geodezija (grč. γεωδαıσία: dioba zemlje), znanstvena i tehnička disciplina koja se bavi izmjerom i prikazom Zemljine površine, određivanjem oblika Zemlje i njezina polja sile teže. Tradicionalno se dijelila na višu geodeziju, kojoj je svrha bila određivanje oblika i veličine Zemlje, polja sile teže i osnovnih točaka za izmjeru većih područja na Zemljinoj površini, te na nižu geodeziju, koja se u prvom redu bavila detaljnim izmjerama zemljišta i njegovim predočivanjem na kartama i planovima.
Nalaženjem geometrijskoga tijela kojemu je oblik najbliži Zemljinu (Zemljin elipsoid) i plohe kojom se aproksimira oblik Zemlje (geoid), bave se matematička geodezija s geometrijskoga i fizikalna geodezija s fizikalnoga stajališta. Sustavna izmjera zemljišta obavlja se na državnoj, odn. regionalnoj razini, te u okviru praktične geodezije. Osnovni radovi državne izmjere obuhvaćaju uspostavu trigonometrijskih i nivelmanskih geodetskih mreža, tj. vrlo precizno određivanje položaja osnovnih točaka jedinstvenoga državnog sustava geodetske izmjere. Te su točke polazište za sva druga geodetska mjerenja. Svi se redovi osnovnih geodetskih mreža u novije doba uspostavljaju postupcima satelitske geodezije, napose uz pomoć globalnoga položajnog sustava (GPS). Mjerenjima manjih dijelova Zemljine površine bavi se praktična geodezija. Njezini su osnovni postupci triangulacija, poligonometrija, niveliranje i trigonometrijsko mjerenje visina, a provode se teodolitom, nivelirom, tahimetrom i daljinomjerom. Koordinate pojedinih točaka određuju se i mjerenjem te interpretacijom snimaka snimljenih iz zraka ili sa Zemlje, ili se iz redresiranih snimaka izvode planovi, fotokarte, fotomozaici i panoramski snimci, čime se bavi fotogrametrija kao dio daljinskih istraživanja. Rezultati geodetske izmjere najčešće se prikazuju na kartama, a njihovim se zasnivanjem, izradbom i proučavanjem bavi kartografija. Mjerenjima tijekom projektiranja i izgradnje zgrada, prometnica, mostova, tunela, hidrotehničkih objekata i sl. bavi se inženjerska geodezija, a određivanje položaja te precizna mjerenja na morskoj površini, ispod ili iznad nje zadaća je pomorske geodezije. Katastarskom izmjerom obuhvaćeni su geodetski radovi na izradbi, održavanju i obnavljanju katastra zemljišta (→ katastar), na kojem se osniva i zemljišna knjiga te katastar nekretnina.
Najstariji dokumenti o mjerenju zemljišta nađeni su u Mezopotamiji i Egiptu. Iz sumerskoga razdoblja (III. tisućljeće pr. Kr.) sačuvano je nekoliko nacrta polja, a prikaz čovjeka koji mjeri zemljište nađen je na zidu jedne grobnice u Tebi (oko 1400. pr. Kr.). Mjeriteljsku vještinu egipatskih graditelja, koju dokazuje geometrijska savršenost njihovih piramida, poslije su preuzeli i usavršili Grci. Iako su već Pitagora (oko 582. do 497. pr. Kr.) i Aristotel (384. do 322. pr. Kr.) smatrali da je Zemlja okrugla, prve stvarne podatke o njezinoj veličini i obliku izračunao je Eratosten (oko 276. do 194. pr. Kr.) odredivši duljinu meridijana mjerenjem luka od Asuana do Aleksandrije. Izmjeru i diobu zemljišta za staroga su Rima obavljali mjernici (mensores), a u doba cara Oktavijana (63. pr. Kr. – 14) provedena je i opća državna izmjera. Razinu dosegnutih spoznaja u srednjem su vijeku održavali samo Arapi, dok se u Europi potpunija slika Zemlje počela stvarati tek u doba velikih geografskih otkrića. Najpoznatiji kartograf toga doba bio je G. Kremer, poznat pod imenom Mercator (1512–94). Otkriće triangulacije W. Snelliusa (1580–1626) označilo je početak ubrzana razvoja geodezije. Tako je J. Picard (1620–82) na osnovi mjerenja luka pariškoga meridijana točnije odredio dimenzije Zemlje, A. C. Clairaut (1713–65) definirao je Zemljin oblik. U Engleskoj je 1730. konstruiran prvi teodolit, što je, uz opći napredak tehnike mjerenja, u drugoj polovici XVIII. st. omogućilo prve sustavne državne izmjere. Temelj kartografskoj projekciji, kakva je u većini europskih zemalja poslije prihvaćena kao službena, postavio je C. F. Gauss (1777–1855). Suvremena geodetska izmjera najvećim se dijelom osniva na postupcima i tehnologijama koji su razvijeni u XX. st., kao npr. fotogrametrija, satelitska istraživanja, telekomunikacije i dr. Prikupljeni podatci danas se obrađuju uz pomoć računala i najčešće postaju dijelovima različitih prostornih informacijskih sustava, npr. geoinformacijskoga sustava (GIS).
I mnogi su hrvatski znanstvenici dali prinos razvoju geodezije. Tako je Herman Dalmatin 1143. na latinski preveo Ptolemejevo djelo Planisphera, a Marin Getaldić (1568–1626) u svojem je djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630) opisao geodetski postupak određivanja veličine Zemlje. Prilog raspravama o naravi plime i oseke, koje su prethodile otkriću općega zakona gravitacije, dali su i Federik Grisogono (1473–1538), Nikola Sagroević (?–1573), Franjo Petrić (1529–97) i Markantun de Dominis (1560–1624). Ruđer Josip Bošković (1711–87) u djelu O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem…, 1755) opisao je i rezultate mjerenja luka između Rima i Riminija te poboljšanja i nova konstrukcijska rješenja mjernih instrumenata. Postavio je i teoriju izjednačenja pogrješaka te dao značajan prinos predodžbi o obliku Zemlje.
Izobrazba geodeta u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Već je 1775. Martin Sabolović (1730–1801) napisao udžbenik za geodeziju na latinskom jeziku. U drugoj su se polovici XIX. st. geodetski predmeti predavali na križevačkome Gospodarsko-šumarskom učilištu, a predavači su, među ostalima, bili i autor prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku Vjekoslav Köröskenyi (1839–1909) te njegov nasljednik Franjo Kružić. Godine 1898. osnovana je Šumarska akademija pri Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj se predavala i geodezija, a prvi je predavač bio Vinko Hlavinka (1862–1934). Geodezija se 1908. izdvojila u poseban tečaj, a među predavačima se od 1911. isticao Pavle Horvat. Od 1919. predavala se geodezija u sklopu Visoke tehničke škole, odn. Tehničkoga fakulteta (od 1926), zatim na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (od 1956), a 1962. osnovan je samostalni Geodetski fakultet. Osim u svjetski poznatim časopisima, hrvatski geodeti svoje radove objavljuju i u časopisu Geodetski list, glasilu Hrvatskoga geodetskog društva, koje je utemeljeno na stoljetnoj tradiciji udruživanja geodeta u Hrvatskoj. Danas su geodetski radovi u Hrvatskoj regulirani zakonom i pravilnicima o geodetskoj izmjeri i katastru, a radove usmjeruje i nadzire Državna geodetska uprava.
