Kongo, Demokratska Republika (République Démocratique du Congo; skraćeno DR Kongo), država u ekvatorskoj Africi, između Srednjoafričke Republike (duljina granice 1577 km) i Južnog Sudana (628 km) na sjeveru, Ugande (765 km) i Ruande (217 km), Burundija (233 km) i Tanzanije (459 km) na istoku, Zambije (1930 km) na jugoistoku i jugu, Angole (2511 km) na jugu i jugozapadu te Republike Kongo (2410 km) na zapadu i sjeverozapadu. Površinom je druga zemlja na afričkom kontinentu, iza Alžira. Oko 37 km dugom obalnom linijom Kongo izbija na Atlantski ocean. Obuhvaća 2 344 858 km².
Prirodna obilježja
Kongo se sastoji od prostrane zavale rijeke Konga u središnjem dijelu i na zapadu, od ravnjakâ (500 do 1200 m) koji sa sjevera, istoka i juga obrubljuju zavalu, te od planinskoga područja uz srednjoafrički tektonski jarak s aktivnim vulkanima Nyamuragira (3058 m) i Nyiragongo (3470 m) u masivu Virunga na krajnjem istočnom dijelu zemlje. U graničnom području s Ugandom na istočnom rubu srednjoafričkog jarka uzdiže se planinski masiv Ruwenzori s najvišim vrhom zemlje (Margherita, 5109 m). Dno zavale rijeke Konga ispunjeno je aluvijalnim i jezerskim sedimentima; planinski dio građen je od arhajskih stijena koje pokrivaju pješčenjaci.
Središnji dio DR Konga ima ekvatorsku klimu s visokim temperaturama i obilnim oborinama tijekom cijele godine; prosječna temperatura najtoplijega mjeseca u zavali iznosi 28 ºC, a najhladnijega 26 ºC. Udaljavajući se od ekvatora, klima postupno prelazi u tropsku, a na krajnjem sjeveru i jugu u savansku s izraženim suhim razdobljem. Zbog veće nadmorske visine rubni ravnjaci imaju nižu prosječnu temperaturu i više oborina; najviši su vrhovi pod vječnim snijegom. Godišnja je količina oborina u središnjem i sjeverozapadnom području veća od 1500 mm, a na jugu i istoku oko 1000 mm. Suho razdoblje na krajnjem jugu traje od svibnja do rujna ili studenoga, kišno od studenoga do sredine travnja.
Riječna mreža dobro je razvijena, glavna je rijeka Kongo (4370 km) s pritocima Kasai i Ubangi. Rijeka Kongo u velikom luku protječe kroz zavalu i dva puta presijeca ekvator, odvodnjava najveći dio teritorija prema Atlantskom oceanu; zauzima drugo mjesto u svijetu po veličini porječja (3 800 000 km²) i protoku (30 000 do 80 000 m³/s), nakon Amazone. Uzvodno od Kinshase njezina širina doseže i do 15 km. U sjevernom i središnjem dijelu Konga rijeke obiluju vodom (bezbroj slapova i brzaca), dok u južnom, zbog suhoga zimskog razdoblja imaju manje vode. Istočno granično područje odlikuju mnoga jezera, kojih velike dubine upućuju na tektonski postanak (Edwardovo jezero, Albertovo jezero, Kivu, Tanganyika, Mweru); Tumba i Mai-Ndombe leže u središnjem dijelu zavale Konga. Krajnji sjeveroistočni dio DR Konga odvodnjava se Nilom (iz Albertova jezera) prema Sredozemnome moru. Biljni pokrov zavale rijeke Konga čine tropske kišne šume, koje se duž pritoka Konga prema jugu nastavljaju u galerijske šume i u savanu. Flora i fauna odlikuje se iznimnom raznovrsnošću: 95% svih vrsta afričke flore i faune zastupljeno je u DR Kongu. Nacionalni parkovi, od kojih su najpoznatiji Virunga, Upemba, Kahuzi-Biega, Garamba i Salonga, zaštićuju i čuvaju biljno i životinjsko bogatstvo DR Konga, posebno rijetke vrste koje izumiru (npr. planinska gorila, crna antilopa, gepard, bijeli nosorog); na UNESCO-ovu popisu su svjetske prirodne baštine.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 1984. u DR Kongu živi 29 671 407 st., a prema procjeni stanovništva iz 2012. god. 69 575 394 st. ili prosječno 29,6 st./km². Najnaseljenije je područje Kinshase (1012 st./km²), zapad zemlje (pokrajina Bas-Congo, 90 st./km²) i ravnjaci na istoku i jugu, dok je više od 50% ukupnoga državnog područja (prašume u središnjem dijelu zavale Konga i sjever) gotovo pusto. Stanovnici su većinom pripadnici bantuskih naroda Luba (18,0%), Kongo (16,1%), Mongo (13,5%), Ruanda (Rwanda; 10,3%), Bangi i Ngale (5,8%), Rundi (3,8%), Teke (2,7%), Chokwe (1,8%), Boa (2,3%), na sjeveroistoku zemlje žive sudanski narodi Azande (6,1%), Lugbara (1,6%), Banda (1,4%) i dr. Pigmejci žive u porječju rijeke Ituri na sjeveru. Po vjeroispovijesti su katolici (50,0%), protestanti (20,0%), domorodački kršćani (kimbanguisti, 10,0%), pripadnici različitih tradicionalnih vjerovanja (10,0%) i muslimani (10,0%). Porast stanovništva iznosi 2,7% (2007–12) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (2,67% ili 26,7‰, 2011). Natalitet (42,9‰, 2011) više je nego dvostruko veći od svjetskoga prosjeka (svjetski prosjek 19,2‰). Mortalitet iznosi 16,2‰ (2011; svjetski prosjek 8,2‰), a mortalitet dojenčadi 110,6‰ (2011). Stanovništvo je izrazito mlado; u dobi je do 14 godina 48,1%, od 15 do 64 godine 48,8%, a u dobi od 65 i više godina 3,1% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 52,6 godina, a za žene 56,2 godine (2009). Ekonomski je aktivno 25 765 000 stanovnika (2012); u poljoprivredi (glavna gospodarska grana), ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 56,8% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu te uslužnim djelatnostima 43,2% (2011). Glavna su sveučilišna središta u Kinshasi (osnovano 1954), Lubumbashiju (1955) i Kisanganiju (1963); službeni je jezik francuski, a razgovorni su jezici kituba, svahili, lingala, luba i dr.; nepismeno je 33,2% stanovništva starijeg od 15 godina (2010). Glavni je i najveći grad Kinshasa (8 754 000 st., 2010., šire gradsko područje 10 300 000 st.); ostali su veći gradovi (2010): Lubumbashi (1 543 000 st.), Mbuji-Mayi (1 488 000 st.), Kananga (878 000 st.), Kisangani (812 000 st.), Bukavu (471 789 st., 2004), Kolwezi (456 446 st., 2004), Likasi (367 219 st., 2004), Tshikapa (366 503 st., 2004), Kikwit (294 210 st., 2004), Mbandaka (262 814 st., 2004), Goma (249 862 st., 2004), Matadi (245 862 st., 2004) i dr.; u gradovima živi 34,8% st. (2011).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih DR Kongo ostao je među siromašnim i slabo razvijenim zemljama, unatoč znatnomu prirodnom bogatstvu (rude bakra, cinka, kobalta, uranija, dijamanti, zlato, nafta, drvo, hidropotencijali i dr.). Gospodarski razvoj i pokrenute privredne reforme otežava nedostatak stručnjaka, korupcija i politička nestabilnost (2018–19. također i epidemija ebolske hemoragijske groznice). Godine 2018. ostvaren je BDP u vrijednosti od 47,2 milijarde USD; BDP po stanovniku je oko 560 USD. Udjel je siromašnoga stanovništva oko 63% (2014). Vrijednost BDP-a 2017. bila je 41,4 milijarde USD; najveći dio ostvaren je u industrijskome sektoru (43,6%), a potom u uslužnome (36,7%) i poljoprivrednome (19,7%). Poljoprivrednu ponudu čine kava, šećer, palmino ulje, duhan, čaj, tapioka, banane i dr. U industriji prevladavaju djelatnosti vezane uz rudarstvo, preradba minerala i tekstila, proizvodnja obuće, hrane, cementa i dr. Vrijednost izvoza 2017. bila je 10,9 milijarda USD, a uvoza 10,8 milijarda USD. Najveći dio izvoza čine dijamanti, bakar, zlato, kobalt, nafta, drvo i kava, a uvozi najviše hranu, rudarsku i industrijsku opremu, vozila, naftne derivate i robu široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (41,4%), Zambija (22,7%) i Južna Koreja (7,2%). Najviše uvozi iz Kine (19,9%), Južnoafričke Republike (18%), Zambije (10,4%) i Belgije (9,1%). Veličina je javnoga duga 18,1% BDP-a (2017).
Promet
Prometna mreža DR Konga slabo je razvijena i neodržavana. Cesta ima 153 497 km (2% asfaltiranih, 2008). Okosnicu prometa čini povezanost riječne plovidbe sa željezničkim transportom. Željeznička pruga duga je 4007 km, od čega je elektrificirano 858 km (2008); najvažnije su pruge Kinshasa–Matadi i Lubumbashi–Lobito (Angola). Glavne su prometnice rijeke Kongo i Kasai s pritocima te jezera (ukupno 14 500 km plovnih putova). Važna su lučka središta Matadi i Boma; Kinshasa, Kisangani i Mbandaka pristaništa su na Kongu. Međunarodne zračne luke: Kinshasa (Ndjili), Lubumbashi, Kisangani (Bangoka) i Goma.
Novac
Novčana je jedinica kongoanski franak (FC; CDF); 1 kongoanski franak = 100 santima.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga života na području današnje Demokratske Republike Konga mogu se pratiti od kamenoga (paleolitičkog) doba. Prvi stanovnici toga područja bili su Pigmeji, koje su poslije potisnula plemena Bantu i osnovala mnogobrojne državne tvorevine: kraljevstvo Kongo u donjem toku rijeke Konga (XIV–XIX. st.), kraljevstvo Luba u jugoistočnom DR Kongu (XVI–XIX. st.), kraljevstvo Kuba u unutrašnjosti DR Konga (oko 1600–1910), kraljevstvo Lunda u zapadnom DR Kongu i sjeveroistočnoj Angoli (XVI. st. – 1898) te kraljevstvo Kazembe u središnjem dijelu DR Konga (oko 1740–1910). Od druge polovice XIX. st. jačao je europski pritisak na te države. Radi istraživanja toga područja belgijski kralj Leopold II. osnovao je 1876. u Bruxellesu Međunarodno društvo za istraživanje i civiliziranje Afrike, u sklopu kojega je djelovao Komitet za istraživanje Gornjega Konga, koji je 1883. promijenio ime u Međunarodno društvo za Kongo. Europsko prodiranje u unutrašnjost DR Konga započelo je neposredno pošto je H. M. Stanley u ime belgijskoga kralja Leopolda II. 1879–84. istražio područje uz tok rijeke Kongo (Zaïre). U toj ekspediciji sudjelovali su i D. Lerman i Napoleon Lukšić. Na Berlinskoj konferenciji 1884–85. europske su kolonijalne sile na području DR Konga uspostavile Neovisnu Državu Kongo. Na njezino čelo postavio se, s dopuštenjem belgijskog parlamenta, Leopold II. Tijekom njegove vladavine provodio se surovi režim eksploatacije i ponižavanja domorodaca, što je dovelo do niza protesta svjetskih političkih krugova, među ostalim i američkog predsjednika Th. Roosevelta (1906). Pod pritiskom belgijske, europske i svjetske javnosti, Leopold II. bio je 1908. prisiljen ustupiti Neovisnu Državu Kongo belgijskoj državi, koja ga je preimenovala u koloniju Belgijski Kongo. Unatoč toj promjeni, kolonijalna se eksploatacija Konga nastavila, što je dovelo do niza velikih ustanaka domorodaca tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Za I. svjetskog rata Belgijski Kongo teritorijalno se proširio na područje Njemačke Istočne Afrike. God. 1919. Belgija je dobila mandat Lige naroda za upravu nad bivšim njemačkim teritorijima Ruanda-Urundi, koji su se gospodarski, politički i upravno sjedinili s Belgijskim Kongom. Za II. svjetskog rata Belgijski Kongo nastavio se boriti na strani Saveznika unatoč njemačkoj okupaciji Belgije.
Tijekom 1950-ih bili su učestali zahtjevi za neovisnošću (isticali su ih Savez Bakonga, Kongoanski nacionalni pokret i dr.); god. 1959. u Léopoldvilleu izbili su prosvjedi i pobuna protiv belgijske uprave. Na pregovorima kongoanskih i belgijskih predstavnika u Bruxellesu (od 21. do 27. I. 1960) bila je dogovorena neovisnost Konga od 30. VI. 1960. Nakon izbora u svibnju 1960. premijer je postao Patrice Lumumba, a predsjednik Joseph Kasavubu. Unutrašnji nemiri bili su povod belgijskoj vojnoj intervenciji u srpnju 1960; vlast u pokrajini Katangi (poslije Shaba) preuzeo je Moise Čombe (Moïse Kapenda Tschombé) te je 11. VII. 1960. proglasio odcjepljenje i neovisnost (iskorištavanje prirodnih bogatstava Katange vodile su uglavnom belgijske tvrtke); neovisnost je proglašena (8. VIII. 1960) i u južnom Kasaiju bogatom dijamantima. Na poziv kongoanske vlade, u kolovozu 1960. stigle su snage UN-a. Suparništvo Kasavubua i Lumumbe blokiralo je državnu vlast, a pukovnik Joseph-Désiré Mobutu izvršio je vojni udar (14. IX. 1960) i podupro Kasavubua (u prosincu 1960. Lumumba je bio zatočen a potom izručen Čombeovim trupama i ubijen). Pokušavajući riješiti kongoansku krizu, u rujnu 1961. poginuo je Dag Hammarskjöld, glavni tajnik UN-a. Početkom 1963. vladine snage preuzele su vlast u Katangi, uz pomoć jedinica UN-a koje su iz zemlje povučene u lipnju 1964 (radi rješavanja državne krize Kasavubu je surađivao s Čombeom koji je 1964–65. bio premijer). Do sredine 1960-ih sljedbenici P. Lumumbe nastavili su borbu u istočnim pokrajinama. Državnim udarom 24. XI. 1965. vlast je preuzeo Mobutu. God. 1967. proglasio je Demokratsku Republiku Kongo, a 1971. preimenovao ju u Republiku Zair (uveo je tradicionalne nazive, svoje ime promijenio je u Mobutu Sese Seko, prijestolnica Léopoldville postala je Kinshasa); tijekom 1970-ih provodio je nacionalizaciju privrede. U ožujku 1977. izbila je pobuna u Shabi, pod vodstvom Fronte za nacionalno oslobođenje Konga. Pobunjenici su djelovali iz Angole, a poraženi su uz pomoć marokanskih vojnika (Mobutu je podupirao marokanska presezanja na Zapadnu Saharu); nova pobuna izbila je u svibnju 1978., a ugušena je uz pomoć francuske i belgijske vojske. S Angolom je u srpnju 1978. bio postignut sporazum o sigurnosti, a pobuna u Shabi ponovila se 1984–85. Tijekom 1980-ih Mobutu je zabranio oporbeno djelovanje; 1984. ugušio je pokušaj pobune, a 1989. studentske prosvjede. U prvoj polovici 1990-ih, pod gospodarskim i političkim pritiscima u vladu su bili uključeni pojedini predstavnici oporbe; političku krizu pojačala je korupcija, raširenost kriminala, etnički sukobi, djelovanje više pobunjeničkih skupina na istočnoj granici, sukob Hutua i Tutsija i dr. (sredinom 1990-ih u istočnom Zairu bilo je oko 1,2 milijuna izbjeglica iz Ruande, uglavnom Hutua). Tijekom 1996–97. režimske snage bile su poražene od pobunjeničkih skupina okupljenih u Savezu demokratskih snaga za oslobođenje Konga-Zaira, što ga je predvodio Laurent Désiré Kabila (vojno su mu pomagali kongoanski Tutsiji i više susjednih zemalja). Mobutuova vladavina okončana je u svibnju 1997; pošto su pobunjenici zauzeli Kinshasu, Kabila je postao predsjednik (29. V. 1997), a Zair je preimenovao u DR Kongo. Kabilin režim zabranio je oporbeno djelovanje pa nije uspio ostvariti stabilnost u istočnom Kongu, na širem pograničnom području prema Ruandi, Burundiju i Ugandi. U tom su području bile nadmoćne snage Tutsija, koje su u kolovozu 1998. prekinule savezništvo s Kabilom i započele borbu protiv njegova režima. Vodeće su pobunjeničke skupine Pokret za oslobođenje Konga i Kongoansko okupljanje za demokraciju; imaju potporu Ruande i Ugande te pobunjenika iz Angole i Republike Kongo. Kabilu su vojno pomagali Angola, Zimbabve, Namibija, Sudan i Čad. U Lusaki je 10. VII. 1999. postignuto primirje koje su bili dogovorili DR Kongo i pet regionalnih država (Angola, Namibija, Ruanda, Uganda i Zimbabve). Od kolovoza 1999. u nadzoru primirja postupno se angažirao UN (pobunjenici nadziru oko 40% državnog teritorija); sukobi su obnovljeni 2000. i nastavljeni unatoč novomu primirju (u prosincu 2000). Kabila je ubijen u atentatu 16. I. 2001., a za predsjednika je postavljen njegov sin Joseph Kabila (izabran je 2006. i 2011). Tijekom 1998–2006. bilo je oko 4 milijuna poginulih i umrlih od ratnih posljedica; iz Konga je izbjeglo oko 300 000 ljudi, a raseljenih unutar Konga bilo je oko 2 milijuna (2002). Početkom 2000-ih povremeni su sukobi nastavljeni; nestabilna ostaju područja u istočnom pograničju, posebno pokrajina Nord-Kivu (veći sukobi bili su u travnju 2012). Posredovanjem UN-a u veljači 2013. na sporazum o stabilizaciji Konga pristaje 11 regionalnih država. Nakon općih izbora u prosincu 2018. predsjednik republike postao je Félix Tshisekedi (vođa stranke Savez za demokraciju i društveni napredak); predsjednički položaj preuzeo je u siječnju 2019. Bivši predsjednik Joseph Kabila zadržao je politički utjecaj putem koalicije Zajednički front za Kongo, koja je postala vodeća u parlamentu i predvodi vladu (od rujna 2019. premijer je Sylvestre Ilunga).
Politički sustav
Prema Ustavu od 18. II. 2006., DR Kongo je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga izravno građani za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast ima vlada, predsjednika koje imenuje predsjednik republike, koji postavlja i ministre. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament koji se sastoji od Nacionalne skupštine i Senata. Nacionalna skupština ima 500 zastupnika koje izravno biraju građani za mandat od pet godina. Senat ima 108 članova koje biraju skupštine provincija za mandat od pet godina. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno za sve građane koji su navršili 18 godina života. Sudbenu vlast ima Ustavni sud, Kasacijski sud i Državno vijeće. Administrativno je država podijeljena na 25 pokrajina i glavni grad. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 30. lipnja (1960).
Političke stranke
Savez za demokraciju i društveni napredak (Union pour la Démocratie et le Progres Social – akronim UDPS), osnovan 1982., stranka je lijevoga centra. Predvodio ju je Étienne Tshisekedi (premijer 1991., 1992–93. i 1997). Nakon njegove smrti (2017) vodstvo stranke preuzeo je njegov sin Félix Tshisekedi, koji je nakon pobjede na izborima u prosincu 2018. postao predsjednik republike (na položaju je od siječnja 2019). Narodna stranka za obnovu i demokraciju (Parti du Peuple pour la Reconstruction et la Démocratie – akronim PPRD) osnovana je 2002. kao ljevičarska stranka pod vodstvom Josepha Kabile (na vlasti je bio 2001–19). Relativnu parlamentarnu većinu osvaja na izborima 2006. i 2011., te predvodi koalicijske vlade. Na izborima 2018. dio je koalicije Zajednički front za Kongo koja postaje vladajuća u parlamentu i od 2019. predvodi vladu (premijer Sylvestre Ilunga).
Kultura, umjetnost, književnost
U skladu s kongoanskom kulturnom politikom »povratka autentičnosti«, pojedine etničke zajednice i danas njeguju tradicijske obrte i oblike umjetničkog izražavanja. Narod Kuba izrađuje predmete od rafije i drugih sušenih biljaka: pregrade načinjene od rogožine njihovih pravokutnih nastambi katkada su najrazličitijih uzoraka. Vrijedne su maske (pokrivene rafijom ili neštavljenom kožom i ukrašene perlama i školjkama), koje prikazuju mitske junake te kralja i njegovu obitelj. U umjetnosti naroda Kongo i Teke ističu se skulpture pokrivene klinovima i željeznim šiljcima. Rezbarije naroda Kongo prikazuju pretke i okrunjene poglavare, dok su maske kod njih vrlo rijetke. Umjetnost naroda Luba obuhvaća skulpture predaka, maske te predmete od bjelokosti. No uz pozivanje na autentičnost i očuvanje kulturnog naslijeđa, kongoanska je kultura usmjerena i na suvremena kretanja. Ta se nastojanja osobito očituju u književnosti gdje se, uz sustavno prikupljanje pripovijetki, pjesama, mitova i legendi različitih etničkih zajednica, istodobno razvija i suvremena književnost, uglavnom na francuskom jeziku, i to tek nakon II. svjetskog rata. Nakon pola stoljeća misionarskih publikacija o ruralnom životu, često na domaćim jezicima (kongo, lingala, otetela, svahili, luba i drugi), pokretanje časopisa »La Voix du Congolais« 1945. označilo je početak modernoga kongoanskoga književnoga života. Prvi su suvremeni pisci Jean Malonga (1907–85), autor romana »Aryenneino srce« (»Cœur d’Aryenne«, 1954), i Antoine-Roger Bolamba (1913–2002; od 1972. poznat kao Bolamba Lokolé), sa zbirkom poezije »Esanzo« (1955). Obojica rubno dodiruju poetiku crnaštva (négritude) kako ju je 1930-ih opisao A. Césaire. Značajan je naraštaj pisaca kojemu pripadaju Tchicaya U’Tamsi (1931–88), Sylvain Bemba (1934–95), dramatičar Guy Menga (r. 1935), Henri Lopès (r. 1937), Sony Labou Tansi (1947–95) i drugi. Značajan poticaj književnome stvaralaštvu, koje je težilo ostvariti osebujan afrički roman koji bi objedinio tradicijsko usmeno naslijeđe i izgrađivao suvremeni književni izraz, dao je 1960-ih sveučilišni pokret za afrički roman (Romans d’inspiration africaine). U tom nastojanju V(umbi) Y(oka) Mudimbe (r. 1941) pisao je svoje romane »Između vodâ« (»Entre les eaux«, 1973) i »Otklon« (»L’Écart«, 1979), a djelovali su i pisci Zamenga Batukezanga (1933–2000), Eugène Ngoma (r. 1945), Lucien Samba-Kifwani (r. 1951), i drugi. Književni kritičar Mbwill a Mpaang Ngal (Georges Ngal; r. 1933) u djelu »Giambattista Vico ili silovanje afričkoga govora« (»Giambatista Viko ou le Viol du discours africain«, 1975) propituje položaj afričkoga intelektualca. Daljnjem objedinjavanju tradicijskog i modernoga 1990-ih pridonose pisci Pius Ngandu Nkashama (r. 1946), Kama Kamanda (r. 1952) i dramatičar Kashi M’Bika Katende (r. 1950). Žene se u književnosti javljaju 1970-ih, i to pjesnikinje Ikole Botuli-Bolumbu, Lima-Baleka Bosek’Illolo te Ntumb Diur koja je napisala dramu »Zaina koja vrišti u noć« (»Zaina qui hurle dans la nuit«, 1986). O povijesnim temama, pokoljima što ih je izvršila vojska diktatora Mobutua te problemima izbjeglica i doseljenika, piše npr. književnica Maguy Rashidi-Kabamba (r. 1960). Nacionalno kazalište osnovano 1969. usmjereno je na djela na domaćim jezicima kako bi unaprijedilo njihov razvoj.
