Troja ili Ilij
(grčki Τροία, Troía, Ἴλιον, Ílion, latinski Troia, Ilium, hetitski Wiluša, turski Troya), višeslojno naselje (tell) na brežuljku Hisarlıku na Egejskoj obali u Maloj Aziji, Turska. U njem je prepoznat legendarni grad Homerova epa Ilijade. Grad je dobio ime po svojem utemeljitelju, junaku Trosu, unuku kralja Dardana (zbog toga Homer Trojance naziva i Dardancima); drugo ime grada proizlazi iz imena njegova sina Ila. Ubikacijom Troje prvi se je bavio škotski novinar Charles McLaren koji je 1822., slijedeći podatke iz Ilijade, iznio tezu da je grad bio na brežuljku Hisarlıku ali bez znatnijega odjeka. God. 1868. engleski arheolog amater Frank Calvert preuzeo je McLarenovu tezu i organizirao istraživanja na Hisarlıku. Doveo je Heinricha Schliemanna, koji je ondje proveo arheološka istraživanja (između 1870. i 1890) i otkrio 7 sukcesivno građenih naselja, od kojih je Troju II smatrao homerskim gradom. Istraživanja je 1893–94. nastavio Schliemannov suradnik, arhitekt Wilhelm Dörpfeld, koji je uspio razlučiti 9 naseobina; građevine iz sloja VI pripisao je Homerovu gradu. God. 1932–38. istraživanja je provodila američka ekspedicija Sveučilišta u Cincinnatiju pod vodstvom Carla Williama Blegena, koji je promijenio neke postavke ranijih istraživača i konačno sloj VIIa identificirao s homerskim gradom. Blegen je cijeli tell također podijelio u 9 glavnih naseobina, ali svaka od njih ima više građevinskih horizonata. Troja I obuhvaća deset stambenih horizonata, utvrđena je bedemom kojemu su temelji kameni, a gornji dio od opeke; datira ju u početak III. tisućljeća pr. Kr. Troja II ima osam građevinskih horizonata, u kojima je uočena prisutnost građevina tipa megarona. Ojačanim bedemima pridodana su dvoja dvostruka vrata. To je naselje najpoznatije po nalazu bogate ostave, koju je Schliemann nazvao Prijamovim blagom te spomenutu naseobinu pogrješno pripisao homerskoj Troji. Troja II je vjerojatno uništena potresima, ali možda i provalom stepskih naroda sa sjevera, nositelja tzv. kurganske kulture. Naselja Troje III–V pripadaju ranomu brončanom dobu, odnosno ranoheladskomu razdoblju. Neki smatraju da je stanovništvo Troje V velikim seobenim valom bilo potisnuto prema sjeveru dok je trojansko područje istodobno naselilo stanovništvo etnički slično onomu u središnjoj Grčkoj. Troje VI i VII pripadaju srednjem i kasnom egejskomu brončanom dobu. Kultura Troje VI bitno se razlikuje od prethodne. Novi su jaki bedemi s bastionima i vratima između dvaju prstenova bedema (slično kao kod mikenskih gradova). Kuće su odvojene slobodnim prostorom i terasama. Česta je uporaba bronce, potvrđena je prisutnost konja kao tovarne životinje. Keramički oblici potpuno su novi, pojavljuje se i minijska keramika. Troju VI vjerojatno je oko 1300. pr. Kr. uništio potres koji nije prouzročio veće ljudske žrtve pa se u idućoj Troji VII nastavlja ista kultura. Sredinom XIII. st. pr. Kr. grad je bio opljačkan i uništen u požaru; u ruševinama su nađeni ljudski kosturi s tragovima nasilne smrti, mnogobrojni vršci strjelica, što upućuje na to da bi upravo Troja VIIa mogla biti ona Homerova. Novija arheološka istraživanja pod vodstvom Manfreda Korfmanna (1988–2004) i Ernsta Pernicke (2006) pokazala su da su strukture Homerova grada ograničene samo na jedan dio gradske akropole, a ne na cijeli grad koji je bio znatno prostraniji i protezao se cijelom ravnicom, što bi značilo da je dio stanovništva preživio i nastavio širiti grad. Troja VIIb također je bila uništena u požaru oko 1100. pr. Kr., u doba prodora Dorana i propasti mikenske civilizacije. Troja VIII bila je grčka kolonija koju su oko 700. pr. Kr. osnovali grčki doseljenici s otoka Lemna. Iz toga su doba otkriveni ostatci hrama Atene Ilije i bedema. Troju IX obnovio je car Oktavijan August kao rimski grad Ilium Novum s namjerom veličanja vlastitoga julijevskog roda, koji je prema legendi potekao od trojanskoga junaka Eneje. Grad se posljednji put spominje 335., a u idućim stoljećima bio je sasvim zaboravljen. Godine 1996. osnovan je Povijesni nacionalni park Troja, a 1998. Troja je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Trojanski rat, prema grčkome mitu, vojni sukob između Grka pod vodstvom Agamemnona i Trojanaca pod zidinama Troje, povijesna pozadina kojega je vjerojatno rat koji se vodio negdje u razdoblju između 1350. i 1100. pr. Kr. Povod je ratu, prema legendi, bila otmica Helene, žene spartanskoga kralja Menelaja, Agamemnonova brata; otmicu je izvršio Paris, sin kralja Prijama. Glavni su grčki junaci bili Ahilej, Patroklo, Diomed, Nestor, Odisej i dva Ajanta, a trojanski – Hektor, Paris, Eneja, Memnon i amazonka Pentezileja. Prema Homeru, nakon deset godina opsade Grci su osvojili Troju varkom: hineći da napuštaju opsadu, ostavili su pred Trojom velikoga drvenoga konja u kojem su bili skriveni ratnici. Unatoč opomenama proročice Kasandre i svećenika Laokonta, Trojanci su uvukli konja u grad, te omogućili grčkim vojnicima njegovo osvajanje. Neki događaji iz Trojanskoga rata sadržaj su Homerove Ilijade i polazište za Odiseju. Junaci rata inspirirali su grčke i rimske pisce (Vergilije, Eneida), a priča o ratu i njegovi protagonisti bili su česta tema u književnim djelima od srednjega vijeka (Benoît de Sainte-Maure XII. st., Guido delle Colonne XIII. st., Konrad von Würzburg XIII. st.), preko Shakespearea (Troilo i Kresida) do najnovijega doba (Jean Giraudoux, Trojanskog rata neće biti). Godine 2004. načinjena je filmska adaptacija Homerova epa (Wolfgang Petersen, Troja).
