Pavelić, Ante, hrvatski političar (Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889 – Madrid, 28. XII. 1959). Pravo je završio doktoratom u Zagrebu 1915., potom je bio odvjetnik. Zarana se pridružio Hrvatskoj stranci prava (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih postao najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. kao kandidat HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. Iste je godine uspostavio veze s talijanskim fašističkim vlastima, kojima je u Rimu predao Promemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na S. Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928) pristupio je klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije Hrvatski domobran, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju i otišao u Austriju, a u travnju 1929. boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. IV. 1929) zbog čega su ga jugoslavenske vlasti u srpnju te godine osudile na smrt. Potom je živio u Italiji. Ondje je 1930. utemeljio Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Mađarskoj. Ubrzo potom postao je Pavelić poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga geriljskoga prepada u Lici (→ velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936–39. bio je interniran u Sieni. U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941., neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškoga pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. IV. 1941. Potpisao je zatim Rimske ugovore (20. V. 1941), kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine. Iako je početkom 1942. sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora, to tijelo nije imalo nikakvu stvarnu vlast, a potkraj iste godine obustavio mu je rad. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kada su 1944. ministri M. Lorković i A. Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi (a poslije ubiti), čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich. Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. V. 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. osnovao Hrvatsku državotvornu stranku. Nakon njezina gašenja uspostavio je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je predstavljan kao nastavak ratnoga ustaškoga pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolsku, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu.
