Sinj, grad u zapadnom dijelu Sinjskoga polja, 34 km sjeveroistočno od Splita; 10 771 st. (2021). Leži na 326 m apsolutne visine, uz cestu Knin–Sinj–Split. Tvrđava Kamičak (XVIII. st., zidao ju je Ignacije Macanović), crkva Gospe Sinjske (Majka od Milosti; počeo ju je graditi 1698. I. F. Macanović, više je puta bila rušena, barokizirana u XVIII. st.), franjevački samostan (XVIII. st.) s gimnazijom, crkve sv. Katarine i sv. Frane; historicističke kuće Sesardić, Tripalo, Varda; bista D. Šimunovića (rad I. Meštrovića), konjanik Alkar (rad S. Sikirice koji je 1987. izradio i brončana vrata na crkvi Gospe Sinjske) i dr. Muzej Cetinske krajine (osnovan 1956; arheološka, etnološka zbirka i dr.); Muzej Sinjske alke (osnovan 2015). Radijska postaja. Mala športska zračna luka. Gospodarsko, trgovačko i prometno središte Cetinske krajine. Obrti i turizam. Svake godine (kolovoz) u Sinju se održava viteška igra Sinjska alka. – Arheološki nalazi potvrđuju da je šire područje grada bilo nastanjeno od neolitika, a sudeći prema natpisu na rimskom žrtveniku (Genio Osiniatium), ondje se u antičko doba nalazilo gradinsko naselje delmatskih Ozinijata. Poslije je to naselje bilo preneseno u nizinu, što potvrđuju arheološki nalazi iz ranokršćanskoga doba (ostatci građevine s mozaikom). U srednjem vijeku na obližnjem je brežuljku, na području županije Cetina, bila podignuta sinjska utvrda. Od kraja XIII. st. utvrda je bila u posjedu Bribirskih, a od sredine XIV. st. Nelipčića. Toponim Sinj, koji potječe od naziva antičkoga naselja Osinium, u pisanim je izvorima prvi put zabilježen 1345., u ispravi kojom je Ludovik I. Anžuvinac potvrdio Ivanu Nelipčiću pravo na castrum Zyn. Od tada je Sinj bio sjedištem Nelipčića, a nakon smrti Ivaniša Nelipčića (1434) njime je vladalo više velikaških obitelji (Frankapani, Talovci, grofovi Celjski). U izvorima iz XVI. st. spominje se franjevački samostan s crkvom sv. Marije koju su porušili Osmanlije. God. 1524–1686. nalazio se pod osmanskom vlašću, potom su ga preoteli Mlečani i Karlovačkim mirom (1699) pripojili svojoj pograničnoj vojnokrajiškoj obrambenoj liniji (linea Grimani). Od tada se počelo snažnije razvijati i naselje Cetina, koje se tek od sredine XVIII. st. počelo nazivati Sinjem. U doba Mletačko-turskoga rata 1714–18. Sinj je izdržao posljednju osmansku opsadu (1715), u spomen na koju se svake godine prve nedjelje u kolovozu održava viteška igra Sinjska alka. Za opsade su Osmanlije zapalili crkvu, no branitelji su uspjeli spasiti sliku čudotvorne Gospe Sinjske. Budući da je nadmoćna osmanska vojska bila poražena, pučka pobožnost pripisala je taj uspjeh zagovoru Djevice Marije, koju Sinjani i danas štuju. Sinj je pod mletačkom vlašću bio do 1797., a poslije se nalazio pod austrijskom upravom. Za hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji bio je jednim od središta narodnjaka; 1852. franjevci su ondje otvorili prvu gimnaziju s nastavom na hrvatskom jeziku, 1867. bila je osnovana narodnjačka čitaonica, a 1869. narodnjaci su na općinskim izborima dobili većinu. U II. svjetskom ratu, Sinj je do rujna 1943. bio pod okupacijom Talijana, zatim Nijemaca, a oslobođen je u listopadu 1944. Tijekom XIX. i XX. st. broj stanovnika stalno je rastao, posebno od 1961 (5487 st.) do 1991 (11 378 st.), uglavnom doseljavanjem iz okolice.
