Adonis (grčki Ἄδωνıς, Ádōnis, od zapadnosemitskoga ’adōnī: moj Gospodin; latinski Adonis), u grčkoj mitologiji lijepi mladić kojega je zavoljela Afrodita. Izvorno je bio bliskoistočno božanstvo biljne plodnosti, srodan babilonskomu božanstvu Tamuzu i povezan s kultom božice Ištar. Prema Ovidijevim Metamorfozama Adonis je rođen u incestuoznoj vezi ciparskoga kralja Kinire i njegove kćeri Smirne, a u lovu ga je ubio vepar ili bog Ares u obličju vepra ili pak Afroditin ljubomorni muž, bog Hefest. Prema Knjižnici Apolodora iz Atene (I. st.) Adonis je pak bio sin asirskoga kralja Tejanta i Smirne. Afrodita je sakrila dijete u kutiju i povjerila ga Perzefoni koja ga nije željela vratiti. Spor je presudio Zeus odredivši da pola godine provodi u podzemlju s Perzefonom, a pola godine s Afroditom. Mit o Adonisu simbolizira umiranje i ponovno rađanje prirode, slično kao mit o ljubavi Kibele i Atisa. Adonisov je kult u staroj Grčkoj bio omiljen među ženama, navlastito heterama. U Aleksandriji, Ateni i Sirakuzi slavile su se svetkovine, tzv. adonije (Adonia), zabilježene već u Sapfinoj poeziji u VII. st. pr. Kr., za kojih su se žene povlačile na ravne krovove kuća, u tzv. Adonisove vrtove ukrašene posudama svježe posađenih cvjetova, te glasno oplakivale njegovu smrt. Poslije je – napose u renesansi – Adonisov lik postao čest motiv u glazbi (Jacopo Peri, Claudio Monteverdi), slikarstvu (Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese, Peter Paul Rubens, Nicolas Poussin, Guercino), kiparstvu (Antonio Canova, Auguste Rodin), dočim je u književnosti posebno popularan bio u renesansi, preuzet od Ovidija ili Teokrita (Idile), kada su mitsku priču obradili William Shakespeare (Venera i Adonis, 1593), Giambattista Marino (Adon, 1623), a u nas Marin Držić (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1551).
