političke stranke, dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za političku vlast te radi obavljanja javnih poslova. Stranka se minimalistički definira kao svaka politička skupina koja izlazi na izbore i koja je sposobna putem izbora postaviti svoje kandidate na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između stranaka i ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga, lobističkih klika i dr. Termin partija (prema lat. pars, genitiv partis: dio), koji je uvriježen u svjetskim jezicima (engl. party, franc. parti, njem. Partei), znači da partije nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline i da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva. Istodobno moraju biti sposobne za neparcijalan pristup cjelini, te vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice. Uloga i važnost stranaka se u demokratskima političkim sustavima tradicionalno opisuju znanim diktumom E. E. Schattschneidera: »Političke stranke stvaraju demokraciju i moderna je demokracija nezamisliva bez stranaka.«
I. Nastanak
U predmoderno doba bilo je oblika udruživanja pojedinaca što su nalikovali na stranke – sekti, klanova, klika, kamarila, struja, frakcija – poput gvelfa i gibelina u srednjovjekovnome Rimu, jakobinaca i žirondinaca u Francuskoj, vigovaca i torijevaca u Engleskoj, itd. Stranke su proizvod modernizacije zapadnih društava u XVIII. i XIX. stoljeću. Tri su glavne teorije o nastanku političkih stranaka: institucionalistička, historijska i modernizacijska. Institucionalisti dokazuju da su prve moderne stranke nastale unutar političkih institucija. Širenjem biračkoga prava na mase, parlamentarne su elite shvatile da ubuduće mogu opstati samo ako pridobiju glasove birača na izborima. Zato su se članovi parlamenta povezivali u posebne skupine, osnivali lokalne odbore za izbore i uspostavljali trajne veze s njima. Tako su nastale prve moderne građanske stranke, poput Liberalne i Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji ili Demokratske i Republikanske stranke u SAD-u. Političke stranke nastaju i unutar društvenih institucija ili na njihov poticaj: sindikati potiču nastanak socijalističkih, socijaldemokratskih i komunističkih stranaka, poljoprivredne zadruge nastanak seljačkih i agrarnih stranaka, crkve i vjerske organizacije nastanak demokršćanskih, a udruženja slobodnih zidara nastanak liberalnih stranaka itd. Prema historijskim su teorijama stranke nastale kao odgovor političkih elita na suočavanje s ekonomskim, socijalnim, političkim, vojnim i upravnim problemima što su se pojavili tijekom procesa nacionalnih integracija i uspostave modernih nacionalnih država. Elite su stvarale stranke kao institucije koje mogu pridonijeti nacionalnoj integraciji, osigurati legitimnost nacionalne države i političkoga režima što je nastao s njom te udovoljiti zahtjevima masa za povećanom političkom participacijom. Prema modernizacijskim teorijama, stranke su proizvodi industrijalizacije i urbanizacije društva, sekularizacije i demokratizacije politike, centralizacije i profesionalizacije državne uprave i ostalih oblika društvene i političke modernizacije. To je potaknulo zahtjeve širokih slojeva pučanstva za sudjelovanjem u političkim procesima, a stranke su bile organizacijski oblici koji su omogućivali uključivanje i integriranje masa u moderni politički poredak. U svim se pristupima poopćavanje biračkoga prava i razvoj kompetitivnih izbora smatraju ključnima za nastanak i razvoj modernih političkih stranaka.
II. Evolucijski tipovi
Tijekom povijesti mijenjale su se funkcije, organizacijski oblici, društveni i politički položaj stranaka. Elitne, honoracijske, kadrovske ili okvirne stranke bile su najstariji oblik stranaka, a nastale su u XIX. stoljeću u uvjetima cenzusnoga biračkoga prava i ograničenih mogućnosti političke participacije općenito. Bile su mala i zatvorena udruženja pripadnika »duhovne aristokracije«, društvenih honorata ili uglednika, koji su svoj društveni status stekli podrijetlom ili osobnim zaslugama: pripadnika slobodnih i duhovnih profesija (odvjetnika profesora, liječnika, pisaca, novinara, svećenika i dr.), državnih namještenika (sudaca, diplomata, visokih činovnika i dr.) te članova višega gospodarskoga staleža (veleposjednika, bankara, tvorničara, trgovaca i dr.). Članstvo je bilo malobrojno, unutarnja organizacijska struktura i djelatnost slabe, ideološki profil i program neizgrađeni, financiranje privatno, a veze među članovima osobne. Elitna se stranka aktivirala uglavnom samo u doba izbora nastojeći osigurati izbor svojih kandidata u parlament. Elite su posve kontrolirale stranačke poslove na svojem izbornome području, a s drugim su elitama surađivale gotovo isključivo u nacionalnim parlamentima.
Masovne političke stranke počele su se razvijati početkom XX. stoljeća u uvjetima masovne industrijalizacije i urbanizacije društva, poopćavanja biračkoga prava i ukidanja zakonskih ograničenja u slobodnome političkom organiziranju radničke klase. Svoju političku snagu temelje na masovnom i dobro organiziranome članstvu, sigurnim financijskim izvorima iz članarina, čvrstoj i formaliziranoj unutarnjoj organizaciji, jasnom ideološkom i programskom profilu, povezivanju sa srodnim sindikalnim, vjerskim i drugim društvenim organizacijama s pomoću kojih prodiru u sve pore društva te na sustavnoj i obuhvatnoj djelatnosti i u neizbornim razdobljima. Razvijaju se kao funkcionalna sredstva izražavanja interesa pojedinih društvenih klasa i slojeva, koje artikuliraju u svojim programima, te pred državom istupaju kao njihovi »agenti«. Svoje programe nastoje ostvariti stjecanjem što većega broja glasova birača, pa su izborni rezultati glavni pokazatelji njihove snage. No glavni im je cilj da nakon osvajanja političke vlasti ostvare svoju politiku (policy-seeking party). Povijesnim prototipom moderne masovne stranke smatra se Socijaldemokratska stranka Njemačke, koja je poslužila kao organizacijski i akcijski uzor većini radničkih, ali i građanskih masovnih stranaka u XX. stoljeću.
Narodne ili catch-all stranke razvijaju se u uvjetima gospodarskoga rasta i jačanja socijalne države, slabljenja tradicionalnih kolektivnih identiteta te razvoja masovnih medija sredinom XX. stoljeća, napose nakon II. svjetskoga rata. Nemaju društveno »pripisanu« klasnu klijentelu, nego se obraćaju svim kategorijama birača, usmjerene su na artikuliranje općih nacionalnih, a ne posebnih socijalnih interesa, a masovnu potporu birača nastoje zadobiti agresivnom izbornom promidžbom. Odlikuju ih smanjenje važnosti ideologije u stranačkome životu nasuprot političkomu pragmatizmu, jačanje uloge i utjecaja vođa i vodstva nasuprot članstvu, slabljenje značaja pojedinačnih članova i posebne socijalne ili denominacijske klijentele nasuprot pridobivanju birača iz svih slojeva stanovništva te otvaranje prema različitim interesnim skupinama i povezivanje s njima. Tipičan su primjer stranaka usmjerenih poglavito na dobivanje što više glasova birača (vote-seeking party). Dok su masovne stranke bile tipični »agenti društva« pred državom, narodne stranke zadržavaju tu ulogu, ali istodobno preuzimaju i ulogu »agenata države« u civilnome društvu. One više ne zastupaju samo interese društva pred državnom birokracijom, nego promiču i brane politiku državne birokracije u društvu. Čvršća povezanost s državom i preuzimanje uloge »državnog agenta« u društvu izražava se i ozakonjenjem javnoga financiranja stranaka, pa glavni izvori financiranja postaju državni proračuni.
Kartelske ili profesionalne biračke stranke oblikuju se postupno u suvremenome postindustrijskome društvu od 1970-ih. Njihov je razvoj uvjetovan promjenom odnosa između društva i države, ali i mijenjanjem odnosa između političkih stranaka i države. Od tradicionalnih posrednica između društva i države, sve više postaju poveznice sve isprepletenijih područja društva i države. Istodobno se sve čvršće vezuju uz državu te naglašenije nego prije nastupaju kao »agenti države« u društvu. Na suvremenu ulogu stranaka su ponajviše utjecali promijenjeni uvjeti izbornoga natjecanja: kako birači na političkome tržištu mogu birati među mnogim stranačkim ponudama, stranke se nastoje organizirati kao politički karteli, koji su usmjereni poglavito na što uspješniju »ponudu« i »prodaju« svojih političkih programa, sadržaja i kandidata. Kako bi bile uspješne u tome, one posve profesionaliziraju i kapitalno intenziviraju svoje izborne kampanje, stranačka se vodstva osamostaljuju, profesionaliziraju i specijaliziraju za određena područja djelovanja, odlučivanje se centralizira u stranačkome vodstvu, članstvo se posve marginalizira i umnogome izjednačuje s nečlanovima, koji dobivaju gotovo jednaka prava kao primjerice na stranačkim predizborima kandidata za opće izbore. Kartelska stranka usmjerena je poglavito na stjecanje položaja u državnome aparatu i političkome sustavu, kako bi mogla provesti svoju politiku (office-seeking party). Potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća nastali su novi oblici političkih organizacija koji su se umnogome razlikovali od postojećih stranaka. Izdvajaju se prezidencijalističke i nišne stranke. Prezidencijalističke stranke nastale su u sklopu opće prezidencijalizacije politike, političkih procesa koje su obilježili snažna usredotočenost na političke vođe i povećanje njihove moći u trima bitnim političkim arenama – izborima, strankama i izvršnoj vlasti. Prezidencijalizacija politike počinje u strankama, i to tako da izabrani vođe »monarhijski« zavladaju postojećim strankama ili da moćni pojedinci osnuju vlastite stranke koje tretiraju kao »osobno vlasništvo« i sredstvo postizanja osobnih ciljeva. Odatle se širi na izbore u kojima se stranka ustrojava kao »superizborni odbor« (A. Panebianco), potpuno usredotočen na pobjedu ili osvajanje što više glasova. Pritom se izbori nastoje pretvoriti u plebiscit o premijerskome kandidatu, koji u kampanji gotovo potpuno supstituira stranku i komunicira s biračima izravno putem medija bez posredovanja stranačkih tijela. Takav se obrazac djelovanja iz izbora prenosi u izvršnu vlast, u kojoj premijer koncentrira moć u svojim rukama, smanjuje ulogu i važnost ministara, ministarstava i kabineta uopće, preuzima ključnu funkciju u oblikovanju javnih politika, povećava vlastito osoblje i financijska sredstva, intenzivno radi na oblikovanju javnoga mnijenja i sl. Prezidencijalističkim strankama svojstveno je minimaliziranje uloge članstva i stranačkih tijela, potpuna centralizacija moći u rukama vođe, zapostavljanje ideologije i programa stranke, uvođenje personalnih obrazaca političke komunikacije s javnošću, personaliziranje mandata, legitimiranje položaja unutarstranačkim plebiscitima, itd. Prezidencijalizacija je zahvatila ideološki raznorodne stranke, od laburista i socijalista do konzervativaca i demokršćana. U tu se široku kategoriju često ubrajaju i tzv. korporacijske stranke, tj. stranke ustrojene prema uzoru na privredne korporacije, koje se na političkome tržištu žele ponašati jednako kao što se korporacije ponašaju na ekonomskome, te ideologija i organizacija služe što boljoj prodaji vlastite »robe«. Kako imaju i mnoga obilježja kartelskih stranaka, nerijetko se tretiraju kao njihov podtip. Najpoznatiji je primjer bila Naprijed, Italijo (Forza Italia) S. Berlusconija. Nišne stranke krovni je naziv za političke organizacije koje se formiraju izvan glavne stranačke struje, u svojevrsnim nišama, po čemu su i dobile ime. Različitih su ideoloških i programskih usmjerenja, ali ih povezuje to što se primarno usredotočuju na mali broj novih, neekonomskih pitanja i nastoje dobiti glasove birača na temelju svojeg odnosa prema njima: etničke i regionalističke stranke usredotočene su na decentralizaciju i regionalizaciju, ekološke na zaštitu okoliša, radikalne desne na protuimigracijsku politiku, itd. Status im nije fiksiran pa mogu evoluirati u glavnostrujaške stranke, bilo zato što samostalno šire svoje tematske interese bilo zato što velike stranke preuzimaju njihove programske sadržaje te ih tjeraju da se bave i drugim pitanjima, kao što se dogodilo njemačkim Zelenima koje neki autori smatraju prototipom nišne stranke. Lawrence Ezrow primjerice dijeli sve suvremene stranke na dva temeljna tipa: glavnostrujaške (mainstream parties) i nišne stranke (niche parties).
III. Funkcije
Funkcije političkih stranaka strukturiraju se prema trima glavnim područjima njihova djelovanja. Prvo, na izborima stranke nude svoje političke programe i kandidate biračima, informiraju ih, educiraju i mobiliziraju da na njima sudjeluju i glasuju za određenu političku opciju, razvijaju lojalnost građana prema sebi, ali i prema demokratskome političkome poretku uopće. Drugo, političke su stranke organizacije što djeluju i u neizbornim razdobljima, zadužene su za regrutaciju i selekciju političke elite, artikulaciju interesa svojega biračkoga tijela u određene programske sadržaje i javne politike, agregaciju posebnih interesa pojedinih društvenih skupina putem akomodacije i kompromisa s drugim akterima u obuhvatne programe na temelju kojih nastoje osvojiti vlast i vladati. Treće, stranke na vlasti odgovorne su za organizaciju i djelovanje zakonodavne i izvršne vlasti, ali i političke oporbe kao alternative postojećoj vlasti, oblikovanje i provedbu javnih politika, kontrolu javne uprave i čuvanje stabilnosti političkoga poretka.
IV. Odnosi u strankama
Dva su oprečna pristupa unutarnjem uređenju stranaka. Prema prvome pristupu, stranke su privatna udruženja građana koja imaju pravo slobodno odabrati kako će biti iznutra uređene te na to ne smiju utjecati izvanjski akteri, uključujući državu. Iz opće je perspektive nevažno kako su stranke ustrojene i organizirane, demokratski ili nedemokratski, jer politička demokracija »nije zbroj mnogo malih demokracija« (G. Sartori). Usto, zakonsko uređenje unutarnjih odnosa vodilo bi k preobrazbi stranaka iz privatnih udruženja u poludržavne agencije ili javne ustanove. Prema drugome pristupu, stranke su moćni politički akteri kojih priroda bitno utječe na to kako djeluju u javnome političkome životu i političkome sustavu. K tome, financiraju se javnim novcem pa građani imaju pravo tražiti da načela na kojima je izgrađen demokratski politički sustav primijene i na sebe. Države bi stoga normativno trebale utvrditi makar opća načela njihova unutarnjeg uređenja i djelovanja koja su u vezi s raspodjelom moći u strankama. Modeli unutarnjeg uređenja najočitiji su u načinima na koje su uređena dva ključna pitanja: odabir stranačkih kandidata za opće izbore i izbor stranačkoga vodstva.
Selekcija kandidata za opće izbore najvažnija je politička funkcija stranaka. Taj postupak može biti uređen: (a) državnim zakonima, kao što su u SAD-u uređeni predizbori (primaries), a u nekim europskim demokracijama, kao u Njemačkoj, zakonski su zadana opća načela selekcijskoga postupka; (b) statutima ili drugim stranačkim aktima, kao u većini demokracija. Više je tipologija selekcijskih postupaka. Maurice Duverger razlikovao je samo stranačke predizbore i investituru, tj. imenovanje kandidata u stranačkim tijelima. Michael Gallagher i Michael Marsh proširili su tipologiju na predizbore, izbor kandidata u stranačkim organizacijama u izbornim okruzima, u nacionalnim izvršnim tijelima, u internim stranačkim skupinama te od strane vođe. Reuven Hazan i Gideon Rahat razlikuju pet temeljnih oblika selekcije kandidata: (a) biraju ih svi birači koji imaju pravo glasa na općim izborima, (b) biraju ih registrirani članovi stranke, (c) biraju ih stranački delegati na zasjedanjima redovitih stranačkih tijela (kongresa, sabora, konvencija i sl.) ili na tijelima koja se posebno sazivaju kako bi izabrala kandidate za opće izbore, (d) biraju ih stranačke elite smještene u formalna tijela (komitete, odbore i sl.) ili okupljene u neformalne skupine, (e) bira ih vođa stranke. Kako tipologiju određuju vrste selektorata, zasnovana je samo na načelu inkluzivnosti selekcijskoga postupka. No to nipošto nije jedino važno mjerilo vrednovanja selekcijskoga postupka. Vrednovati bi ga trebalo i prema tome koliko uvažava načela kompetitivnosti i reprezentativnosti. Najinkluzivniji postupci, selekcija glasovanjem birača i članova, mogu biti vrlo nekompetitivni i nereprezentativni, ako se natječe malo kandidata i ako među izabranim kandidatima nema predstavnika značajnih društvenih skupina (žena, vjerskih i etničkih manjina, pojedinih regija, ruralnoga stanovništva i dr.). Stoga u dizajniranju selekcijskoga postupka ne bi trebalo apsolutizirati načelo inkluzivnosti na štetu ostalih načela, a što se može izbjeći uvođenjem posredničkih tijela između najširega selektorata i najviših stranačkih tijela koja bi vodila računa o kompetitivnosti i reprezentativnosti postupka.
Stranačka vodstva mogu se birati: (a) u otvorenim predizborima u kojima sudjeluju svi zainteresirani birači neke stranke, (b) u zatvorenim predizborima u kojima sudjeluju samo registrirani članovi stranke, (c) na stranačkim kongresima ili drugim skupovima gdje sudjeluju samo izaslanici/delegati koje mogu birati članovi lokalnih stranačkih organizacija ili njihova vodstva, (d) u parlamentarnim klubovima stranaka, (e) unutar stranačkih elita, odnosno najužih središnjih stranačkih tijela (predsjedništva, glavni odbori i sl.), (f) od strane pojedinca (»otac utemeljitelj« stranke, »duhovni vođa«, prethodni vođa i sl.). Ti su obrasci izbora svrstani prema načelu uključivosti, od najinkluzivnijih do najekskluzivnijih. Kao i pri odabiru stranačkih kandidata za opće izbore, veća uključivost ne mora se poklapati s drugim vrijednostima koje su važne u izborima, kao što su kompetitivnost i odgovornost: primjerice u izborima u kojima vodstvo biraju birači ili članovi može se natjecati samo jedan kandidat i ne mora postojati demokratski mehanizam opoziva vođe prije isteka mandata.
Tim dvama pitanjima sve se češće dodaje i pitanje utjecaja članova na oblikovanje javnih politika u strankama, jer se smatra da stranke moraju stvoriti organizacijske uvjete u kojima će članovi moći izražavati svoje preferencije i u kojima će se te preferencije uobličavati u javne politike. Članovi mogu utjecati na te procese izravno tako što će: (a) glasovati za kandidate koji zastupaju određene javne politike ili sudjelovati u radnim skupinama ili forumima za oblikovanje javnih politika, (b) utjecati preko delegata i predstavnika na stranačkim skupovima i u stranačkim tijelima koji moraju poštovati stroge naputke članstva o tome kakve će javne politike zagovarati ili samostalno suditi o tome što su interesi i preferencije članstva, (c) sudjelovati u savjetodavnim tijelima koja raspravljaju o javnim politikama.
V. Politički i društveni položaj
U političkome položaju stranaka razlikuju se dvije faze. U XIX. stoljeću i u prvoj polovini XX. stoljeća stranke su djelovale kao izvanustavni akteri. Premda su slobodno djelovale i obavljale političku vlast, nisu bile ustavno priznate političke institucije. Prema tradicionalnome shvaćanju, vlast je bila predmet ustavnoga prava samo u obliku države i njezinih temeljnih institucija (državnoga poglavara, parlamenta, vlade, sudova i uprave). Osim toga, otpor njihovu priznanju bio je i ideološki motiviran, jer se konstitucionalizacija stranaka doživljavala kao legalizacija stranačke demokracije i stranačke države koje su protivne izvornomu modelu liberalnoga političkoga predstavništva. U drugoj polovini XX. stoljeća stranke su postale, eksplicitno ili implicitno, kategorije ustavnoga prava. Najprije su ušle u Ustav Islanda (1944), a potom u ustave Austrije (1945), Italije (1947), Njemačke (1949), Francuske (1958) i drugih država. I u Hrvatskoj su stranke upisane u prvi Ustav 1990. Oglednim primjerom konstitucionalizacije smatra se čl. 21 Temeljnoga zakona (Grundgesetz) SR Njemačke: »Stranke sudjeluju u oblikovanju političke volje naroda. Osnivaju se slobodno. Njihovo unutarnje određenje mora odgovarati demokratskim načelima. Moraju javno polagati računa o podrijetlu i korištenju svojih sredstava, kao i svojeg imutka.« Konstitucionalizacija stranaka općenito te precizno ustavno određenje njihove uloge i prirode uvjetovani su poraznim iskustvima s autokratskim režimima, u kojima su stranke bile zabranjene ili su djelovale kao nedemokratske političke organizacije. Zato su eksplicitno priznate upravo u ustavima onih europskih demokracija što su nastale nakon više desetljeća postojanja autokratskih političkih režima: Portugala (1977), Španjolske (1978), Hrvatske (1990), itd. Neki ustavi implicitno priznaju pravo na postojanje političkih stranaka posredovanjem jamstava slobode mišljenja, okupljanja i udruživanja. Ustavi tako formalno ostaju nestranački, a stranke postoje kao udruženja javnoga ili privatnoga prava, ili naprosto kao faktična udruženja. Stranke se, naime, »iza leđa ustava« pojavljuju u različitim državnim zakonima i pravnim aktima (izbornim zakonima, zakonima o javnim medijima, zakonima o financiranju stranaka, poreznim zakonima,općim civilnim zakonicima o udruženjima, poslovnicima parlamenata, itd.) npr. u Belgiji, Danskoj, Estoniji, Latviji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, itd. Mnoge države imaju posebne zakone o političkim strankama, a ogledan je primjer »stranačkoga zakonodavstva« Parteiengesetz SR Njemačke iz 1967.
VI. Financiranje stranaka
Na politički i društveni položaj, ali i na prirodu stranaka općenito znatno utječe način njihova financiranja. Dok su se elitne i masovne stranke financirale iz privatnih izvora, mahom članarina i pojedinačnih i institucionalnih donacija, narodne i osobito kartelske stranke se pretežno financiraju javnim, odnosno proračunskim sredstvima. Javno financiranje stranaka najprije je uvedeno u Kostariki (1954) i Argentini (1955), a zatim u SR Njemačkoj (1959), Austriji (1963), Francuskoj (1965), Švedskoj (1966), Finskoj (1967) i drugim zemljama. Na početku XXI. stoljeća u većini su se europskih demokracija, uključujući Hrvatsku, stranke financirale proračunskim novcem. Javno financiranje može biti izravno i neizravno. Najčešći su oblici izravnoga financiranja dodjeljivanje zakonski utvrđenih novčanih iznosa za svaki dobiveni glas ili osvojeni mandat svim strankama koje sudjeluju u izborima, samo onima koje prijeđu zakonski izborni prag ili osvoje zakonski propisan postotak glasova, kao i pokrivanje troškova izborne kampanje. Primjerice u Francuskoj je od 1990. stranka dobivala 44,21 euro za osvojeni mandat i 1,80 eura za osvojeni glas na parlamentarnim izborima. Stranke se neizravno financiraju poreznim olakšicama, dodjeljivanjem besplatna vremena za izbornu promidžbu u javnim medijima i dr. Ipak, to je bila i ostala prijeporna praksa. Protivnici tvrde da su stranke privatna udruženja građana koja se moraju financirati iz privatnih sredstava, pa ne postoji ozbiljan javni interes da ih financiraju svi građani. Karl-Heinz Naßmacher (Nassmacher) sažeo je negativne utjecaje državnih potpora strankama u tri hipoteze: (a) »hipoteza o okoštavanju«, prema kojoj državno financiranje povlašćuje etablirane stranke tako što znatno otežava uspon stranaka koje ne dobivaju državni novac; (b) »hipoteza o otuđenju«, prema kojoj državni novac utječe na slabljenje i kidanje veza stranačkih elita s članstvom i biračima, jer financijski i politički postaju neovisnije o njihovim članarinama, donacijama i volonterskome radu; (c) »hipoteza o oligarhiji«, prema kojoj koristi od takva financiranja ima stranačka elita koja je zaposjela vlast i javne položaje, a ne »stranka na terenu«. Pristaše pak ističu da je javno financiranje protukorupcijska mjera jer je mnogo transparentnije i stoga nekoruptivnije od privatnoga, da oslobađa stranke od izvanjskih utjecaja i pritisaka poslovnih udruženja, interesnih skupina, lobija i drugih donatora te ih preusmjerava od obveze vođenja računa o partikularnim privatnim interesima na služenje javnim interesima. Naposljetku, osim legalnih privatnih i javnih izvora, stranke su se financirale i ilegalnim davanjima, koja uključuju i nedopuštene privatne i institucijske donacije, što se sankcionira zatvorskim i novčanim kaznama, privremenim oduzimanjem građanskih prava i dr.
VII. Stranački sustav
Među različitim strankama uspostavlja se neka vrsta kompetitivne koegzistencije ili sustava interakcija što proistječe iz međusobnoga natjecanja u izborima i u političkome životu uopće. Ta »mreža kompetitivnih odnosa među strankama« (Douglas W. Rae) naziva se stranačkim sustavom. Na njegovo strukturiranje djeluju institucionalno-politički i socijalno-kulturni čimbenici. Od institucionalno-političkih čimbenika najutjecajnije je izborno pravo, napose izborni sustav kao njegov sastavni dio. Prema »zakonima« (postavkama) M. Duvergera, razmjerni i dvokružni većinski modeli izbora potiču nastanak višestranačkih sustava, a jednokružni većinski model utječe na oblikovanje dvostranačkoga sustava. Kombinirani modeli proizvode učinke i većinskih i razmjernih izbora, ovisno o tome prevladavaju li u njihovoj »konstrukciji« elementi većinskih ili razmjernih izbornih sustava: npr. ako se više zastupnika bira prema pravilu većine, izraženije su tendencije koncentracije političkih snaga i obratno. Od socijalno-kulturnih čimbenika najveći utjecaj na strukturu stranačkoga sustava imaju društveni rascjepi kao oblici teritorijalne i funkcionalne polarizacije stanovništva oko različitih interesa, vrijednosti i identiteta. Prema klasičnoj teoriji Steina Rokkana i Seymoura M. Lipseta, industrijske i nacionalne revolucije od XVI. do XX. stoljeća proizvele su rascjepe između središnje i perifernih kultura, nacionalne države i u njoj povijesno etablirane crkve, sela i grada, te rada i kapitala. Oni su podijelili stanovništvo modernih društava u suprotstavljene i sukobljene interesne skupine koje su se politički vezale uz političke stranke što su se programski profilirale kao njihovi društveni agenti pred državom. Poslije su nastajale nove teorije rascjepa koje su nastojale izraziti socijalno-politička pregrupiranja stanovništva uzrokovana tehnološkim, gospodarskim, političkim i kulturnim promjenama u postindustrijskim društvima. Među njima je najpoznatiji polarizacijski obrazac materijalizam –postmaterijalizam (Ronald F. Inglehart), prema kojem je »vrijednosna revolucija« u postindustrijskim društvima uzrokovala podjelu stanovnika na »materijaliste«, koji ostaju privrženi tradicionalnim vrijednostima rada, reda i materijalne sigurnosti, i »postmaterijaliste«, koji preferiraju pripadanje, poštovanje i samoozbiljenje pojedinaca.
Nema jedinstvene klasifikacije ili tipologizacije stranačkih sustava. Pionirsku tipologizaciju izradio je Maurice Duverger koji je sve stranačke sustave svrstao prema prema broju stranaka na jednostranačke, dvostranačke i višestranačke. Nije diferencirao široku kategoriju višestranačkih sustava smatrajući da postoji mnogo oblika koji maju od tri do neutvrdiva broja stranaka. Najutjecajniju tipologiju stranačkih sustava izradio je Giovanni Sartori. Pošao je od pretpostavke da broj stranaka ne može biti jedino mjerilo tipologiziranja stranačkih sustava. U konstrukciji tipologije nije dostatno pobrojiti sve stranke koje postoje, nego je presudno razdvojiti relevantne stranke od nerelevantnih. Neku stranku relevantnom ne čini samo njezina snaga nego i koalicijski i ucjenjivački potencijal koji posjeduje, a koji joj omogućuje da utječe na to tko će sastaviti vladu i kakva će biti njezina uloga u njoj. Kombinacijom različitih kriterija Sartori je oblikovao sedam tipova stranačkih sustava: jednostranački sustav (sva je vlast koncentrirana u jednoj stranci, koja je ujedno i jedina stranka kojoj je dopušteno djelovanje; suvremeni su primjeri komunističke partije Kine, Kube i Sjeverne Koreje), sustav s hegemonijskom strankom (formalno postoji više stranaka, ali samo jedna stranka ima vlast i održava je nedemokratskim sredstvima; najpoznatiji je primjer Revolucionarna institucionalna stranka koja je vladala Meksikom od 1929. do 2000), sustav s predominantnom strankom (postoji više stranaka koje se natječu na slobodnim i kompetitivnim izborima, ali jedna stranka stalno dobiva većinu glasova i ostaje na vlasti; primjeri su Indijski nacionalni kongres od 1947. do kasnih 1960-ih i Liberalnodemokratska stranka Japana do početka 1990-ih), dvostranački sustav (dvije se stranke izmjenju na vlasti, a stranački je sustav slabo fragmentiran, ideološki nepolariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi SAD-a i Velike Britanije do 2010. kada je u vladu ušla treća, Liberalna stranka), umjereni pluralistički sustav (postoji više od dvije i manje od pet stranaka, a sustav je umjereno fragmentiran, slabo ideološki polariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi Njemačke, Švedske, Norveške i dr.); polarizirani stranački sustav (u njem djeluju protusustavske stranke koje ne prihvaćaju postojeći politički poredak, što sustav čini krajnje ideološki polariziranim i kompetitivno centrifugalnim; klasični su primjeri Weimarska Njemačka 1919–33. i Četvrta Republika u Francuskoj 1946–58); ekstremni pluralistički sustav (postoji mnogo stranaka, sustav je vrlo fragmentiran, ali nije nužno i krajnje ideološki polariziran i kompetitivno centrifugalan; takvi su stranački sustavi Nizozemske, Izraela i još nekih zemalja); atomizirani stranački sustav (postoji toliko malih, kratkovječnih stranaka da se teško može govoriti o sustavu u strogom smislu te je posrijedi više rezidualna kategorija; približio mu se stranački sustav Indije nakon raspada Indijskoga nacionalnoga kongresa, kao i neke stare i novije demokracije). Pripadnost pojedinih stranaka ideološkim »stranačkim obiteljima«, families spiritual, utječe na prirodu stranačkih sustava. Klaus von Beyme razlikuje devet glavnih stranačkih obitelji: liberalnu, konzervativnu, socijalističku/socijaldemokratsku, kršćanskodemokratsku, komunističku, agrarnu, regionalnu i etničku, desnu ekstremističku i ekološku. Neki autori smatraju da bi zbog uspona vjerskih stranaka u mnogim dijelovima svijeta tomu trebalo dodati posebnu obitelj religijskih stranaka.
VIII. Međunarodno udruživanje
Ideološki srodne stranke iz različitih zemalja povezuju se i udružuju radi političke suradnje, usklađivanja stranačkog djelovanja i jačanja političke moći. Tako nastaju međunarodne stranačke organizacije, od kojih neke djeluju globalno, dok su druge teritorijalno ograničene (na kontinent ili njegov dio, regiju i sl.). Jedna od prvih međunarodnih stranačkih organizacija bila je Internacionala (osnovana 1864), iz koje su proizašle Komunistička internacionala (osnovana 1919) i Socijalistička internacionala (osnovana 1951). Liberalne stranke i organizacije od 1947. razvijaju Liberalnu internacionalu (njezin je prvi predsjednik 1948–52. bio Salvador de Madariaga y Rojo). Stranke kojima je ideološka osnova bila kršćanska demokracija povezale su se u Svjetski savez kršćanskih demokrata (osnovan 1961), koji je 1982. preimenovan u Kršćanskodemokratsku internacionalu (1982) te u Internacionalu demokratskog centra 1999. Snažan je poticaj globalnoj suradnji demokršćana od druge polovice 1940-ih bilo njihovo povezivanje u Latinskoj Americi i u zapadnoj Europi, radi poticanja ekonomske integracije i slabljenja utjecaja lijevih stranaka. Pojedine demokršćanske stranke djeluju i putem Međunarodne demokratske unije (osnovana 1983) u kojoj dominiraju stranke desnice i desnoga centra. Stranke zaokupljene ponajprije ekološkom politikom povezuju se putem Globalnih zelenih (mreža osnovana 2001). Noviji su fenomen piratske stranke (prva je osnovana 2006. u Švedskoj), koje zagovaraju izravnu demokraciju, slobodu informacija i obrazovanja, zaštitu privatnosti i dr. Na međunarodnoj razini povezuju se putem Internacionale piratskih stranaka (osnovana 2010).
Stvaranjem Europske ekonomske zajednice, odnosno Europske unije, udružuju se ideološki srodne stranke iz pojedinih europskih zemalja. Tako nastaju europske političke stranke (tzv. eurostranke), koje djeluju nadnacionalno i unutar Europskoga parlamenta te drugih institucija Europske unije. Među značajnijima su Europska pučka stranka, Stranka europskih socijalista, Savez liberala i demokrata za Europu i dr. (njihove aktivnosti započinju 1970-ih); početkom 2000-ih javlja se Europski kršćanski politički pokret, Stranka europskih konzervativaca i reformista, Europska stranka zelenih, Stranka identiteta i demokracije, Stranka europske ljevice, i dr.
IX. Budućnost stranaka
Otkako su nastale, stranke ne samo da su bile podvrgnute najoštrijim kritikama nego im se i stalno pretkazivala brza propast. Nasuprot teorijama propasti oblikovale su se teorije transformacije koje tvrde da su stranke uspijevale prebroditi sve krize tako što su mijenjale ideologiju, politiku i organizaciju. I suvremene rasprave obilježuje sučeljavanje zagovornika tih dvaju pristupa. Zagovornici prvoga pristupa tvrde da je kriza političkih stranaka dublja nego ikad prije te da bi trebalo ozbiljno razmišljati o dizajniranju »demokracije bez stranaka«. U prilog svojoj tezi nude mnoštvo empirijskih dokaza: radikalno smanjenje broja članova, a time i dobrovoljnih priloga iz kojih su se stranke financirale ili sufinancirale; slabljenje identifikacije građana, napose mlađih naraštaja, s etabliranim strankama, ali i novima, te posljedična velika izborna volatilnost; smanjenje ideoloških i programskih razlika među strankama, što suzuje mogućnosti stvarnoga političkog izbora birača i povećava njihovu ravnodušnost, ciničnost i odbojnost prema strankama, izborima i politici uopće; vrlo visoko nepovjerenje građana u političke stranke u svim zemljama, čak i u onima u kojima su one razmjerno nova politička pojava, kao i u njihove vođe koji slove kao osobe »koje vladaju, ali više ne predstavljaju«, što implicira kidanje veza između onih koji vladaju i onih kojima se vlada; zamašan prijenos nepovjerenja s političkih stranaka na druge institucije u kojima djeluju, ponajprije na parlamente i vlade; povećanje broja nestranačkih i protustranačkih kandidata u izborima, kao i povećanje broja svestranačkih vlada i nestranačkih ministara u vladama. Zagovornici drugoga pristupa nastoje kontekstualizirati i relativizirati te empirijske činjenice te pokazati kako je riječ o samo još jednoj fazi transformacije stranaka. Mnogobrojno članstvo pripisuje se samo masovnim strankama kao historijskomu tipu koji je dominirao od kasnoga XIX. stoljeća do polovine XX. stoljeća. Čak ni u tom razdoblju ono nije bilo norma pa u mnogim zemljama, kao u SAD-u, stranke nikad nisu imale masovno članstvo. I u zemljama u kojima su djelovale prave masovne stranke, mnogobrojno je članstvo umnogome nastajalo »neizravnim učlanjivanjem«, tj. kolektivnim pristupanjem različitih udruženja i organizacija strankama. Britanska Laburistička stranka, primjerice, masovno je članstvo dugovala kolektivnom pristupanju sindikata i raznih socijalističkih udruženja; štoviše, pojedinačno učlanjivanje nije bilo ni moguće do 1918., a na vrhuncu omasovljenja 1952. imala je oko milijun izravnih članova i oko tri milijuna neizravnih. Masovne su stranke odavno zamijenile narodne i kartelske stranke u kojima ne postoji »prisilno« kolektivno članstvo i u kojima je uloga članova općenito manje važna. Neke suvremene stranke uopće nemaju članova, kao nizozemska Stranka slobode u kojoj je jedini član njezin utemeljitelj Geert Wilders, Lega dei Ticinesi u Švicarskoj ili talijanska Forza Italia koja je u prvoj fazi umjesto članova imala klubove podupiratelja. Članstvo ne jamči izborni uspjeh stranaka jer nije ni demografski (dobno, spolno, obrazovno, socijalno) ni ideološki reprezentativno za biračko tijelo: pretežno je muško, starije, obrazovanije, socijalno situiranije i ideološki radikalnije od birača. Na smanjenje članstva utjecali su i mnogi kontekstualni uvjeti, poput propasti masovnih komunističkih partija i njihovih sukcesorskih organizacija u mnogim postkomunističkim zemljama. Promijenilo se i shvaćanje članstva koje je postalo mnogo otvorenije pa su uvelike izblijedjele razlike između članova i pristaša stranke (ni jedni ni drugi ne plaćaju članarinu, i jedni i drugi mogu sudjelovati u izborima stranačkoga vodstva i kandidata za opće izbore i sl.). Neke su suvremene stranke toliko decentralizirane da nemaju evidenciju o ukupnome članstvu, a neke taje broj članova smatrajući to svojom unutarnjom stvari. Izborna volatilnost izraz je pak društvenih promjena koje uzrokuju nestajanje tradicionalnih rascjepa, osobito klasnih i vjerskih, i nastajanje novih oblika polarizacije. Nestajanje ili slabljenje rigidnih socijalnih podjela uzrokuje slabljenje tradicionalnih grupnih identiteta koji su određivali vezivanje velikih skupina birača uz pojedine stranke; naime, stranačko je članstvo bilo izraz socijalnog identiteta. Sukladno bržim društvenim promjenama, novi su identiteti nestalniji i promjenjiviji te se birači u izborima ponašaju pragmatičnije i nepredvidljivije. Nadalje, važnost novih nestranačkih ili protustranačkih aktera u izborima i politici uopće relativiziraju podatci o tome da oni brzo nastaju, neki se brzo parlamentariziraju, čak i sastavljaju vlade, ali i jednako brzo propadaju i nestaju iz stranačkoga krajolika pojedinih zemalja.
