Cetina, stara hrvatska županija. Prvi se put spominje polovicom X. st. u djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Isprva je zauzimala područje srednjeg toka rijeke Cetine (današnje Sinjsko polje), a graničila se s Imotskom, Kninskom, Livanjskom i Primorskom županijom. Sjedište joj je bilo u istoimenom gradu, smještenom kraj današnjeg sela Otoka, a od polovice XIV. st. sve se češće kao sjedište spominje Sinj (Vsinj). Kralj Zvonimir poklonio je (1078) cijelu Cetinsku županiju splitskoj Crkvi, a njezinim županom bio je tada Pribina. God. 1207. kralj Andrija II. Arpadović potvrdio je Cetinu s drugim posjedima splitskoj Crkvi, a 1210. darovao ju je sidraškomu knezu Domaldu. Potkraj XII. i na početku XIII. st. pretvara se u kneštvo. U drugoj polovici XIII. st. Cetina je u posjedu Bribirskih knezova, 1272. spominje se njezin knez Stjepko, a 1301. kao cetinski knezovi navode se sinovi bana Pavla I. Bribirskoga, Mladin II., Juraj II., Pavao II. i Grgur II. God. 1345. bila je u rukama kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji ju je potkraj te godine s gradom Sinjem vratio cetinskomu knezu Ivanišu Nelipčiću. Tada su Cetinu nastavali Hrvati i Vlasi, a 1341. spominje se i vlaški vojnički zapovjednik Tvrdoš Berislavić, koji je nosio naslov vojvoda de Vlašinji Otok de Cetina. Ban Ivan VI. Frankapan potvrdio je 1436. prava cetinskih Vlaha. Cetinskim knezom 1476. bio je Miklouš Dehojević. Područje Cetinske županije postupno je osvojeno tijekom osmanskih prodora od 1483. do 1513. Nakon oslobođenja od Osmanlija na tom je prostoru ustrojena mletačka vojna granica Cetinska krajina.
