Ferrara [fer:a:'ra], grad i upravno središte istoimene pokrajine u Emiliji i Romanji, sjeverna Italija; 129 872 st. (2021). Leži na kanaliziranome rukavcu rijeke Pad (Po di Volano), oko 40 km sjeveroistočno od Bologne. Srednjovjekovna gradska jezgra s renesansnim građevinama zajedno s dijelom delte rijeke Pad uvrštena je 1995. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine (popis je proširen na cijelu deltu 1999). Ističu se zamak Estense obitelji Este (1385–1570), katedrala s romaničko-gotičkom fasadom (XII–XIV. st.) i zvonikom (XV–XVI. st.), mnogobrojne palače (XIV–XVI. st.; Palazzo Schifanoia, Palazzo dei Diamanti, Palazzo Costabili ili Palazzo di Lodovico il Moro, Palazzo Paradiso) i crkve (npr. San Giorgio izvan zidina) te sačuvane gradske zidine podignute potkraj XV. st. U renesansnim palačama nalaze se gradski i arheološki muzej, nacionalna galerija (pretežno s radovima ferrarske slikarske škole) i sveučilište (osnovano 1391; u knjižnici se čuvaju rukopisi Ludovica Ariosta i Torquata Tassa). Gospodarstvo Ferrare temelji se na poljoprivrednoj proizvodnji (ratarstvo, voćarstvo) i ribarstvu (Porto Garibaldi) te na snažnoj kemijskoj i prehrambenoj industriji te strojogradnji.
Utemeljena u V. st., od VII. st. biskupsko sjedište, u VIII. st. pripadala Ravenskom egzarhatu, od 774. do 986. u posjedu papa, a potom je pripala toskanskim markgrofovima. U XII. st. slobodan je grad i član Lombardijske lige gradova protiv cara Fridrika I. Barbarosse. Ženidbom je 1184. pripala obitelji d’Este, koja je svoju vlast nad gradom učvrstila nakon 1240., pretvorivši ga 1267. u svoju sinjoriju, kojom su od 1471. vladali ferrarski vojvode. U XV. i XVI. st. bila je istaknuto središte talijanske renesanse. Od 1598. u sastavu je Papinske Države do 1797., potom do 1805. dio je Cisalpinske Republike, a nakon toga do 1814. pripadala je Napoleonovoj Kraljevini Italiji. Odlukom Bečkoga kongresa 1815. vraćena je Papinskoj Državi, ali je Austrija dobila pravo na svoju vojnu posadu. U XIX. st. bila je uporište talijanskog Risorgimenta: u gradu su se organizirali ustanci 1831. i 1859., a u revolucionarnim zbivanjima 1848/49. Ferrara se solidarizirala s Rimskom Republikom te 1860. postala sastavnim dijelom novostvorene Kraljevine Italije.
