Babić, Ljubo

ilustracija
BABIĆ, Ljubo, Autoportret, 1914.
ilustracija1ilustracija2

Babić, Ljubo, hrvatski slikar, grafički oblikovatelj i scenograf, povjesničar umjetnosti i muzealac (Jastrebarsko, 14. VI. 1890Zagreb, 14. V. 1974). Jedna od središnjih osobnosti hrvatskoga umjetničkoga života prve polovice XX. stoljeća, višeslojno je utjecao na hrvatsku umjetnost i kulturu.

Rano djelovanje

Prve pouke primio je u zagrebačkoj privatnoj slikarskoj školi Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Od 1907. studirao je na ALU-u u Zagrebu, od 1910. na Akademiji u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1913 (Angel Jank i Franz von Stuck), te 1914. na Académie de la Grande Chaumière u Parizu. Isprva slikao pejzaže u pleneru u duhu realizma i impresionizma (Morska uvala, 1909., NMMU; Sa Plasa, 1909) i djela bliska simbolizmu (Iz münchenskog atelijera, 1911). Kao član društva Medulić te djelima na tragu monumentalizma i secesije, katkad nadahnutima i bizantskim ikonama (Ženidba Kraljevića Marka, 1910; Udovice i Mati, 1912., NMMU), sudjelovao je u kretanjima ka kulturnom povezivanju južnoslavenskih naroda. Iako upoznat s avangardnim strujanjima u Münchenu i Parizu, izmiče njihovu utjecaju i okreće se Édouardu Manetu slikajući djela u tamnoj tonskoj gami, većinom psihološki izražajne portrete (Violinist, 1912; Portret A. G. Matoša, 1913).

Nakon povratka u Zagreb otvorio je 1915. privatnu slikarsku školu u svojem atelijeru, 1916. postaje nastavnik na ALU-u u Zagrebu (gdje radi do umirovljenja 1961., od 1940. kao redoviti profesor) te je među pokretačima manifestacije Proljetni salon. Zbog osjećaja nesigurnosti i beznađa koji je izazvao I. svjetski rat okreće se simboličkim koncepcijama i ekspresionističkomu izrazu, dinamičnoj kompoziciji prožetoj sudarima svjetla i sjene (Oluja, oko 1916; Strava, 1916., MSU). Ističu se djela sakralne tematike (Marija Magdalena, oko 1916., i Krist, oko 1918., NMMU), posebno ona s motivom Golgote (1916., Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; 1917., NMMU), kojima donosi sublimaciju doživljaja poremećenoga i pomahnitaloga svijeta. Isto kozmogonijsko vizionarstvo prenosi i u urbani ambijent u nizu ikoničkih djela s motivom zastava (Crna zastava, 1916; Crne zastave, 1918., Galerija umjetnina Split, GUS; Crveni stjegovi, 1919). Snažna ekspresivnost obilježava i grafička ostvarenja iz toga razdoblja (Golgota, litografija, 1917., NMMU; Sv. Sebastian, 1917., Kabinet grafike HAZU). Istodobno je slikao portrete, poput Portreta Miroslava Krleže (1918., NMMU).

Prema realizmu

Poslije rata putuje u Španjolsku, gdje pod utjecajem Ribere, Velásqueza i Goye nastaje ciklus antologijskih akvarela s impresijama S puta po Španjolskoj (1920., Grafička zbirka NSK) u kojima je minimumom izražajnih sredstava postigao maksimalnu uvjerljivost predodžbe (Kastiljanski pejzaž; Iz Toleda; Katedrala u San Sebastianu). Po povratku prestaje izlagati s Proljetnim salonom i 1921. suosniva Grupu nezavisnih umjetnika te stvara djela obilježena plastičnošću volumena, mističnim osvjetljenjima i tonski građenom formom (Toledo, 1921., NMMU; Autoportret, oko 1924., GUS), među kojima se izdvaja portret Nina Vavra (1924., MGZ) kao jedno od najhalucinantnijih djela hrvatskoga magičnoga realizma. Ipak brzo se usmjerava prema urbanoj ikonografiji s verističkim nabojem i elementima političke kritike (Utakmica, 1924., GUS; Stjepan Radić u Požegi, 1924; Ilica, 1928; Pred izlogom cvjećarne, 1929., NMMU).

»Naš izraz« i hrvatski krajolik

Slikom Hrvatski seljak (NMMU) iz 1926., portretnom personifikacijom ideala snažnoga, poštenoga i radišnoga hrvatskog seljaka (likovni manifest bliskosti HSS-u), najavio je tezu o »našem izrazu« (razvija je u tekstovima od 1929), o potrebi stvaranja autohtonoga hrvatskoga likovnog izraza, oslonjena na pučku umjetnost i folklor, kao važnoga čimbenika nacionalnoga identiteta u procesu emancipacije od jugoslavenskoga amalgama.

Potom 1929. osniva Grupu trojice s Jerolimom Mišom i Vladimirom Becićem. Stilski pristupa kolorizmu, a motivski hrvatskomu krajoliku. U dalmatinskim pejzažima vangoghovskim rukopisom, intenzivnim bojama punima svjetla, bilježi scenične prostore ispunjene mediteranskom vegetacijom, kamenim urbanim cjelinama i sitnim ljudskim likovima kao kolorističkim akcentima (Smokvice kod Vignja, 1930; Sv. Ilija II, oko 1931; Podgora, 1934; Zlarin, 1935., i Jesen na Čiovu, 1936., NMMU), dok u zagorskima i prigorskima donosi topografske posebnosti – brežuljke s parcelama, puteljcima i vinogradima, oblikujući ih ugašenim i tonski razlučenim zemljanim bojama (Protuletje na goricam, 1931; Moj rodni kraj, 1936., i Zagorski pejzaž, 1937., NMMU; Pred večernicu, 1938). I nakon II. svjetskog rata ostaje vjeran realističkomu pristupu, slikajući pejzaže, portrete i cvijeće, ostvarujući intimističke ugođaje poentilističkim rukopisom i stišanom paletom (Margarete, oko 1945; Moj sin, 1950., MMSU; Oblaci, 1954., NMMU), nerijetko u tehnici pastela (Korčula, oko 1952; Pogled s Plešivice, 1964).

Likovna kritika, povijesnoumjetničke sinteze i muzejski rad

Kontinuirano je djelovao i kao povjesničar umjetnosti (diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932). Kritikama (izbor u Ljubo Babić: dokumenti, vrijeme, galerije, 2011) i sintezama hrvatske moderne umjetnosti (Umjetnost kod Hrvata, 1943) uspostavio je temelje njezina tumačenja i vrednovanja.

Uz tezu o »našem izrazu«, koju je razrađivao od 1929. u člancima, a potom i knjigama o hrvatskoj likovnoj umjetnosti, u svojim je osvrtima, polemikama i likovnim kritikama (koje je objavljivao već od 1913) pisao i o drugim temama. Razumijevajući umjetničko djelo kao samosvojan estetski predmet izdvojen iz društvenoga konteksta, valorizaciju tih djela temeljio je na ideji o nužnosti slikanja po objektu, privilegiranju forme nad sadržajem i »francuskom kolorizmu« kao stilsko-morfološkom idealu.

Zaslužan je za postavljanje Josipa Račića i Miroslava Kraljevića na mjesto začetnika hrvatskoga slikarskoga modernizma, ističući njihovo nastavljanje tradicije francuskoga realizma Gustavea Courbeta i É. Maneta kao »ispravnu orijentaciju«. Istodobno je mnogobrojnim stvarateljima uskratio epitet umjetničkoga, osobito avangardnim umjetnicima te umjetnicama, kojima je, pozivajući se na biologističke postulate Cesarea Lombrose i Otta Weiningera, odricao sposobnost kreacije visoke umjetnosti (Žena u likovnoj umjetnosti u Obzoru 1928). Napisao je također više pregleda svjetske (Majstori preporoda, 1943., Zlatni viek španjolskog slikarstva, 1944., Francusko slikarstvo XIX. stoljeća, 1953) i hrvatske umjetnosti poput Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću (1934), na čijoj je povijesno-umjetničkoj koncepciji temeljio muzeološki suvremeno organiziran postav Moderne galerije 1948 (danas NMMU). Modernoj galeriji je bio prvi kustos i autor prvoga njezina postava u MUO 1919. te nakon II. svjetskoga rata ravnatelj. Bio je i ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora JAZU kojoj je autor postava 1947. Pripremio je i mnoge druge postave (npr. Opatske riznice u Korčuli 1953), posebno izložaba (Izložba knjižne umjetnosti, Leipzig 1927; Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, Pariz i Zagreb 1950–51., s Miroslavom Krležom), od kojih se izdvaja sceničan postav Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba (Zagreb 1925).

Pisao je i memoarsku prozu i putopise (Pod italskim nebom, 1937., Između dva svijeta, 1955).

Grafičko oblikovanje

Bavio se i opremanjem knjiga (dizajn korica, ilustracije, vinjete, inicijali itd.).

U najranijem je razdoblju, uz vizualno profinjene ovitke u duhu secesije (Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi, 1910; Adela Milčinović, Bez sreće, 1912) te korice i ilustracije za Narodne pripovijetke (1911), stilski bliske monumentalizmu i »medulićevskoj« stilizaciji, oblikovao kompletnu opremu Legenda o Amisu i Amilu (1913) Branimira Livadića, koje se drže jednim od najuspjelijih onodobnih hrvatskih bibliofilskih izdanja.

Vrhunce hrvatske knjižne opreme dosegnuo je naslovnicama časopisa Vijavica (1917) i Juriš (1919) Antuna Branka Šimića, Krležinih knjiga (Pjesme I i Hrvatska rapsodija, 1918) te posebno časopisa Plamen (1919), na kojoj je stilizirani plamen pretvorio u znak snažna ekspresionističkoga naboja.

Kasnije se jednostavnošću i oblikovnom zaokruženošću ističu ovitak knjige Hrvatski kraljevi Vladimira Nazora (1931) te naslovnice Krležinih časopisa Danas (1934) i Pečat (1939–40). Nakon II. svjetskoga rata na likovnim rješenjima korica dominiraju slikovni prikazi (Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, 1947) odnosno slovna rješenja čiste i stroge koncepcije (Vesna Parun, Pjesme, 1948).

Bavio se i oblikovanjem plakata, isprva secesijskih obilježja (Izložba Hrvatskog društva umjetnosti, 1909), no ubrzo s ekspresivnijim, vizualno upečatljivim izrazom (Hrvatski proljetni salonIntimna izložba, 1916; Plamen, 1919; Književna republika, 1923) ili stilizacijom u duhu art décoa (Zabavno veče s plesom, 1924; I. zagrebački božićni zbor, 1927), a 1930-ih s geometrijskim tipografskim rješenjima (Izložba Babić–Becić–Miše, 1931; XVI. izložba Grupe hrvatskih umjetnika, 1939).

Scenografija

Oblikovao je gotovo 200 scenografija i mnogobrojne kostimografije, većinom za HNK u Zagrebu, te je u duhu konstruktivnih i purističkih načela ostvario neke od vrhunaca hrvatske avangardne scenografije.

Posebno su uspješna one za režije Branka Gavelle Krležinih (Golgota, 1922; Vučjak, 1923; Michelangelo Buonarroti, 1925) i Shakespeareovih drama (Kralj Richard III. 1923., Na tri kralja, 1924), zapažene na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925 (Grand prix i zlatna medalja), kao i kasnija ostvarenja, pogotovo ona u obnovljenoj suradnji s Gavellom (Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1934; Pirandello, Večeras improviziramo, 1941; Schiller, Razbojnici, 1942), koja se odlikuju jednostavnošću, stilizacijom, neutralnošću dekora i redukcijom arhitektonskih elemenata. Bio je i jedan od osnivača i voditelja Teatra marioneta u Zagrebu 1920.

Nasljeđe

Kao jedan od glavnih pokretača likovnoga života i arbitra na hrvatskoj likovnoj sceni, svojom je svestranošću i organizacijskim sposobnostima presudno utjecao na smjer i oblikovanje temeljnih tijekova hrvatske umjetnosti gotovo cijelog XX. st.

Bio je od 1950. redoviti član JAZU-a. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1964. Posmrtno su mu priređene retrospektivne izložbe 1975. i 2010 (NMMU).

Citiranje:
Babić, Ljubo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5013>.