Internacionala (engl. International, franc. L’Internationale, njem. Internationale), opći naziv za međunarodnu radničku organizaciju utemeljenu 1864. te za svaku u nizu organizacija koje su se potom osnivale na njezinoj tradiciji (Prva, Druga, Treća, Četvrta, Socijalistička internacionala). Zamisao o udruživanju radništva preko nacionalnih i državnih granicâ oko zajedničkih interesa izrasla je iz revolucija 1830. i 1848., iz tog je iskustva K. Marx i uzeo geslo »Proleteri svih zemalja ujedinite se« (Komunistički manifest, 1848).
Prva internacionala (izvorni naziv Međunarodna udruga radnika, engl. International Working Men’s Association) prva je masovna organizacija radništva nastala na poticaj britanskih i francuskih sindikalnih skupina. Osnovana je u Londonu 28. IX. 1864., a obuhvaćala je socijalističke i anarhističke grupacije iz 13 europskih zemalja i iz SAD-a. Marx je napisao Inauguralnu adresu i Statut, koji su prihvaćeni na I. konferenciji Međunarodne udruge radnika 1865. u Londonu i potvrđeni na I. kongresu Prve internacionale u Ženevi (3–8. IX. 1866). Zbog iskazane potpore radništvu Pariške komune (1871), a nakon njezina sloma, započeli su progoni članova Internacionale. God. 1871. u Internacionali je došlo do rascjepa između pristalica M. A. Bakunjina i K. Marxa. Ne bi li spriječili prelazak vodstva Internacionale u ruke Bakunjinovih pristalica, Marxovi su pristaše na kongresu u Hagu 1872. odlučili premjestiti sjedište Internacionale u New York, u kojem je djelovala sve do formalnog raspuštanja organizacije na konferenciji u Philadelphiji (15. VII. 1876). U međuvremenu su Bakunjinovi pristaše održavali svoje godišnje kongrese od 1873. do 1877.
Druga internacionala osnovana je na poticaj socijalističkih stranaka Njemačke i Francuske na kongresu u Parizu 14. VII. 1889. Do 1896. zastupala je načelo političke i parlamentarne borbe za radničke ciljeve, pa su je zbog toga napustile sve anarhističke grupacije. Prvi je Kongres prihvatio rezoluciju o osmosatnom radnom danu i slavljenju 1. svibnja kao dana rada i solidarnosti radništva cijeloga svijeta. Idući kongresi bavili su se borbom protiv rata (Züriški kongres, 1893; Londonski kongres, 1896). Potkraj 1890-ih u socijalističkom pokretu stvoreno je jako reformističko krilo koje se zauzimalo za reforme kao jedini put borbe radništva za svoje probitke, a istodobno se u njemačkome radničkome pokretu oblikovalo i djelovalo jako lijevo krilo. To lijevo krilo donijelo je tzv. Erfurtski program (1891), koji se nije odrekao revolucije kao načina borbe. Idući kongresi protekli su u duhu sve jače borbe između revolucionarnog i reformističkog smjera u međunarodnom pokretu. Nakon izbijanja rata gotovo su se sve socijalističke stranke u zaraćenim zemljama izjasnile za obranu svojih država, što je dovelo do sloma Druge internacionale. Mirovne inicijative na konferenciji u Zimmerwaldu (1915) i Kienthalu (1916) okupile su još samo manje socijalističke grupacije.
Druga i pol internacionala popularni je naziv za Međunarodnu udrugu socijalističkih stranakâ (njem. Internationale Arbeitsgemeinschaft Sozialistischer Parteien, akr. IASP). Organizacija je bila osnovana kao protuteža Komunističkoj internacionali, radi okupljanja centrističkih radničkih stranaka, i predstavljala je pokušaj oživljavanja Druge internacionale u uvjetima rascjepa međunarodnog radničkoga pokreta nakon I. svjetskog rata. Na preliminarnoj konferenciji u Bernu (1920), predstavnici glavnih centrističkih partija Velike Britanije, Njemačke, Švicarske, Austrije i ruskih menjševika donijeli su odluku o udruživanju. IASP je osnovana na prvoj i jedinoj konferenciji u Beču (1921). Na poticaj IASP-a u Berlinu je 2–4. IV. 1922. održana bezuspješna zajednička konferencija izvršnih komiteta svih triju internacionala radi pregovaranja o mogućem zajedničkom djelovanju. U svibnju 1923., na kongresu u Hamburgu, ujedinila se s Drugom internacionalom (bernskom) u Socijalističku radničku internacionalu.
Treća internacionala (Komunistička internacionala, akr. KI; popularno Kominterna) stvorena je ujedinjavanjem komunističkih i drugih revolucionarnih stranaka, organizacija i grupa, u programu kojih je bilo rušenje kapitalizma, uspostava diktature proletarijata i međunarodne sovjetske republike. KI je imala sedam kongresa i svi su održani u Moskvi. Osnivački kongres KI održan je od 2. do 6. III. 1919., a prisustvovala su 52 izaslanika iz 30 zemalja; zastupali su 35 komunističkih i lijevih organizacija i grupa. Na njemu je izabran Izvršni komitet i Biro Izvršnoga komiteta od 5 članova. Na II. kongresu (1920) prihvaćen je Statut i 21 uvjet za prijam radničkih partija u Komunističku internacionalu. Premda je do početka II. svjetskog rata KI obuhvatila 70-ak radničkih stranaka i organizacija, Sovjetska KP imala je potpunu prevlast i nadzor. Nepomirljiv politički program ublažen je tek pod prijetnjom novoga ratnoga sukoba pa je na posljednjem, VII. kongresu (25. VII. – 20. VIII. 1935) donesena odluka o suradnji s građanskim strankama (politika »narodne fronte«). Raspuštena je 15. V. 1943.
Četvrta internacionala organizacija je komunističkih stranaka ortodoksnog programa koju je osnovao L. Trocki na kongresu u Pérignyju kraj Pariza 1938. kao protutežu Staljinovoj Komunističkoj (Trećoj) internacionali. Premda zastupljena ograncima u brojnim zemljama, bila je beznačajna organizacija koja se ubrzo nakon ubojstva Trockog 1940. raspala na brojne frakcije.
Socijalistička internacionala (engl. Socialist International, akr. SI) organizacija je socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka. Osnovale su je socijaldemokratske stranke, uglavnom zapadnoeuropske, koje su između I. i II. svjetskog rata pripadale Socijalističkoj radničkoj internacionali. God. 1947. one su u Londonu osnovale Komitet međunarodne socijalističke konferencije (engl. Committee of International Socialist Conferences, akr. COMISCO), koji je na kongresu u Frankfurtu na Majni 1951. bio preimenovan u Socijalističku internacionalu. Ona je bila zamišljena kao labav savez socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka koje su se u programskoj deklaraciji založile za demokratski socijalizam, a protiv komunističkih jednopartijskih sistema u istočnoj Europi i SSSR-u. Nakon propasti komunizma na početku 1990-ih, brojne socijaldemokratske stranke nastale u istočnoj i jugoistočnoj Europi postale su članice Socijalističke internacionale. Dugogodišnji predsjednik SI-a bio je W. Brandt (1976–92).
