Estonija (Eesti; Republika Estonija/Eesti Vabarii), država u sjeveroistočnoj Europi, na obali Baltičkog mora. Leži na poluotoku između Riškog i Finskoga zaljeva; obuhvaća 45 227 km², od kojih 9% otpada na otoke. Na jugu graniči s Latvijom (339 km), a na istoku s Rusijom (294 km). Od 1521 otoka najveći su Saaremaa (2671 km²), Hiiumaa (989 km²), Muhu (198 km²) i Vormsi.
Prirodna obilježja
Estonija leži u sjeverozapadnom dijelu Istočnoeuropske nizine. Obuhvaća valovitu ravnicu, prosječne visine 50 m, koja je uglavnom oblikovana za pleistocenoga ledenog doba. Cijela je zemlja prekrivena glacijalnim naslagama, koje su najdeblje na jugu (do 200 m). Sjeverni dio Estonije niska je močvarna zaravan s najvišim isponom 166 m u uzvisini Pandivere. Građen od ordovicijskih vapnenaca, prekriven je tanjim nanosima glacijalnih rijeka koje su nastale za otapanja ledenjaka. Južni je dio zemlje valovit kraj (srednja visina 100 m) s morenskim uzvisinama Sakala (do 145 m), Otepää (do 217 m) i Haanja, koja s 318 m visokim vrhom (Suur Munamägi) čini najviši ispon zemlje. U središnjem dijelu, u području devonskih crvenih pješčenjaka, od zaljeva Pärnu preko jezera Võrtsjärva do Čudskoga jezera pruža se 20 do 50 m visoka srednjoestonska nizina. Znatan je dio zemlje, osobito na sjeveru, prekriven kvartarnim naslagama treseta (močvare i tresetišta prekrivaju 19% površine Estonije). Obala Baltičkoga mora (duga 3794 km) dobro je razvedena, s mnogobrojnim zaljevima i otocima. Sjeverna je obala strma, s klifovima do 56 m visine. Zapadna je obala niska, a more ispred nje plitko i puno prudova.
Klima Estonije umjereno je kontinentalna. Na sjeveru zemlje zbog utjecaja Baltičkoga mora klima je blaža, a prema jugu i jugoistoku jačaju kontinentalni utjecaji. Srednja temperatura zraka kreće se u siječnju od –2,5 °C na otocima do –7 °C na jugoistoku zemlje, a u srpnju od 16,5 °C do 17,5 °C. Godišnje padne između 500 mm (na otocima) i 700 mm oborina (u unutrašnjosti). Najviše je oborina potkraj ljeta, a najmanje u proljeće.
Estonija ima dobro razvijenu riječnu mrežu (0,2 km/km²). Glavne su rijeke Võhandu (162 km, kroz jezero Tamula), Pärnu (144 km), Põltsamaa (135 km), Keila (115 km), Kasari (112 km), Pirita (105 km), Emajõgi (101 km). Otječu u Baltičko more ili u jezera u unutrašnjosti. Mnogobrojna jezera (oko 1400), koja prekrivaju 4,2% površine zemlje, pretežno su glacijalnog podrijetla. Najveća su Čudsko jezero (estonski Peipsi; 3555 km² s ruskim dijelom, u Estoniji 1529 km²) i Võrtsjärv (271 km²), a od umjetnih Narva (191 km², u Estoniji 38 km²). Mnoga su jezera eutrofna (tresetišta).
Šume prekrivaju 45% površine zemlje; prevladavaju četinjače, bor i smreka. U močvarnim područjima rastu breza, joha, jasen i dr.
Stanovništvo
U Estoniji živi 1 294 455 stanovnika prema popisu 2011., odnosno 1 286 479 stanovnika prema procjeni za 2013. S prosječnom gustoćom od 28,6 st./km² (2011) Estonija se ubraja među najrjeđe nastanjene države Europe. Na sjeveru zemlje, osobito u primorju, napučenost je veća nego na jugu; najrjeđe su nastanjeni otoci (Hiiumaa 9 st./km²; Saaremaa 12 st./km²). Stanovnici su većim dijelom Estonci (69,7% u 2011), a udio im od raspada SSSR-a neprestano raste (61,5% u 1989). Mnogobrojni su i pripadnici drugih naroda; Rusi čine 25,2% (2011; 30,3% u 1989), Ukrajinci 1,7%, Bjelorusi 1,0%, Finci 0,6%, a ostali narodi 1,8% populacije. Stranci čine 8,1% ukupnog stanovništva (2011). Stanovnici neestonskoga podrijetla prevladavaju u industrijskim gradovima u sjeveroistočnom dijelu Estonije (Narva, 87,7% stanovništva čine Rusi, 2011); Estonci čine 91,4% ukupnoga seoskog, a samo 59,5% gradskog stanovništva (2011). Stanovnici su protestanti-evangelici (luterani; 14,8%, 2000), pravoslavci (13,9%), nereligiozni (31,8%), ateisti (6,7%) i dr. Službeni je estonski jezik. Broj se stanovnika od popisa 1989 (1 565 662 st.) neprestano smanjuje. Prosječni godišnji pad broja stanovnika od 0,5% u razdoblju 2007–12. rezultat je višegodišnjega negativnog prirodnog priraštaja od 4,4‰ ili 0,44% (prosjek za 2008–12) i iseljivanja (od 1990). Naime, od 1945. do 1990. u Estoniju je naseljeno više od 500 000 ljudi, pretežno Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa (240 000 ljudi u razdoblju 1945–50). Takav je tijek događaja prekinut 1990., nakon osamostaljenja Estonije, kada je prvi put nakon II. svjetskog rata zabilježeno više iseljenih nego useljenih stanovnika, a vrhunac je bio 1993 (–33 827 osoba). Danas najviše Estonaca iseljava u Finsku i Veliku Britanju. Negativan prirodni priraštaj od – 1,1‰ (2012) rezultat je niskog nataliteta od 10,9‰ i visokog mortaliteta od 12,0‰ (među najvišima u Europi); smrtnost dojenčadi od 3,6‰ na razini je europskog prosjeka. U dobi je do 14 godina života 15,5%, od 15 do 64 godine 66,5%, a starije je od 65 godina 18,0% stanovništva (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. iznosi 81 godinu, a za muškarce 71 godinu, što je ispod prosjeka za Europsku uniju. Ekonomski je aktivno 630 101 stanovnik, od čega je nezaposleno 10,9% (2011). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 29%, a u uslužnim djelatnostima 67% zaposlenih stanovnika (2011). Sveučilište u Tartuu osnovano je 1632., a u Tallinnu 1918. Glavni je grad Tallinn s 393 222 st. (2011); ostali su veći gradovi (2011) Tartu (97 600 st.), Narva (58 663 st.), Pärnu (39 728 st.), Kohtla-Järve (37 201 st.). U gradovima živi 63,2% stanovništva (2011).
Gospodarstvo
U gospodarskoj tranziciji u prvoj polovici 1990-ih uveden je tržišni sustav (uz pad BDP-a za približno 30%), kruna je postala nacionalna valuta (1992), a jačale su gospodarske veze s Europskom unijom. Dotad uglavnom industrijsko-poljoprivredno, estonsko je gospodarstvo postalo pretežno uslužno. Gospodarstvo je osnaženo ulaskom u Europsku uniju (2004) i eurozonu (2011). Vrijednost BDP-a 1995. iznosila je 4,5 milijarda USD (oko 6480 USD po stanovniku), 2004. bila je 12,1 milijardu USD (oko 14 536 USD po stanovniku), a 2008. 24,3 milijarde USD (oko 22 802 USD po stanovniku). Tijekom 2010–20. BDP se povećao za približno 35%. Njegova vrijednost je 2021. iznosila 37,1 milijardu USD (oko 42 380 USD po stanovniku; uslužni sektor čini oko 62% BDP-a, industrijski 36%, a poljoprivredni 2%), a 2022. BDP je bio 38 milijarda USD. U industrijskoj su ponudi strojevi i oprema, telekomunikacijski uređaji, drvni proizvodi, kemikalije, hrana, pića, tekstil, odjeća, vozila, metali, elektrooprema, i dr. U poljoprivredi prevladavaju žitarice i industrijsko bilje, krumpir i ostalo povrće, krmiva i dr. Razvijena je proizvodnja mlijeka, najviše se uzgajaju svinje, goveda i perad, a razvijen je i ribolov. Godine 2020. u siromaštvu živi 2,2% stanovnika (prijeteće je za 20,6% populacije). Stopa nezaposlenosti je 6,1% (2021). Vrijednost izvoza 2022. bila je 21,3 milijarde USD, a uvoza 24,5 milijarda USD. Izvozi telekomunikacijsku opremu, električne uređaje, drvo i drvne proizvode, naftne derivate, kemikalije, metale, odjeću, hranu, i dr. Uvozi naftu i naftne derivate, vozila, električne uređaje i opremu, lijekove, metale, hranu, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Finska (14,6%), Latvija (14,1%), Švedska (9,1%), Litva (6,1%), Njemačka (5,7%) i SAD (5,4%). Uvozi najviše iz Finske (16,1%), Litve (10,3%), Njemačke (9,9%), Latvije (9,7%), Rusije (7,3%), Švedske (7%) i Poljske (6,6%). Veličina je javnoga duga 18% BDP-a (2022).
Promet
Estonija ima razmjerno dobro razvijenu mrežu prometnica. Željeznica (918 km željezničkih pruga, od čega 132 km elektrificiranih, 2012) ima veliku važnost za tranzit roba između luke Tallinn i ruskih odredišta (osobito Sankt Peterburg). Duljina cestovne mreže iznosi 16 542 km (2012), od čega je asfaltirano 10 849 km. U izgradnji je oko 1000 km duga autocesta od Helsinkija preko Tallinna, Rige i Kaunasa do Varšave (Via Baltica), koja bi povezivala baltičke zemlje i srednju Europu. Glavna je luka Tallinn (promet 29,5 milijuna tona, 2012), a manje su Narva, Pärnu i Hapsal. Svakodnevne trajektne pruge povezuju Tallinn s Helsinkijem, Stockholmom, Sankt Peterburgom i Mariehamnom. Duljina unutrašnjih plovnih puteva iznosi 335 km. Glavna je međunarodna zračna luka Tallinn (Ülemiste; promet 2,2 milijuna putnika, 2012); ostale su Kuressaare, Kärdla, Pärnu i Tärtu.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2011. novčana je jedinica bila estonska kruna (Eesti kroon; kr, EEK); 1 estonska kruna = 100 senti.
Povijest
Estonce prvi put spominje Tacit u svojoj Germaniji. U IX. st. njihovom su zemljom prošli Vikinzi i utjecali na materijalni i kulturni razvoj Estonaca. U XI. i XII. st. Danci i Šveđani uzalud su pokušavali pokrstiti Estonce, a između 1030. i 1192. Rusi su poveli protiv njih 13 pohoda, ali nisu uspjeli uspostaviti svoju vlast. Prodor njemačkih misionara u Letoniju pretvorio se doskora u vojno osvajanje. Red vitezova mača prodro je na početku XIII. st. i u Estoniju. Estonci su nakon ogorčena otpora podlegli 1217. i zadržali samo sjeverni dio domovine i otoke. Jak otpor i ustanci natjerali su vitezove mača na savez s Danskom, pa je 1227. osvajanje Estonije bilo dovršeno. Sjeverna Estonija i otoci došli su pod vlast Danske (Danci su nakon zauzeća 1219. nazvali glavni grad Taani linn: Danski grad: Tallinn), a južna Estonija i Letonija pod vlast Njemačkoga viteškog reda (kojemu su se 1237. pridružili vitezovi mača) i nadbiskupa (Bremena i Lunda). Strana je vlast izazvala niz pobuna, pa su Danci, nakon većih ustanaka 1343–45., prodali 1346. svoj suverenitet nad sjevernom Estonijom Njemačkomu viteškom redu Livonije. Red je svojoj vlasti i kolonizaciji podvrgnuo Estonce tako da su oni svoj narodni osjećaj i posebnost mogli održavati samo folklorom i tradicionalnim obrtima. U XVI. st. vitezovi reda, koji su prešli na luteranstvo, pretvorili su se u zemljoposjednike (njemačkog jezika), »baltičke barune«. S druge strane, Nijemci su razvili poljodjelstvo uvođenjem tropoljnoga sustava obradbe zemlje, a gradovi su prosperirali zbog hanzeatskog trgovanja. Otpor estonskog stanovništva, koje je pretvoreno u podložnike, i ukidanje Njemačkoga viteškog reda Livonije (1561) navelo je njemačke vladajuće slojeve da potraže zaštitu kod švedskog vladara. Švedska je uspjela 1558. zavladati sjevernim dijelom, a 1629. i južnom Estonijom (koja je do tada bila pod Poljskom). Šveđani su nastojali oslabiti moć njemačkih velikaša i stvoriti sebi odane krugove domaćega stanovništva, pa su omogućili Estoncima školovanje na novoosnovanom Sveučilištu u Tartuu (1632). Tiskane su prve knjige i gramatike na estonskom jeziku i osnovane škole po župama. Švedsko doba završilo je Sjevernim ratom (1700–21), nakon kojega je Estonija mirom u Nystadu (finski Uusikaupunki) 1721. došla pod suverenitet Rusije. – Zakoni o ukidanju kmetstva (1811), o slobodnom seljenju seljaka (1863) i dr. popravili su položaj seljaštva, a razvoj industrije pridonio je gospodarskomu napretku. Za Aleksandra III. pojačao se politički teror: ukidale su se lokalne autonomije baltičkih pokrajina i provodila se intenzivna rusifikacija uprave, sudstva i školstva (ruski kao službeni jezik 1885). Odjeci revolucije 1905. očitovali su se u nemirima radnika i seljačkim pohodima na dvorove plemstva, a na kongresu Narodne liberalne stranke u Tallinnu (u studenome 1905) liberali i socijalisti tražili su političku autonomiju Estonije, ukidanje plemićkih privilegija i podjelu krunskih zemalja seljacima. Nakon Veljačke revolucije 1917. Rusija je Estoniji dala autonomiju (izabrano je Estonsko narodno vijeće i stvorena privremena vlada). Za Listopadske revolucije na vlast su došli komunisti (prosinac 1917 – veljača 1918), zatim su zemlju zaposjele njemačke trupe, a Narodno vijeće proglasilo 24. II. 1918. državnu neovisnost. Nakon kapitulacije Njemačke proglašena je 29. XI. 1918. u Narvi Estonska Sovjetska Republika (Estonska radnička komuna), koja se održala do siječnja 1919. Tijekom građanskog rata u Estoniji je bilo sjedište bjelogardijskoga generala N. N. Judeniča. Mirovnim ugovorom u Dorpatu (Tartu), u veljači 1920., Sovjeti su priznali njezinu neovisnost. Ustavom od 15. VI. 1920. uveden je jednodomni parlamentarni sustav; koalicijske vlade smjenjivale su se na vlasti sve do 1934., kada je predsjednik vlade Konstantin Päts uveo profašistički diktatorski režim. Tajnim protokolom u sporazumu Hitler–Staljin od 1939. Njemačka se odrekla Estonije kao interesne zone. Dana 16. VI. 1940. sovjetska vlada zahtijevala je sastavljanje nove estonske vlade, a idući dan sovjetske trupe zaposjele su zemlju. Vlast je preuzela vlada Antifašističke fronte pod predsjedništvom pjesnika Johannesa Varesa, a novoizabrana estonska skupština izglasala je u srpnju 1940. rezoluciju o uključenju Estonije u SSSR, što je Vrhovni sovjet prihvatio 6. VIII. 1940. Brzo je uklonjen i deportiran vladajući estonski sloj (oko 22 000 ljudi). Godine 1941. zemlju su zauzele njemačke postrojbe, a 1944. Crvena armija, pa je Estonija ponovno došla u sastav SSSR-a. Nakon II. svjetskoga rata Estonija je ostala sovjetska republika pod ruskom dominacijom. Ruskoj republici prepustila je pogranično područje od približno 2300 km². Pod snažnom rusifikacijom u Estoniji se smanjivao udio Estonaca s približno 90% (1945) na 61,5% (1989). Potkraj 1970-ih započele su demonstracije protiv ruskog utjecaja i komunističke prevlasti. Političke promjene u SSSR-u od 1985. začetak su estonske demokratizacije: 1988–89. osnivaju se oporbene stranke, donesena je deklaracija o suverenosti, zakon o ekonomskoj neovisnosti i dr. Na izborima u ožujku 1990. pobijedila je koalicijska Narodna fronta (Komunistička partija raspala se); neovisnost je proglašena 20. VIII. 1991. Nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora (rujan 1992) predsjednik je postao Lennart Meri (ponovno je izabran 1996). Donošenje zakona o državljanstvu (1993), nepovoljna za rusku manjinu, te potraživanje teritorija izgubljena 1940-ih pogoršavalo je odnose s Rusijom (područja s većinskim ruskim stanovništvom zahtijevala su autonomiju). Ruska vojska povukla se iz Estonije 1994., a pod utjecajem EU-a promijenjen je zakon o državljanstvu (1995), čime se ruskoj manjini olakšala naturalizacija. Sporazum o granici s Letonijom ratificiran je 1996., nakon što je Estonija odustala od teritorijalnih potraživanja, a 1999. postignut je sporazum o kopnenoj granici s Rusijom. Godine 2004. ostvareno je članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. Nakon Meria predsjednici republike bili su Arnold Rüütel (2001–06) i Thomas Hendrik Ilves (2006–16). U razdoblju od obnove neovisnosti najdulje je premijer bio Andrus Ansip iz Estonske reformske stranke (2004–14). Od listopada 2016. predsjednica je Kersti Kaljulaid (prva žena na tom položaju). U studenome 2016. premijer je postao Jüri Ratas (predsjednik Estonske stranke centra); na položaju je ostao i nakon izbora u ožujku 2019. Zbog korupcijskog skandala u svojoj stranci, podnio je ostavku u siječnju 2021. te je nova premijerka na čelu koalicijske vlade postala Kaja Kallas (od 2018. predvodi Estonsku reformsku stranku). U listopadu 2021. predsjednik republike postao je Alar Karis (2013–18. vodio je nacionalni ured za reviziju, a 2018–21. Estonski nacionalni muzej). Vladajuća koalicija Estonske reformske stranke i Estonske stranke centra održala se do srpnja 2022., a potom je stvorena nova (reformista, socijaldemokrata i stranke Domovina), ponovno pod vodstvom Kaje Kallas. Ostala je premijerka i nakon parlamentarnih izbora u ožujku 2023. na kojima je njezina Estonska reformska stranka osvojila relativnu zastupničku većinu te je sastavila vladu sa socijaldemokratima i strankom Estonija 200. Ostavku je dala sredinom srpnja 2024. zbog prelaska na povjereničku dužnost u Europskoj komisiji, a položaj premijera preuzeo je njezin stranački kolega Kristen Michal (ministar u različitim resorima 2011–12., 2015–16. i 2023–24).
Politički sustav
Prema Ustavu od 28. VI. 1992. Estonija je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, a bira ga parlament dvotrećinskom većinom za mandat od 5 godina i na najviše 2 mandata. Vlada obavlja izvršnu vlast, a sastoji se od premijera, kojega bira parlament i ministara, koje imenuje premijer, a potvrđuje parlament. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Estonski parlament (Riigikogu), sa 101 zastupnikom koje biraju građani na izravnim izborima za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud čijeg predsjednika doživotno imenuje parlament. Administrativno je Estonija podijeljena na 15 županija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 24. veljače (1918).
Političke stranke
Estonska reformska stranka (Eesti Reformierakond – akronim RE), osnovana 1991., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u koalicijskim vladama 1995–96. te od 1999. do 2016., a na izborima 2007., 2011. i 2015. osvajala je relativnu zastupničku većinu. Tijekom 2004–14. stranački predsjednik bio je Andrus Ansip (premijer 2005–14), a potom do 2017. Taavi Rõivas (premijer 2014–16). Od 2016. u oporbi, na izborima 2019. ponovno osvaja relativnu zastupničku većinu, ali ostaje u oporbi do 2021. kada ulazi u koalicijsku vladu, a premijerka postaje Kaja Kallas (stranačka predsjednica od 2018). Na izborima 2023. po peti put je prva po broju glasova (i zastupnika) te predvodi novu koalicijsku vladu koju i dalje vodi Kallas (sa SDE-om i strankom Estonija 200). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Estonska stranka centra (Eesti Keskerakond – akronim K), osnovana 1991., stranka je centra. Sljednica je Estonske narodne fronte (osnovane 1988), koja je bila vodeća u pokretu za neovisnost. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama (1995., 2002–03., 2005–07). Na izborima 1999. i 2003. prva po broju glasova i zastupnika, na izborima od 2007. do 2019. druga, a 2016. stvara koalicijsku vladu. Od 2016. predvodi je Jüri Ratas (premijer 2016–21). Tijekom 2021–22. bila je u koalicijskoj vladi s RE-om, a potom je u oporbi, ponovno i nakon izbora 2023., na kojima je treća po broju zastupnika (iza RE-a i EKRE-a). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokratska stranka (Sotsiaaldemokraatlik Erakond – akronim SDE), osnovana 1990., stranka je lijevoga centra (do 2004. nazivala se Umjerena narodna stranka). Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (1992–95., 1999–2002., 2007–09., 2014–19). Tijekom 2001–02. SDE je predvodio Toomas Hendrik Ilves, predsjednik republike 2006–16 (reizabran 2011). U koalicijskoj vladi ponovno sudjeluje od 2022 (s RE-om i strankom Domovina), te nakon izbora 2023. na kojima je peta po broju zastupnika (s RE-om i strankom Estonija 200). Članica je Stranke europskih socijalista. Domovina (Isamaa) stranka je desnoga centra, osnovana 2006. kao Savez Pro Patria i Res Publica (nastao je ujedinjenjem Saveza Pro Patria, osnovanoga 1995., i Stranke Res Publica, osnovane 2001). Od izbora 2007. sudjeluje u koalicijskim vladama, izuzev kraćega oporbenog razdoblja (2014–15), a 2018. mijenja ime u današnje. U oporbi je stranka ponovno bila 2021–22., a potom je u vladi s RE-om i SDE-om do izbora 2023. na kojima osvaja šesto mjesto po broju zastupnika te odlazi u oporbu. Članica je Internacionale demokratskog centra, Međunarodnoga demokratskog saveza i Europske narodne stranke. Estonska konzervativna narodna stranka (Eesti Konservatiivne Rahvaerakond – akronim EKRE), osnovana 2012., stranka je desnice. U parlamentu je nakon izbora 2015 (u oporbi); na izborima 2019. osvaja treće mjesto po broju zastupnika te sudjeluje u koalicijskoj vladi (do 2021). Nakon izbora 2023. druga je po broju zastupnika (iza RE-a) i ostaje u oporbi. Članica je Stranke identiteta i demokracije. Estonija 200 (Eesti 200), osnovana 2018., liberalna je stranka. U parlamentu je nakon izbora 2023 (četvrta po broju zastupnika) te ulazi u koalicijsku vladu (s RE-om i SDE-om).
