trijada (grč. τριάς, genitiv τριάδος: trojstvo).
1. Skupina sastavljena od triju elemenata; trojstvo.
2. U nekim politeističkim religijama, tri najčešća glavna božanstva, povezana u božansko trojstvo kojemu se iskazuje zajednički kult. Najpoznatije su trijade: u egipatskoj religiji Oziris, Izida i Hor (otac, majka i sin), u babilonskoj Anu, Enbil i Ea (kozmogonijska trijada), u grčkoj Zeus, Posejdon i Had (vladavina nad zemljom, morem i podzemljem), u rimskoj Jupiter, Mars i Kvirin ili Jupiter, Junona i Minerva (prosperitet rimske države), u hinduizmu Brahman, Višṇu i Śiva (→ trimūrti). Poseban je oblik trijade Trojstvo u kršćanstvu. – Broj tri često je smatran svetim i savršenim, te je poticao niža božanstva na udruživanja u trijadu (harite ili gracije, hore i moire).
3. U filozofiji, shema tumačenja svijeta u tri faze, tri emanacijske epohe ili, dijalektički, poimanje na osnovi kojega se ukupni razvoj odvija u okviru jedinstva i suprotnosti triju osnovnih stupnjeva spoznaje (teza, antiteza i sinteza) kojima odgovara i sam ontološki realitet. Poznata već iz grčke filozofije, a osobito kod neoplatoničara Prokla, koji je objašnjavao proizlaženje mnogoga iz jednoga kao razvoj u tri faze, trijada dobiva osobitu važnost u njemačkoj klasičnoj idealističkoj filozofiji. Fichte, Schelling, a posebno Hegel, smatraju da su teza, antiteza (negacija teze) i sinteza (negacija negacije) bitni strukturalni elementi cjelokupnoga povijesnoga, logičkoga, spoznajnog i ontološkog razvoja.
4. U starogrčkoj metrici i poetici, ritmička skupina sastavljena od strofe, antistrofe i epode, osobito česta u dramskim korskim pjesmama.
5. U kemiji, prema Johannu Wolfgangu Döbereineru, preteči otkrivanja periodnoga sustava elemenata, skupina od triju elemenata sličnih svojstava, npr. litij, natrij i kalij; kalcij, stroncij i barij; sumpor, selenij i telurij; klor, brom i jod.
