Bugari, južnoslavenski narod nastanjen najvećim dijelom u Bugarskoj, gdje čini 84,8% stanovništva (oko 6,2 milijuna pripadnika, 2011). Znatan broj Bugara živi i izvan Bugarske, najviše u Ukrajini, Moldaviji, Turskoj, Grčkoj, Srbiji i drugdje. Pretežito su pravoslavne vjere, ima nešto muslimana (Pomaci) i katolika. Ime su dobili po tatarskom narodu Bugarima (Protobugari), koji su došli na Balkan s Volge potkraj VII. st. i, pokorivši Slavene, osnovali svoju državu. Ubrzo su se potpuno slavizirali i kulturno prilagodili novim prilikama. Izloženi poslije jačim utjecajima susjednih naroda, Bugari su primili neke osobine kojima se razlikuju od ostalih južnih Slavena, primjerice u jeziku i u pučkoj kulturi (obredni plesovi radi magičnog liječenja – rusalije i kalušari – i ekstatički plesovi – nestinari). Veće su etnografske razlike između sjevernih i južnih Bugara (kod kojih se osjećaju jači sredozemni utjecaji) te između zapadnih i istočnih (kod kojih ima mnogo više orijentalnih i turskih kulturnih primjesa, tako da u istočnoj Traciji prevladavaju i nad slavenskima). Među regionalnim etnografskim područjima ističu se dva planinska: sjeverozapadno bugarsko ili šopsko, s karakterističnom bijelom gornjom suknenom odjećom (belodreškovci, koji se razlikuju od ostalih Bugara – černodreškovaca), sačuvanim kućnim zadrugama, epikom i jačim slavenskim tradicijama, i balkansko.
Povijest
Povijest
→ bugarska, povijest
Jezik
Bugarski jezik pripada istočnoj (bugarsko-makedonskoj) podskupini južnoslavenske jezične skupine. Slaveni su naselili današnju Bugarsku u VI. st., a potkraj VII. st. Bugarsku su osvojili tzv. Protobugari (Bulgari, narod posebne turkijske skupine), koji su se brzo slavizirali i od njihova je jezika ostalo samo dvadesetak riječi u suvremenom bugarskome. Među slavenskim jezicima bugarski se odlikuje skupinama št i žd na mjestu praslav. t’ i d’ (svešt ‘svijeća’, mežda ‘međa’). Do XII. st. bugarski jezik zadržava osnovne praslavenske osobine u vokalizmu i morfologiji. U srednjobugarskom razdoblju (XII–XV. st.) izjednačuju se ǫ i ъ u glasu ə, djelomično im se pridružuju ę i ь, koji se češće izjednačuju s e. Vokal y rano prelazi u i, a razvoj jata različit je u dijalektima. Počinje kolebanje u padežnom sustavu, infinitiv se sve češće zamjenjuje s da + prezent, futur se tvori od skraćenoga prezenta glagola ‘htjeti’ + da + prezent, a pokazni zajednički oblici tə, ta, to, mn. te smještavaju se iza imenice i postupno dobivaju funkciju člana. U novobugarskom razdoblju (od početka XVI. st.) član je već formiran, deklinacija posve nestaje izuzev neke zamjeničke riječi, gdje je znatno reducirana. Futur se sada tvori od prezenta glagola ‘htjeti’ reduciranoga na nepromjenjivu česticu šte + prezent, uz izostavljanje da (šte dojdeš ‘doći ćeš’). Komparacija pridjeva postaje analitična (dobra, podobra, najdobra), a slavenskim glagolskim načinima pridružuje se poseban način za zbivanja kojima govornik nije bio nazočan. Sve te specifičnosti pripadaju tzv. balkanizmima. Bugarski se dijalekti svrstavaju u manje zapadno (refleks jata e) i veće istočno narječje (jat daje e i ja u različitim prilikama).
U pismenosti su se Bugari služili isprva bugarskocrkvenoslavenskim jezikom, u koji su postupno prodirale osobine živoga bugarskog jezika i ruskocrkvenoslavenskoga. U XVII. i XVIII. st. živi je govor već dobro zastupan u damaskinima. U XIX. st. živi jezik postupno prevladava, a standardizacija se provodi nakon oslobađanja Bugarske 1878. i završava do I. svjetskog rata. U procesu standardizacije bio je snažan ruski utjecaj na civilizacijski rječnik, tako da su i europeizmi preuzimani najčešće u ruskom obliku. Nakon 1944. izvršena je grafijska reforma (napuštena su slova i ѫ, kаo i ъ na kraju riječi).
Književnost
Početci bugarske pismenosti i starobugarske književnosti pripadaju ćirilometodskoj tradiciji. Za potrebe svojega slavenskoga bogoslužja sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici IX. stoljeća pripremali su staroslavenske prijevode biblijskih i drugih liturgijskih tekstova pisanih glagoljicom. Staroslavenska jezična osnova srodna je starobugarskom idiomu, ali se izvorna starobugarska književnost razvijala otkako su učenici Ćirila i Metoda, Kliment, Naum, Gorazd i episkop Konstantin, razvili samostalnu djelatnost u vlastitim crkvenim središtima. Ta je djelatnost imala i potporu vladara, Borisa i Simeona, pa je u Preslavu kompilirano drugo pismo, ćirilica. Novo se pismo, koje je dobilo prioritet, pripisuje Konstantinu, poznatomu po »Učitelnom evangeliu«, te prvomu pjesničkom pokušaju na starobugarskom jeziku, tzv. »Azbučnoj molitvi«. Brz razvoj pismenosti pogodovao je emancipaciji bogate duhovne djelatnosti, pa se u doba Simeona, koji je i sam književno djelovao, već govori o »zlatnom dobu« starobugarske književnosti. Najznatniji je pisac toga doba Ivan Egzarh, s kompilacijama i prijevodima iz teologije i filozofije prema bizantskim predlošcima (»Šestodnev« i druga djela u stihovima), te Crnorizac Hrabar, koji spisom »O slovima« brani slavensko pismo od grčkih utjecaja. Kada tijekom X. stoljeća Bugarska opet postupno potpadne pod bizantsku dominaciju, književnu djelatnost razvio je prevratnički vjerski pokret bogumila. Svoj utjecaj širili su apokrifnim djelima, napose alternativnim prijevodima starokršćanskih legendi. Najpotpuniji uvid u ondašnje prilike potječe iz pera njihova protivnika Kozme Prezvitera (»Govor protiv bogumila«). Sve do obnove bugarskoga suvereniteta sredinom XIV. stoljeća kulturne su prilike bile oslabljene, a književna se djelatnost donekle razvijala tek u samostanima. Među pukom su bile žive jedino apokrifna i legendarna književnost, sa sadržajima priređenima prema stranim izvorima (»Aleksandrida«) te s domaćim prilagodbama (»Bugarska carica Persika«). Za cara Ivana Aleksandra pa do pada pod tursku upravu potkraj XIV. stoljeća trajalo je razdoblje drugoga procvata starobugarske književnosti. Središnja su pojava tada patrijarh Evtimij i njegova Trnovska književna škola (»Ivan-Aleksandrov psaltir«, 1337; »Ivan-Aleksandrovo evanđelje«, »Ivan-Aleksandrov zbornik«, bogato ilustrirana »Manasijeva kronika«, 1345). Evtimij je autor konzervativne gramatičke reforme, prerađivao je i pisao vjerska djela, napose žitija, te najposlije stradao kao mučenik. Trnovskom krugu i hagiografskom pristupu pripadaju i G. Camblak (»Pohvalno slovo o Evtimiju«), Konstantin Kostenečki (»Žitije despota Stefana Lazarevića«) i Vladislav Gramatik, autor prve starobugarske pripovijetke s umjetničkim obilježjima (»Pripovijest o sv. Ivanu Rilskom« – »Razkaz za sv. Ivan Rilski«). Kulturna i književna djelatnost pod turskom upravom svodi se na prijevodnu pravoslavnu liturgiku i pučko pjesništvo, u bugarskoj tradiciji izvanredno bogato. U nastojanju Sofijske književne škole iz XV. stoljeća (pop Pejo i Matej Gramatik) naziru se pokušaji razvijanja otvorenijega svjetovnoga književnoga modela, a u Rimu je 1651. tiskan »Abagar« Filipa Stanislavova kao književni pokušaj malobrojne skupine bugarskih katolika. Sve do XVIII. stoljeća utjecaj ostvaruju i tzv. damaskini, starobugarski književni zbornici, nazvani tako po grčkom propovjedniku Damaskinu Studitu iz XV. stoljeća, u kojima dominiraju vjerskopoučni i povijesni sadržaji, indikativni za proces kvalitativnoga prijelaza od kanonske konzervativne k svjetovnoj žanrovskoj poetici te od staroslavenskoga prema narodnom jeziku.
Bugarsko prosvjetiteljstvo (tzv. buditeljstvo) i pretpreporodno razdoblje na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće odlikuju se preorijentacijom književne prakse prema modelima prosvjetiteljske (u bugarskim prilikama prosvjetiteljsko-romantičarske) poetike. Početak preusmjeravanja obično se poistovjećuje s knjigom oca Paisija Hilandarskoga »Slavenobugarska povijest« (1762). Prosvjetiteljske ideje o modernizaciji društva i o buđenju nacionalnoga duha osnovno su obilježje i djela Sofronija Vračanskoga, Neofita Bozvelija, znanstvenika P. Berona te autora prve novobugarske gramatike Neofita Rilskoga.
Sredinom XIX. stoljeća prosvjetiteljska obilježja prelaze u izrazito romantičarska, a kao dominantan rod razvija se poezija. Među piscima ranoga bugarskoga romantizma istaknuti su D. Čintulov, G. S. Rakovski (jedan od začetnika bugarskoga revolucionarnoga pokreta) te pjesnik i folklorist P. R. Slavejkov. Osnovna tematska inspiracija postaje poziv na oružanu borbu. Kao poetički vrhunac zreloga bugarskoga romantizma, romantičarske filozofije i slobodarske volje izdvajaju se pjesme H. Boteva, junaka protuturske borbe (balada »Hadži Dimitâr«). S romantičarskim pjesništvom i dramom (V. Drumev) u književnosti do oslobođenja (1878) razvijao se i etnografski realizam u prozi (Lj. Karavelov: »Bugari staroga kova«).
Nakon oslobođenja, bugarska književnost započinje proces ubrzanoga razvoja u više poetičkih smjerova. Središnja je autorska figura I. Vazov (1850–1921), koji je pisao u svim žanrovima, a najveću je popularnost stekao romanom »Pod jarmom« (sižejno i tematski vezan za Travanjski ustanak Bugara iz 1876), karakterističnim po specifičnoj poetičkoj simbiozi romantičarskoga nadahnuća i realističke opservacije. U tom se razdoblju razvila i dokumentarna proza Z. Stojanova i K. Veličkova, satira A. Konstantinova i S. Mihajlovskoga te ruralna idila T. Vlajkova.
Fin de siècle i početak XX. stoljeća karakterizira modernistički pokret, ideološki formiran u estetičkom programu književnoga kruga Misao (pjesnici P. Slavejkov i P. K. Javorov, dramatičar i prozaist P. J. Todorov, kritičar Krâstjo Krâstev, koji zagovaraju europske književne kriterije, a razvoj pjesništva vide isključivo u sastavu simbolističke poetike). U tom okružju djeluju i pjesnici D. Debeljanov, T. Trajanov te impresionist Nikolaja Lileva i dekadent D. Bojadžiev. U prozi dominira realistička seoska priča, psihološka iznijansirana (Elin Pelin).
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova obilježila je dinamična koegzistencija raznolikih pjesničkih usmjerenja i utjecaja: ekspresionizam obilježava poeziju G. Mileva, N. Furnadžieva, A. Razcvetnikova, kao i prozu A. Strašimirova (roman »Kolo«) i Lj. Stojanova; potpun umjetnički izraz postignut je u misaonoj lirici A. Dalčeva i E. Bagrjane; intelektualna pripovijest N. Rajnova svjedoči i o utjecaju nadrealističkih stvaralačkih načela. Produbljuju se psihologizacija i estetizacija seoske realističke proze (posebice kod J. Jovkova), u gradskoj priči ističe se G. Stamatov, dok se u socijalnom realističkom romanu ostvario G. Karaslavov (»Tatul«, »Snaha«). U tom se razdoblju razvijalo i proletersko pjesništvo, čiji su najistaknutiji predstavnici H. Smiruenski i N. Vapcarov.
Prvo desetljeće nakon II. svjetskoga rata razdoblje je dogmatskoga socrealizma, o čemu svjedoči i kvalitativni pad književnoga stvaralaštva. Iz prosjeka književne proizvodnje izdvajaju se psihološko-realistički romani D. Dimova (»Osuđene duše«, »Duhan«) te povijesna panoramska proza D. Taleva. Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća dolazi do umjetničkoga otvaranja, napose pojavom intimističkoga pjesništva Lj. Levčeva i K. Pavlova, imaginističkom prozom J. Radičkova (najistaknutiji suvremeni bugarski dramski pisac uz I. Radoeva) i V. Popova, egzistencijalnoga romana B. Dimitrove te novoga povijesnoga romana A. Dončeva. Među bugarskim emigrantskim piscima izdvajaju se prozaik G. Markov te književni teoretičari J. Kristeva i T. Todorov.
Za posljednjih desetljeća XX. stoljeća u pjesništvu dominira odabir alternativnih pjesničkih rješenja. U prozi su uspjeh postigli Dimitâr Korudžiev i Viktor Paskov (prodrijevši u suptilnu intimu gradskoga čovjeka), postmodernist B. Biolčev i pseudodokumentarist H. Kalčev. U pjesništvu, uz plejadu svjetski afirmiranih autora kao što su Radko Radkov, Nikolaj Kânčev, N. Jordanov, djeluje novi, poetički korjenito radikalan naraštaj pjesnika.
Kazalište
Začetci kazališnog života datiraju se od sredine XIX. st. u obliku amaterskih predstava u školama i čitaonicama. Osnivaju se društva ljubitelja kazališne umjetnosti, za koja pišu komade Sava I. Dobroplodnij, D. Vojnikov i V. Drumev. Nakon 1878. ta društva prerastaju u profesionalne družine. God. 1881. osnovan je u Sofiji Meždunaroden teatăr Ljuksemburg, u kojem se daju predstave pod upravom Stefana Popova, a nastupaju i grčke i armenske družine iz Carigrada. God. 1890. podignuto je kazalište Osnova, u kojem se daju dramske i glazbene predstave. Kao redatelj i pedagog djelovao je u Sofiji 1898–1902. hrvatski glumac A. Mandrović; naslijedio ga je kao dramaturg hrvatski književnik S. Tucić. God. 1907. u Sofiji je otvoren Bălgarski naroden teatăr s dramom i operom, koji je do danas reprezentativna ustanova bugarske kazališne umjetnosti. Nakon II. svjetskog rata Sofija dobiva još dva kazališta: Teatăr na narod i Teatăr komedija, a gradska kazališta imaju Plovdiv, Ruse, Varna, Vidin, Pleven i Burgas. Osnovano je i državno putujuće kazalište Teatro Roma, koje izvodi predstave na romskom jeziku. Među redateljima izdvajaju se Vili Cankov, Leon Daniel, Metodi Andonov. Nakon razdoblja snažne ideološke promidžbe, javljaju se težnje lirski intoniranog psihološkog individualizma. Suvremeni redatelji Mladen Kiselov, Ivan Dobčev i Kirkor Azarjan njeguju interes za tzv. običnog čovjeka, a pod utjecajem zapadnjačkih kazališnih inovacija postavljaju satiričke i apsurdističke komade te filozofske i mitološke parabole egzistencijalističkog doživljaja svijeta. Nakon pada totalitarnog sustava kazalište prestaje biti ideološkim sredstvom, ali podliježe bulevarskomu komercijalizmu. U tom se razdoblju po umjetničkim dosezima ističu male družine, poput Dramskog atelijera Sfumato koji vode Margarita Mladenova i I. Dobčev, koje ipak uspijevaju u kazališnom istraživanju.
Likovne umjetnosti
Početci umjetnosti u Bugarskoj vezani su uz tračke spomenike (kurgani, zlatni nalazi) iz II. tisućljeća pr. Kr. Nakon pokrštavanja Bugara (864) sve jače prodiru bizantski utjecaji. Početkom VIII. st. nastao je čuveni pećinski reljef u prirodnoj veličini, nazvan »Konjanik iz Madare«. Najvažnija su središta starobugarske umjetnosti utvrđeni gradovi Pliska i Preslav, koji su za osmanske vladavine potpuno uništeni. U Pliski su nađeni ostatci palača, monumentalne bazilike i kupališta. Iz Preslava potječe crkva kružna tlocrta s trijemom, bogato urešena glinenim pločama preslavenske keramike, tipične za to doba. Nakon XI. st. prevladavaju potpuno bizantski utjecaji; grade se jednobrodne bazilike s bačvastim svodom, vanjski su zidovi urešeni slijepim lukovima, izvedeni su iz slojeva crvena i bijela kamena, koji se ritmički izmjenjuju i koji su često obloženi keramikom (Bačkovo, XII. st., Veliko Tărnovo, XII–XIV. st.). Iz XIII. st. potječu dvokatne crkve u Bojani (Sofija) i Asenovgrad; u Bojani je sačuvan ciklus fresaka (1259) u kojem se religiozne teme povezuju s dvorskom reprezentacijom. U iluminaciji oblikuju se dva pravca: pučki, s naivnim realizmom (»Dobrejšovo evanđelje«, XIII. st.) i oficijalni, po bizantskim uzorima (»Evanđelje cara Ivana Aleksandra«, 1356). U XIII. i XIV. st. važno je središte slavenske pismenosti i kulture Rilski manastir (osnovan u X. st., za osmanske vlasti opustošen; kompleks zgrada obnovljen u XIX. st.). Za osmanske vladavine podižu se džamije, karavan-saraji, mostovi i kupališta (Bujuk-džamija u Sofiji, 1474; Tombul-džamija u Šumenu, 1744; Kuršum-han u Plovdivu, XV. st.; Kadin-most kraj Kjustendila, 1470). Početkom XIX. st. uz nacionalno buđenje osnivaju se mnoge lokalne slikarske škole; najplodnija je samokovska, koju utemeljuje Hristo Dimitrov (?–1819). Nakon oslobođenja (1878) Sofija se naglo izgrađuje. Podiže se niz javnih ustanova s obilježjima historicističke arhitekture (Kosta Jovanović, Narodna skupština, 1885; F. Fellner i H. Helmer, Narodno kazalište »Ivan Vazov«, 1904); sakralni objekti grade se po uzoru na starobugarsku i bizantsku arhitekturu (Aleksandr Nikanorovič Pomerancev, crkva Aleksandra Nevskog, 1904–12). Među slikarima koji rade u duhu akademskog realizma ističu se Čeh Ivan Mrkvička (1857–1937) i talijanski đaci Anton Mitov (1862–1930) i Ivan Angelov (1864–1924); god. 1896. osniva se risarska škola koja 1921. postaje akademija. Početkom XX. st. javlja se impresionizam. Njegov je glavni predstavnik pejsažist Nikola Petrov (1881–1916), koji polaže temelje modernoj bugarskoj umjetnosti. Uz njega se ističu Nikola Mihajlov (1876–1960), Stefan Ivanov (1875–1951), Hristo Stančev (1870–1950) i Aleksandăr Božinov (1878–1968). Nakon I. svjetskog rata javlja se mnoštvo novih pravaca i pokušaja, koji u širokom okviru modernih europskih likovnih naziranja nastoje i afirmirati svoj osobni izraz i zadržati povezanost sa zemljom. Među njima se ističu Nikola Tonev, Sirak Skitnik, Boris Denev, Ivan Milev, Vladimir Dimitrov-Majstora i Vasil Zahariev, grafičar Ilija Beškov te arhitekti Penčo Kojčev (Sudska palača u Sofiji, 1929–40), Ivan Vasil’ov i Dimităr Colov (Bugarska narodna banka u Sofiji, 1934–39). Nakon II. svjetskog rata prevladavao je socijalistički realizam. Moderna bugarska umjetnost preuzima suvremene likovne tokove: asocijativni realizam prihvaćaju plovdivski umjetnici Hristo Stefanov i Georgij Božilov, magični realizam Joan Leviev, fotorealizam Teofan Sekerov, neoekspresionizam Atanas Pacev, instalacije Nedko Solakov i Ljuben Kostov i dr.
Glazba
Bugarska tradicijska glazba mješavina je različitih kulturnih obrazaca utkanih u povijest bugarskoga naroda. Etnomuzikolozi u pravilu ističu prevlast slavenskog obrasca, no u obzir uzimaju i tračanske starosjedioce, turkijske (turko-tatarske) Protobugare (proto-Bugare), po kojima su i dobili ime, Bizantince, od kojih su primili vjeru, i Turke-Osmanlije, pod vlašću kojih su proživjeli pet stoljeća.
Izrazita su značajka tradicijske folklorne glazbe u Bugara metroritamski obrasci sastavljeni od nejednakih jedinica mjere. Tako skupine od dvije i tri dobe sastavljaju obrasce pri kojima je jedinica mjere osminka: 5/8, 7/8, 8/8, i tako dalje sve do npr. 17/8. Pojedini obrasci tijesno su povezani s karakterističnim plesovima, npr. pajduško horo – 5/8, račenica – 7/8, a gankino horo – 11/8. Uobičajeni su također kombinirani obrasci. Najbrojniji su dijatonski nizovi u rasponu kvarte i kvinte, a prisutna je i pentatonika. Čest je interval povećane sekunde, a zabilježeni su i intervali koji odstupaju od temperirane ugodbe.
S obzirom na regionalne značajke, uobičajena je razdioba Bugarske na nekoliko folklornih područja. Za pirinsko područje na jugozapadu Bugarske karakteristično je dvoglasno pjevanje. U središnjem zapadnom dijelu zemlje prevladava dvoglasje u paralelnim sekundama. Trakija na jugu najveće je folklorno područje, a odlikuje se ornamentiranim vokalnim jednoglasjem u slobodnom ritmu. Rodopske planine čine posebno arhaično folklorno područje pentatonskih melodija i razmjerno jednostavnih metroritamskih obrazaca. Posebnosti imaju i područja Dobrudže, središnja sjeverna Bugarska te sjeverozapadna Bugarska.
Tradicijska folklorna glazbala većinom su aerofonska (flaute kaval i duduk, gajde gajda) i kordofonska (gudačka lutnja gadulka, dvožičana trzalačka lutnja tambura). Prevladava tip plesa u kružnoj formaciji (horo) za pripadnike jednoga ili obaju spolova.
Najstariji je pisani spomenik bugarske glazbe oktoih iz XII. st., koji svjedoči o utjecajima bizantske crkvene glazbe, ali i bugarske folklornoglazbene tradicije. Snažniji razvoj glazbenog života europskoga tipa moguće je pratiti tek nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1878. Češki glazbenici napisali su prvu operu (Venceslav Kaucki) i glazbene udžbenike u Bugarskoj (Karel Mahan). Prvi dramsko-operni ansambl osnovan je 1880., glazbena škola 1904., operna kuća 1908., muzička akademija 1921., a filharmonija 1924. Prvi naraštaj bugarskih školovanih glazbenika, koji nadahnuće nalazi u bugarskom folkloru, stjecao je izobrazbu u Moskvi (Ivan Ekzarh), Pragu (Angel Bukureštlijev), Milanu (Panajot Pipkov) i drugdje. Mlađi naraštaj skladatelja zanima se za atonalnost i druge značajke europske glazbe XX. st. (Konstantin Iliev, Lazar Nikolov, Georgi Ivanov, Vasil Kazandžiev, Božidar Dimov).
Film
Inozemni filmovi redovito se prikazuju od 1897., domaća proizvodnja počinje 1912., prvi igrani film 1915. režirao je Vasil Gendov, najistaknutiji autor do II. svjetskog rata, razdoblja prilično niske kvalitete proizvodnje u kojem prevladavaju komedije, melodrame i djela domoljubne tematike. God. 1948. kinematografija se nacionalizira, oslanja se o ideološke i tematske modele SSSR-a u skladu s poetikom socijalističkog realizma. Postupne promjene, koje su nastupile kasnije nego u ostalim zemljama Istočne Europe, zamjećuju se oko 1960 (filmovi Rangela Vălčanova, Hrista Piskova, Vula Radeva, Binke Željaskove), a poticaj proizvodnji daje otvaranje modernog studija kraj Sofije (1963); proizvodi se do 10 cjelovečernjih filmova godišnje. Na prijelazu u 1970-e javljaju se redatelji (npr. Metodi Andonov, Georgi Đulgerov, Hristo Hristov, Georgi Stojanov, Borislav Šaraliev, Ivan Terziev) čija djela karakterizira rušenje političkih tabua i satiričnost, što pridonosi pozitivnijem prijmu na Zapadu. Razvija se i animirani film (Todor Dinov, Donjo Donev i dr.), a od 1962. djeluje međunarodni festival u Varni. Potkraj 1970-ih proizvodi se 20-ak filmova godišnje, a otvara se studij filma u Sofiji. U tranzicijskom razdoblju kinematografija se privatizira i potiče suradnja s inozemnim tvrtkama.
