postupno su se ustrojavale polit. stranke (Radikalna, Liberalna i Napredna stranka). U ratu s Bugarskom (1885–86) Srbija je pretrpjela poraz, a unutarnje je nezadovoljstvo prisililo kralja Milana na popuštanje. Velika skupština donijela je 1888. liberalniji ustav, po kojem je Srbija postala ustavna monarhija. Iduće godine Milan je abdicirao u korist sina Aleksandra, koji je pokušao povratiti stare kraljeve ovlasti (1894. vratio je na snagu ustav iz 1869). Nezadovoljna njegovom unutarnjom i vanj. politikom (utjecaj Austro-Ugarske), skupina časnika izvršila je udar u kojem su bili ubijeni kralj i njegova supruga (1903). Za kralja je tada izabran Petar I. Karađorđević, a istodobno je vraćen i ustav iz 1888. Iako je formalno bila obnovljena parlamentarna monarhija, veliki su utjecaj na drž. politiku zadržali voj. krugovi. U vanj. politici napuštena je orijentacija prema Austro-Ugarskoj, što je dovelo do tzv. Carinskog rata (1906–10). Odnosi su se još više pogoršali pošto je Austro-Ugarska 1908. provela aneksiju Bosne i Hercegovine, koju je Srbija priznala tek na pritisak Rusije 1909 (aneksijska kriza). U takvoj situaciji došlo je do uzajamnoga približavanja balkanskih država i sklapanja saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke (1912). Iste godine saveznice su objavile rat Osmanskomu Carstvu, a u ratovima 1912–13 (→ balkanski ratovi) Srbija je osvojila Kosovo (bez Metohije) i Makedoniju. Srbija se nakon dužega razdoblja ponovno okrenula svojim planovima o širenju prema sjeveru i pojačala je djelovanje među srpskim stanovništvom u Austro-Ugarskoj. Među ostalim, podupirala je osnivanje terorističkih skupina, a pripadnik jedne od njih (Mlada Bosna) Gavrilo Princip izveo je u Sarajevu atentat na austr. nadvojvodu Franju Ferdinanda (28. VI. 1914), što je bio povod za početak I. svjetskog rata. U ratu s Austro-Ugarskom srpska je vojska nakon početnih uspjeha (Kolubara, 1914) bila prisiljena na povlačenje. Uz nju se preko Albanije u Grčku povukao i dio civilnoga stanovništva (1915). Srbiju su zauzele austrougarske, njemačke i bug. snage. Kralj i vlada ostali su u izbjeglištvu sve do kraja rata, a vojska se nakon preustroja na Krfu uključila u borbe na Solunskom bojištu. U rujnu 1918. bila je probijena Solunska fronta, a do poč. studenoga 1918. Srbija je bila oslobođena. Tijekom rata započeli su važni diplomatski pregovori s političarima iz Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina) te Crne Gore, koji su ubrzo nakon završetka rata doveli 1. XII. 1918. do osnutka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u sastav kojega je i sama ušla, osiguravši si dominantnu ulogu i omogućivši prijestolje svojoj kraljevskoj dinastiji. (→ jugoslavija)

Za II. svjetskog rata područje današnje Srbije okupirale su Njemačka (uža Srbija i Banat), Madžarska (Bačka) i Bugarska (jugoist. dijelovi uže Srbije). Na području pod njem. okupacijom bio je isprva uspostavljen komesarijat, koji je poslije zamijenila kvislinška vlada pod vodstvom generala M. Nedića. On je uz pomoć njem. okupatora ustrojio Srpski dobrovoljački korpus i Srpsku državnu stražu za borbu protiv partizana te provođenje rasnih zakona koji su doveli do sustavna progona i uništenja pripadnika romskog i žid. naroda te srpskih antifašista i domoljuba u koncentracijskim logorima ili u pokoljima. Budući da Srbi nisu smatrali njemačko-tal. okupaciju trajnim stanjem, na tom se području razvio velikosrpski četnički pokret pod vodstvom generala D. Mihailovića (→ četnici), koji se borio za stvaranje »Velike Srbije«, te antifaš. pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Snažni antifaš. ustanak u ljeto 1941. i uspostava oslobođenoga teritorija u jesen iste godine (»Užička republika«) potaknuli su opsežne njem. represalije, pa je od tada antifaš. pokret bio mnogo jači u BiH i Hrvatskoj. Srbija je tijekom 1943. i 1944. bila poprište žestokih borbi i mnogobrojnih zločina protiv civilnoga stanovništva. U listopadu 1944. partizanske su postrojbe uz pomoć Crvene armije oslobodile Srbiju, koja je kao federalna jedinica ušla u sastav socijalističke Jugoslavije; priključeni su joj bili ist. Srijem i Vojvodina, te Metohija (u odnosu na granice iz 1913–18., ostala je bez Vardarske Makedonije). Autonomiju unutar Srbije stekli su Vojvodina (AP od 1945) i Kosovo (AO 1945–63., potom AP); bilo je održano polit. značenje Beograda kao dvojne prijestolnice (srbijanske i jugoslavenske).

U poratnom razdoblju Srbija je poput drugih jugoslavenskih republika bila zahvaćena nasilnom kolektivizacijom i nacionalizacijom (otpor revolucionarnim mjerama bio je osobito snažan na Kosovu), te političkim previranjima oko Informbiroa (1948). Političke posljedice u Srbiji imao je i obračun jugoslavenskoga državnog vodstva s M. Đilasom (1954) i A. Rankovićem (1966). Radi stabiliziranja Kosova (masovni albanski prosvjedi, 1968) bila je proširena njegova autonomija (1971., 1974), što je izazvalo otpor u dijelu srbijanske javnosti. Političke podjele izazvala je i odluka jugoslavenskoga državnog vrha (1972) o smjeni tzv. »liberalnoga« srbijanskog vodstva (L. Perović, M. Nikezić i dr.). Nakon smrti J. Broza-Tita (1980), u javnosti su se postupno počele iskazivati nacionalističke ideje i nezadovoljstvo položajem Srbije u jugoslavenskoj federaciji; zagovarao se veći srbijanski politički utjecaj te smanjenje ovlasti autonomnih pokrajina (stečenih 1974). Te su ideje na sustavan način oblikovane u Memorandumu SANU, objavljenom potkraj rujna 1986., koji je postao program rastućega nacionalističkog pokreta. Na takvu je programu u Srbiji pobijedio predsjednik SK Srbije S. Milošević; na 8. sjednici CK SK Srbije 1987. istisnuo je Ivana Stambolića i stekao potpunu vlast u SK Srbije, 1989. ukinuo je autonomiju Kosova i postao predsjednik srbijanskoga predsjedništva. Potkraj 1980-ih, u uvjetima raspada Jugoslavije, došlo je do ograničene demokratizacije; prvi višestranački izbori bili su održani u prosincu 1990. Parlamentarnu većinu osvojila je Socijalistička partija Srbije (SPS; nastala je u srpnju 1990. od SK Srbije), a njezin vođa S. Milošević bio je izabran za predsjednika republike (na tom je položaju ostao do 1997). Nakon raspada Jugoslavije Srbija je s Crnom Gorom ostala u državnom zajedništvu (od 1992. Savezna Republika Jugoslavija; jugoslavija), u kojem je politički dominirala. U prvoj polovici 1990-ih Srbija je pomagala srpsku oružanu pobunu u Hrvatskoj (→ domovinski rat) i BiH, te je bila pod međunarodnim ekonomskim sankcijama (1992–95). Unutrašnju nestabilnost uvećavala je povezanost kriminalnih skupina s državnim službama i političkim grupama (izvedeno je i nekoliko političkih ubojstava). Tijekom 1990-ih bilo je više masovnih oporbenih prosvjeda; među vođama opozicije isticali su se V. Drašković (od 1990. lider Srpskoga pokreta obnove – SPO), Vesna Pešić (1992–98. predsjednica Građanskoga saveza Srbije), V. Koštunica (od 1992. predsjednik Demokratske stranke Srbije – DSS), Zoran Đinđić (1994–2003. predsjednik Demokratske stranke – DS) i dr. Velikodržavni nacionalistički program najekstremnije je zagovarao Vojislav Šešelj (suosnivač SPO-a), od 1991. predsjednik Srpske radikalne stranke – SRS (1998–2000. na vlasti je bio u koaliciji sa SPS-om). Pošto je u srpnju 1997. izabran za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, S. Milošević je i dalje zadržao političku moć u Srbiji. Kraj njegove vladavine započeo je 1999. zbog novih sukoba na Kosovu, na kojem je nakon napada NATO-a (od ožujka do lipnja 1999) bila okončana srbijanska uprava (uvedena je UN-ova). U rujnu 2000. na izborima za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije pobijedio je V. Koštunica, kao kandidat udružene Demokratske opozicije Srbije (DOS); vlast je pokušala osporiti tu pobjedu pa je 5. X. 2000. došlo do masovnih prosvjeda u Beogradu i Miloševićeva povlačenja. U prosincu 2000. DOS je pobijedio na srbijanskim parlamentarnim izborima te je u siječnju 2001. premijerom postao Z. Đinđić (težio je bržem uključenju Srbije u EU). U lipnju 2001. S. Milošević bio je izručen Haškomu sudu (→ međunarodni sud za ratne zločine na području bivše jugoslavije; tijekom suđenja umro je u njegovu zatvoru 11. III. 2006). Neslaganja u DOS-u vodila su polit. nestabilnosti; uz teške ekonomske i socijalne prilike Srbija je 2001. imala i oko 380 000 izbjeglica (63% bilo ih je iz Hrvatske, a 36% iz BiH). Crnogorsko odupiranje (od 1997) srbijanskomu političkom utjecaju vodilo je reorganizaciji Savezne Republike Jugoslavije u državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru (4. II. 2003). U veljači 2003. na predaju Haškomu sudu bio je prisiljen V. Šešelj (vodstvo u SRS-u preuzeo je njegov zamjenik Tomislav Nikolić). Premijer Z. Đinđić ubijen je u atentatu 12. III. 2003 (organizatori ubojstva bili su iz državnih sigurnosnih službi, a osuđeni su u svibnju 2007). Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora (potkraj 2003), u ožujku 2004. premijerom je postao V. Koštunica (DSS); u lipnju 2004. za predsjednika Srbije izabran je Boris Tadić (od 2004. vođa je DS-a). Nakon crnogorskog osamostaljenja (3. VI. 2006), Srbija je 5. VI. 2006. proglasila neovisnost (u UN-u je zadržala mjesto kao sljednica Savezne Republike Jugoslavije, članice UN-a od 1. XI. 2000). Sporazum o posebnim odnosima s Republikom Srpskom u BiH potpisan je 26. IX. 2006 (prethodni je Savezna Republika Jugoslavija imala od veljače 1997). U prosincu 2006. Srbija je uspostavila suradnju s NATO-om kroz program Partnerstvo za mir. Na parlamentarnim izborima u siječnju 2007. najveći broj glasova osvojio je SRS i DS, te koalicija predvođena DSS-om. U svibnju 2007. za premijera je imenovan V. Koštunica; uspostavljena je nestabilna koalicijska vlada, a utjecajni SRS ostao je u oporbi (i dalje zagovara stvaranje »Velike Srbije«). Na nekoliko pregovora pod međunarodnim nadzorom tijekom 2007. Srbija i predstavnici kosovskih Albanaca nisu postigli dogovor o budućem statusu Kosova (SAD podupire njegovu neovisnost, dok joj se Rusija protivi). Potkraj 2007. nastavile su se destabilizirajuće prilike u Sandžaku (bošnjačka politička i vjerska suprotstavljenost te snaženje islamističkog utjecaja) i u južnim općinama Bujanovac, Preševo i Medveđa u kojima većinu čine Albanci (od 2001. te su općine pod posebnim vladinim programom radi suzbijanja težnji za sjedinjenjem s Kosovom). U veljači 2008. B. Tadić ponovno je izabran za predsjednika republike. Kosovo je 17. II. 2008. proglasilo neovisnost, koju Srbija nije priznala. Nakon izbora u svibnju 2012. vodeće političke stranke postale su Srpska napredna stranka (SNS; osnovana u listopadu 2008. nakon raskola u SRS-u) i Socijalistička partija Srbije (SPS); predsjednik republike postao je Tomislav Nikolić (vođa SNS-a 2008–12), a premijer Ivica Dačić (predsjednik SPS-a od prosinca 2006). Za prvog potpredsjednika vlade i ministra obrane imenovan je Aleksandar Vučić (predsjednik SNS-a od rujna 2012). Normalizacija odnosa s Kosovom postavljena je Srbiji kao uvjet za pristupanje Europskoj uniji te su 2012–13. održavani srbijansko-kosovski pregovori, a u travnju 2013. postignut je sporazum o nizu ključnih pitanja. Nakon pobjede SNS-a na izvanrednim parlamentarnim izborima u ožujku 2014., premijer je u travnju 2014. postao Aleksandar Vučić (ponovno i nakon izborne pobjede SNS-a u travnju 2016). Tijekom 2014–15. započeli su pregovori o pristupanju Europskoj uniji (na osnovi sporazuma iz 2008). U kolovozu 2015. u Bruxellesu je postignut sporazum o stvaranju Zajednice srpskih općina na Kosovu (u studenome 2015. Srbija je diplomatski onemogućila učlanjenje Kosova u UNESCO). Provodeći politiku vojne neutralnosti, Srbija je održala stratešku suradnju s Rusijom te unaprijedila suradnju s NATO-om (sporazum o suradnji s NATO-om ratificiran je u veljači 2016. uz otpor proruskih stranaka i udruga). Više sporazuma o ekonomskoj i drugoj suradnji zaključeno je s Kinom u lipnju 2016. Na predsjedničkim izborima početkom travnja 2017. pobijedio je premijer Aleksandar Vučić (kandidat SNS-a); reizabran je u travnju 2022. Pregovori o pristupanju Europskoj uniji ostali su opterećeni odnosima s Kosovom te odbijanjem Srbije da sudjeluje u sankcijama koje su nametnute Rusiji poslije njezina napada na Ukrajinu (2022). Na parlamentarnim izborima u prosincu 2023. SNS je, u savezu s nekoliko manjih stranaka, osvojio natpolovičnu zastupničku većinu i ostao na vlasti, uz oporbene prosvjede na kojima se tražilo ponavljanje izbora. Miloš Vučević, predsjednik SNS-a od svibnja 2023., postao je predsjednik vlade početkom svibnja 2024 (bio je gradonačelnik Novog Sada 2012–22., te potpredsjednik vlade i ministar obrane 2022–24).

Politički sustav

Prema Ustavu od 10. XI. 2006. Srbija je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države, zapovjednik oružanih snaga, predstavlja državu u inozemstvu i izražava državno jedinstvo. Biraju ga građani na izravnim izborima. Mandat predsjednika države traje 5 godina, a može biti biran 2 mandata uzastopno. Izvršnu vlast u državi obnaša vlada, koja predlaže i provodi zakone, daje smjernice polit. djelovanja; za svoj rad odgovorna je parlamentu. Vladu čine predsjednik, potpredsjednici te ministri. Predsjednika vlade na prijedlog predsjednika države izglasava parlament, koji potom, na prijedlog predsjednika vlade, izglasava i ostale članove vlade. Najvišu zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Narodna skupština s 250 zastupnika (narodnih poslanika). Biraju ih građani na općim, tajnim i izravnim izborima, na mandat od 4 godine. Narodna skupština ima ovlasti donošenja i izmjene ustava, promjene granica, raspisivanja referenduma, odlučivanja o proglašenju rata i sklapanju mira te izbora drž. dužnosnika. Pravo glasa imaju svi građani koji su navršili 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni kasacijski sud, predsjednika kojega imenuje Narodna skupština na jedan mandat u trajanju od 5 godina. Ustavni sud posebno je sudsko tijelo koje štiti ustavnost i zakonitost te ljudska i manjinska prava, a njegove su odluke konačne i obvezujuće. Njegovih 15 sudaca bira se na mandat od 9 godina; po pet sudaca biraju Narodna skupština, predsjednik republike i Vrhovni kasacijski sud. Kandidati za Ustavni sud moraju biti stariji od 40 godina i imati 15 godina radnog iskustva u struci. Prema Ustavu Srbija u svojem sastavu ima dvije autonomne pokrajine, Vojvodinu i Kosovo (koje je 17. II. 2008. proglasilo neovisnost). Država se administrativno dijeli na okruge, područje glavnoga grada i općine. Nacionalni blagdan: Dan državnosti, 15. veljače (1804., I. srpski ustanak, 1835., Sretenjski ustav).

Političke stranke

Srpska napredna stranka (SNS), osnovana 2008., konzervativna je stranka. Nastala je nakon izbornoga poraza i podjele SRS-a. Pobijedila je na izborima 2012., 2014. i 2016. te od 2012. predvodi koalicijske vlade. Osnivač i predsjednik SNS-a Tomislav Nikolić izabran je 2012. za predsjednika republike. Novi predsjednik stranke (od 2012) Aleksandar Vučić bio je premijer od 2014., a od 2017. predsjednik je republike (reizabran 2022). Predvodeći koalicije, stranka je osvojila apsolutnu zastupničku većinu na izborima 2020. i 2023., a relativnu na izborima 2022. Iz stranačkoga vodstva premijerka je bila Ana Brnabić (2017–24). Od 2023. predsjednik je stranke Miloš Vučević, premijer od 2024. Socijalistička partija Srbije (SPS), osnovana 1990., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Saveza komunista Srbije; prvi stranački predsjednik bio je Slobodan Milošević (do smrti 2006). Tijekom 1990-ih imala je političku prevlast u Srbiji i Saveznoj Republici Jugoslaviji. U oporbi je bila nakon izbora 2000., a u koalicijskim vladama nakon izbora 2008 (s DS-om), te nakon izbora 2012., 2014. i 2016 (sa SNS-om). Predsjednik SPS-a je od kraja 2006. Ivica Dačić (ministar unutarnjih poslova 2008–14., premijer 2012–14., ministar vanjskih poslova 2014–20., predsjednik Narodne skupštine 2020–22., potom ponovno ministar vanjskih poslova). Nakon izbora 2020. stranka je bila druga po broju zastupnika, a treća poslije izbora 2022. i 2023. Demokratska stranka (DS), osnovana potkraj 1989., liberalna je stranka. Tijekom 1990-ih bila je u oporbi. Poticala je stvaranje (1996) koalicije Zajedno (sa SPO-om i Građanskim savezom Srbije) te višestranačkoga saveza (2000) Demokratske opozicije Srbije (DOS), koji je došao na vlast nakon izbora 2000. U vodstvu DS-a bili su Zoran Đinđić (predsjednik stranke od 1994., premijer Srbije od 2001; ubijen u atentatu 2003) i Boris Tadić (vođa DS-a i predsjednik Srbije 2004–12). Nakon izbora 2012. oporbena je stranka; ponovno i nakon izbora 2014. i 2016. S dijelom oporbenih stranaka bojkotirala je izbore 2020. Manji broj parlamentarnih zastupnika ima nakon izbora 2022., na kojima je bila dio koalicije Ujedinjeni za pobjedu Srbije, koja je osvojila drugo mjesto po broju zastupničkih mandata (ali znatno iza vladajućega SNS-a; u koaliciji su istaknutije stranke još Narodna stranka i Stranka slobode i pravde). Potkraj 2023. sudjeluje u izbornoj koaliciji Srbija protiv nasilja (uz Stranku slobode i pravde, Narodni pokret Srbije, Pokret slobodnih građana i dr.) koja osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza SNS-a). Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Srpski pokret obnove (SPO), osnovan 1990., konzervativna je stranka. Početkom 1990-ih bio je u oporbi, s izrazitim nacionalističkim programom; predvodi ga Vuk Drašković. Oporbenoj koaliciji Zajedno pristupio je 1996. Sudjelovao je u jugoslavenskoj vladi u koaliciji sa SPS-om 1999. te u srpskim vladama 2003–07. i 2008–12., a na izborima u Srbiji 2000. i 2007. nije prešao izborni prag. Od izbora 2014. sudjeluje u koalicijama i podupire vlade koje vodi SNS. Srpska radikalna stranka (SRS), osnovana 1991., stranka je radikalne desnice koja zagovara velikosrpski program; predvodi je Vojislav Šešelj. Tijekom 1990-ih je uglavnom bila u oporbi (1998–2000. sudjeluje u vlasti). Početkom 2000-ih oporba je DOS-u; dio članstva odvojio se nakon izbornoga poraza 2008. i osnovao SNS. Nakon parlamentarnih izbora 2016. vodeća je oporbena stranka. Od izbora 2020. nije u parlamentu (ni poslije izbora 2022. i 2023). Demokratska stranka Srbije (DSS), osnovana 1992., konzervativna je stranka. Tijekom 1990-ih protivila se Miloševićevu režimu; surađivala je povremeno s koalicijom Zajedno (1996), te pristupila DOS-u (2000). Do 2014. predvodio ju je Vojislav Koštunica (2000–03. predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, 2004–08. premijer Srbije). U parlamentarnoj oporbi bila je nakon izbora 2008. i 2012 (na izborima 2014. nije prešla izborni prag), te 2016. Nakon izbora 2020. ponovno je bila bez parlamentarnih zastupnika do izbora 2022 (osvaja četvrto mjesto po broju zastupničkih mandata), te mijenja ime u Nova demokratska stranka Srbije. Potkraj 2023. sudjeluje u izbornoj koaliciji stranaka desnog centra Nacionalna demokratska alternativa, koja s manjim brojem zastupnika osvaja četvrto mjesto u parlamentu. Stranka slobode i pravde, osnovana 2019., stranka je lijevoga centra. Njezin osnivač i predsjednik Dragan Đilas, vlasnik televizijske kompanije, bio je član DS-a (od 2004) i gradonačelnik Beograda u dva mandata (2008–13). Stranka sudjeluje u izbornoj koaliciji 2022 (Ujedinjena Srbija) i 2023 (Srbija protiv nasilja), koje su bile protivničke SNS-u, a nakon izbora druge po broju zastupnika.