Cerera (latinski Ceres [ke're:s], kasnolatinski izgovor [ce're:s]), staroitalska božica plodnosti zemlje, žetve i poljodjelstva, povezana sa zagrobnim svijetom; zaštitnica plebejaca. Antički tumači su njezino ime izvodili iz glagola crescere (rasti). U Rimu je rano poistovjećena s grčkom Demetrom, tijekom vremena poprimivši njezine ikonografske atribute i značenje; u antičkom poimanju njezin se kult smatrao uvezenim iz Grčke. Funkcionalno se preklapala s Deom Diom. O njezinu kultu u srednjoj i južnoj Italiji, počevši od kraja VII. st. pr. Kr., svjedoče mnogobrojni natpisi na faliskičkom, oskičkom, pelignijskom i umbrijskom jeziku. U trenutku oskudice žita, Aulo Postumije Albo dao je 496. pr. Kr. izgraditi Cererin hram na Aventinu, izvan pomerija, u kojem se štovala zajedno s Liberom i njegovom ženom s kojima je činila trijadu. Ondje se slavila njezina svetkovina (Cerialia ili ludi Ceriales, 12–19. travnja); njezine su svećenice bile Grkinje iz Napulja ili Eleje. U hramu su se čuvali zaključci Senata i zaštitni zakoni plebejskih magistrata. Također se pri štovanju povezivala s Tellus (Terrom), Prozerpinom i Disom. Gaj Julije Cezar uspostavio je državno tijelo Cererinih edila iz reda plebejaca (aediles plebei Ceriales) koje se imalo brinuti za sigurnu opskrbu žitom. Mnogi antički autori imenom Cerera metonimijski označuju kruh ili hranu, a njezino je ime dalo naziv žitaricama (→ cerealije). Njezinu su funkciju zaštitnice uroda poslije preuzimali različiti kršćanski sveci. Likovno su je obrađivali Rubens, Nicolas Poussin, Antoine Watteau, Arnold Böcklin i dr., a pjesnički Hans Sachs i Friedrich Schiller. Po njoj je nazvan patuljasti planet Cerera (1 Ceres).
