Kantorovič (ruski izgovor [kantaro'v’ič]), Leonid Vitaljevič (Vital’evič), ruski matematičar i ekonomist (Sankt Peterburg, 19. I. 1912 – Moskva, 7. IV. 1986). Diplomirao (1930) i doktorirao (1935) na Sveučilištu u Lenjingradu (danas Sankt Peterburg). Radio na Sveučilištu u Lenjingradu (1930–60), Sveučilištu u Novosibirsku (1960–71) i u Institutu za upravljanje nacionalnom ekonomijom (1971–76). Istaknuti teoretičar u području matematike i njezine primjene u različitim znanstvenim područjima, a posebno u organizaciji i planiranju gospodarstva. U radu Matematičke metode organizacije i planiranja proizvodnje (Matematičeskie metody organizacii i planirovanija proizvodstva, 1939) izložio je opća načela linearnoga matematičkoga programiranja. Tijekom opsade Lenjingrada (1941–42) izračunao je optimalnu udaljenost između vozila u konvoju kako bi se prevezlo što je moguće više tereta a da se led ne polomi i tako dao veliki doprinos rješavanju transportnoga problema, tj. teorijskoj razradbi planiranja optimalnoga prijevoza. Bavio se funkcionalnom analizom, teorijom aproksimacija i teorijom operatora. Značajniji su mu još radovi Ekonomski račun najboljega korištenja resursa (Ekonomičeskij rasčët najlučšego ispol’zovanija resursov, 1959) i Optimalna rješenja u ekonomiji (Optimal’nye rešenija v ekonomike, 1972). Dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju 1975 (s Tjallingom Charlesom Koopmansom) za prinose matematičkoj razradbi problema gospodarskoga planiranja. Bio je član Akademije znanosti SSSR-a (danas Ruska akademija znanosti) od 1958., Američke akademije umjetnosti i znanosti od 1969., JAZU (danas HAZU) od 1979.
