sublimacija (kasnolat. i srednjovj. lat. sublimatio, od lat. sublimare: uzvisiti, uzdignuti).
1. U fizici, izravan fazni prijelaz čvrste tvari u plin, bez prethodnoga prijelaza u tekućinu. Zbiva se pri temperaturama i tlakovima nižima od trojne točke na faznom dijagramu. Ovisi o vrsti tvari. Za neku tvar, pri stalnoj temperaturi sublimacija je brža što je tlak niži, a pri stalnom tlaku sublimacija je brža što je temperatura viša (→ para). Tako npr. na temperaturama nižima od ledišta vode sublimiraju led i snijeg. Po sublimaciji su poznati i ugljikov dioksid (suhi led), jod, sumpor, naftalen, kamfor, kofein i dr.
Desublimacija (resublimacija, depozicija) je fazni prijelaz tvari iz plinovitoga agregatnoga stanja u čvrsto, npr. nastajanje mraza naglim hlađenjem zraka zasićenoga vodenom parom.
2. U kemiji, postupak sublimacije rabi se pri pročišćavanju mnogih kemijskih spojeva; oni se pri sniženom tlaku prvo zagrijavaju do sublimacije, a zatim se kondenziraju (desublimiraju) na hlađenoj površini, pri čem nečistoće ostaju u plinovitoj fazi. Sublimacija se primjenjuje i u grafičkoj tehnologiji pri višebojnom tisku na različite površine te pri sušenju tvari osjetljivih na toplinu (→ liofilizacija).
3. U klasičnoj psihoanalizi, proces kojim se primitivni porivi libida ili motivi koje iz nekoga razloga nije moguće zadovoljiti preusmjeravaju u neke nove, naučene i društveno prihvatljive ili čak poželjne oblike ponašanja. Manifestacijama sublimacije smatrali su se npr. kreativnost i umjetničko izražavanje.
4. Svako usmjeravanje energije s društveno neprihvatljivih na društveno prihvatljive aktivnosti.
