Kertész [kε'rte:s], Imre, madžarski književnik (Budimpešta, 9. XI. 1929 – Budimpešta, 31. III. 2016). Zbog židovskoga podrijetla kao četrnaestogodišnji je dječak odveden u nacistički koncentracijski logor Auschwitz u Poljskoj, a zatim i u Buchenwald u Njemačkoj, gdje je oslobođen 1945. Nakon povratka u Madžarsku, radio je od 1948. u budimpeštanskim novinama (Világosság); otpušten je 1951. kao nepoćudan kada je list počeo slijediti politiku madžarske komunističke partije. Uzdržavao se zatim prevodeći s njemačkoga jezika (djela Friedricha Nietzschea, Huga von Hofmannsthala, Arthura Schnitzlera, Sigmunda Freuda, Ludwiga Wittgensteina i drugih). Oblikovan na njemačkoj književnosti i kulturi, poput Jeana Améryja »u prisili i nemogućnosti da bude Židov«, Kertész je holokaust smatrao općesvjetskim problemom koji je dosad važeće filozofske, antropološke, etičke, povijesne i pravne principe doveo u pitanje. Odbijao je svoja djela svrstati u tzv. književnost holokausta (jer se iskustvo logora ne da obuhvatiti književnim djelom), a od pisca koji se takve teme prihvati zahtijevao je nove mogućnosti jezičnog oblikovanja u otklonu od konvencionalnoga. Primijenio je to već u svojem prvom romanu Besudbinstvo (Sorstalanság), što su ga izdavači dugo odbijali, a javnost nakon objavljivanja 1975. prešutjela. To je djelomično autobiografska pripovijest izvještajna stila o židovskome mladiću uhićenome i odvedenome u koncentracijske logore, začudnost koje se postiže naivnom dječačkom perspektivom te racionaliziranjem doživljena užasa. Slijedio je metaroman Fijasko (A kudarc, 1988), o tjeskobnu iskustvu pisanja i objavljivanja prvoga romana, te Kadiš za nerođeno dijete (Kaddis a meg nem született gyermekért, 1990), oslonjen o djela austrijskoga pisca Thomasa Bernharda, u kojem prokazuje i propituje neizmijenjeno stanje svijeta nakon holokausta te (ne)mogućnost donošenja djeteta na takav svijet. Zajedno s romanom Likvidacija (Felszámolás, 2003) ti romani čine svojevrsnu tetralogiju. Pisao je i zapažene zbirke eseja: Holokaust i kultura (A holocaust mint kultúra, 1993), gdje se u naslovnome ogledu pita može li holokaust proizvesti vrijednost, te Prognani jezik (A száműzött nyelv, 2001). Ostala djela: zbirka pripovijedaka Engleska zastava (Az angol lobogó, 1991), dnevnički zapisi Dnevnik s galije (Gályanapló, 1992), memoarska i autopoetička knjiga razgovora Dosje K. (K. dosszié, 2006). Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2002.
