zvono, šuplja naprava u obliku stošca, većinom od kovine (rjeđe od drva, roga, stakla, porculana), koja proizvodi snažan, prodoran zvuk kada se udari iznutra batom (tučkom, klatnom) ili izvana čekićem. Služi u magične (tjeranje demona, čuvanje stoke), kultne (poziv na molitvu, sprovod) i signalne svrhe (uzbuna). Najstarija zvona (malih dimenzija) otkrivena su u mnogim prapovijesnim grobovima; bila su u uporabi u starom Egiptu i Mezopotamiji, u antičkoj Grčkoj i Rimu. U kršćanstvu su se počela upotrebljavati od VI. st., a kao poziv na molitvu od početka VII. st., prema odredbi pape Sabinijana. Najstarija srednjovjekovna zvona bila su od kovanoga željeznog lima, često četverokutna, spojena zakovicama: zvono sv. Patrika u Belfastu (552) i zvona u Gradskome muzeju u Kölnu (oko 613). Od VIII. st. ugl. su se lijevala od brončane slitine; u doba gotike postupno poprimaju današnji oblik. Vanjski plašt zvona često je ukrašen ornamentima, zavjetnim znakovima i natpisima. Glasovita zvona nalaze se u moskovskom Kremlju (Car’ kolokol – Car zvona, 216 t), u kölnskoj (25 t), londonskoj (16 t) i milanskoj katedrali (15 t), te u crkvi sv. Petra u Rimu (14 t).
U Hrvatskoj najstarija crkvena zvona potječu iz XIII. st.: zvono pronađeno u moru kraj Silbe (1266., danas u Šibeniku), zvono iz Supetarske Drage na Rabu (1299). Jedan od najznačajnijih ljevača zvona u XVI. st. u Dalmaciji bio je Ivan Krstitelj Rabljanin; očuvano je više njegovih zvona, od kojih se ističe veliko, raskošno zvono za gradski sat u Dubrovniku (1506). Poznati dalmatinski zvonoljevači XV–XVI. st. bili su Benedikt Dubrovčanin, Frano Antica Lastovac i njegov sin Gaudencije. U sjevernoj Hrvatskoj značajni majstori XVII–XIX. st. bili su Franjo Dubois, Ivan Schulz, Ivan Reiser, Antun Schiffer, Henrik Degen i dr. U XX. st. istaknuti kipari I. Meštrović, I. Kerdić i dr. izrađivali su modele za zvona.
