semantika (franc. sémantique, prema grč. σημαντιϰός: koji ima značenje).
1. Nauk o značenju i sustavu znakova. Semantika se bavi vidovima značenja koji su izraženi u jeziku ili nekoj drugoj vrsti reprezentacije. Dva su glavna područja istraživanja: odnos koji znak ima prema stvarnom ili mogućemu predmetu u svijetu te odnos koji znak ima prema drugomu znaku, a poglavito prema mentalnim znakovima, pojmovima. Prema R. Carnapu, semantika se dijeli na čistu semantiku ili proučavanje umjetnih ili formalnih jezika i primijenjenu semantiku ili proučavanje prirodnih jezika kao što su hrvatski, engleski i dr. Filozofska semantika govori o referenciji, istinosnim uvjetima, intencionalnim pojmovima kao što su značenje i sinonimije.
2. Lingv. disciplina koja se bavi opisom značenja u jeziku. Začetnikom semantike kao suvremene znanstv. discipline smatra se M. Bréal, koji je u knjizi Ogled o semantici (1897) zacrtao njezine temeljne teorijske postavke i istaknuo važnost nekih pojavnosti, npr. sinonimije i polisemije, koje su i u današnje doba jedna od okosnica semantičkih teorijsko-metodoloških pitanja. Mnogi su lingvisti izbjegavali baviti se semantikom smatrajući ju najmanje egzaktnom od svih lingv. disciplina ponajprije zbog neadekvatna metodološkog aparata koji se koristio introspekcijom, podložnom znanstveničkoj subjektivnosti. Drugi je razlog odbijanja semantike kao relevantne lingv. discipline bio i to što ona opisuje značenje kao pojavnost koja pokazuje da između jezika i stvarnosti postoji sprega te da je jezik teško promatrati kao autonoman sustav. Semantika je tijekom razvoja pokušala razviti modele semantičkog opisa koji su težili znanstv. objektivnosti i egzaktnosti, posebice na području leksičke semantike. Takvi su bili npr. modeli poput semičke ili komponencijalne analize, koji su naišli na mnoge kritike. Budući da su težili objektivnosti, odveć su se oslanjali na opis pojavnosti stvarnoga svijeta označene nekom riječju, tj. leksemom. Premalo se pozornosti posvećivalo načinu na koji riječ ostvaruje značenje unutar jezika samog, odn. u jezičnoj uporabi. Neki su lingvisti poput L. Bloomfielda predlagali oslanjanje semantike na egzaktne znanosti, ponajprije prirodne, što se također pokazalo neuspješnim jer nije odgovaralo prirodnomu znanju govornika o značenju neke riječi. Tako je sol za govornike ponajprije začin, a tek potom mineral kem. sastava NaCl. Dio semantike koji se bavi opisom značenja riječi naziva se leksička semantika i opisuje različita načela semantičkoga strukturiranja pojedinačnoga leksema, kao npr. odnos denotacija/konotacija, zatim polisemiju, ali i različita načela međuleksičkoga strukturiranja, kao npr. kod sinonima, antonima, hiperonima i hiponima i dr. Semantika je povezana i s ostalim lingv. disciplinama, morfologijom i sintaksom. Morfem kao najmanja jezična jedinica koja posjeduje značenje također je predmetom semantike. Tako se opisuju primjerice različita značenja nastavaka za tvorbu umanjenica, posvojnosti u jezicima koji posvojnost morfološki izražavaju. Sveza sintakse i semantike promatrala se različito kroz različite teorijske okvire i lingv. smjerove. Najočitiji je primjer isticanja nevažnosti semantike u okviru sintaktičkog opisa lingvistika N. Chomskoga. On je u početcima zagovarao potpunu autonomnost sintakse u odnosu na semantiku tvrdeći da rečenica gramatički može biti ispravna, a da pri tom bude posve besmislena. L. Tesnière, jedan od najznačajnijih predstavnika sintaktičkoga funkcionalizma u Europi, ističe, protivno Chomskomu, da se sintaktičke strukture u jeziku ne mogu promatrati odvojeno od semantičkih jer rečenica bez značenja nema nikakvu komunikacijsku svrhu. Važnost opisa značenja u okviru sintaktičkoga opisa isticao je i Charles Fillmore. Njegovi dubinski padeži, poslije u različitim sintaktičkim modelima nazvani i semantičke uloge, pokazuju da sintaksa nije autonomna i neovisna o semantici jer se u sintaktičkim strukturama odražavaju i realiziraju odnosi među pojavnostima stvarnoga svijeta. Npr. u rečenici Ivan vodi psa u šetnju Ivan je u sintaktičkoj funkciji subjekta, ali je njegova semantička uloga agens – živi vršitelj neke radnje; riječ pas je u sintaktičkoj funkciji izravnog objekta, a u semantičkoj ulozi pacijensa – živoga trpitelja radnje. Semantičke uloge imaju važno mjesto u tzv. funkcionalnim sintaktičkim pristupima koji jezik tumače s obzirom na njegovu komunikacijsku i kognitivnu funkciju, a temelje se na činjenici da jezikom prenosimo obavijesti o odnosima među pojavnostima stvarnoga svijeta i da jezik odražava način na koji poimamo stvarni svijet. Ta su obilježja jezika sadržana u njegovoj semantičkoj strukturi, tj. u značenju. Suvremeni pristupi u leksičkoj semantici temelje se na sprezi sintakse i semantike, tj. na činjenici da leksemi, odn. riječi, svoje pravo značenje ostvaruju u kontekstu, u uporabi, tj. u sintagmatskom okruženju te da bez kontekstualne analize nema valjana opisa značenja. Sprega semantike s ostalim lingv. disciplinama nezaobilazna je u suvremenim lingv. teorijskim okvirima. Značenje prožima sve jezične razine, ono je nezaobilazno u sustavnom opisu jezičnih struktura, zbog čega semantika postupno zauzima sve važnije mjesto u lingvistici.
3. U matematičkoj logici, dio formalnoga sustava koji svakomu iskazanomu elementu logičkoga računa pridružuje jedan od znakova koji pripada svijetu označenih. (→ algebra logike)
