Kamčatka (Камчатка [kɐmča'tkə]), poluotok na ruskome Dalekom istoku, između Beringova i Ohotskoga mora, dug 1200 km i širok do 450 km. Obuhvaća oko 370 000 km². U istoimenom kraju (464 275 km²) Rusije (osnovan 2007. spajanjem Kamčatske oblasti i Korjačkog autonomnog okruga) žive pretežno Rusi (85,9%), zatim Ukrajinci, Korjaki, Kamčadali i dr. – ukupno 322 079 st. (2010). Najveći je grad i upravno središte Petropavlovsk Kamčatski. U unutrašnjosti se pružaju dva planinska niza: Srednji (do 3621 m) i Istočni hrbat (do 2485 m) s mnogim vulkanima (ukupno 160 od kojih je 28 aktivnih); vulkani Kamčatke uvršteni su 1996. na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine. Izvori vruće vode i gejziri. Vulkan Ključevska Sopka (4750 m) najviši je vrh poluotoka. Istočna je obala jako razvedena (zaljevi), a zapadna slabo. Zbog hladne klime (utjecaj sibirskih vjetrova i hladne morske struje; srednja temperatura veljače –13 °C, kolovoza, koji je i najkišniji mjesec, 12 °C) prevladava tundra. Pod ledenjacima je 866 km². Riječna je mreža dobro razvijena (Kamčatka, Iča, Avača, Tigil i dr.). Jezera su glacijalna ili u vulkanskim kraterima i kalderama. Znatna su ležišta ugljena, nafte, prirodnoga plina, srebra i zlata te nikla, žive i dr. Lov na krznaše (zimi), ribolov (ljeti), uzgoj sobova, preradba drva. Ima više od 200 ribarskih stanica i nekoliko tvornica konzervi. Kamčatku je prvi opisao Vladimir Vasiljevič Atlasov, koji ju je prešao (1697–99) od sjevera do najjužnijega rta Lopatke i osnovao nekoliko naselja.
