zvijeri (Carnivora), red placentalnih, kopnenih sisavaca, raznolikih oblika, koji su vrlo slični po građi zubala, načinu života i načinu prehrane. Pretpostavlja se da su se razvili od jednog ogranka prazvijeri (Creodonta) iz paleocena. Različite su veličine, od 20 cm (lasica) do 3 m (bijeli medvjed). Zubalo im je heterodontno (raznozubo) i sastoji se od malih sjekutića, čunjastih i oštrih očnjaka (koljača) te kutnjaka. Većina zvijeri ima posebne zube derače (prvi pretkutnjak u gornjoj čeljusti i prvi kutnjak u donjoj čeljusti), koji služe za kidanje mesa plijena. Kada zvijer zatvori usta, čeljusti djeluju poput škara. Udovi u zvijeri završavaju četirima ili petorim prstima oboružanima jakim pandžama, koje mogu uvlačiti i koje nekima služe za otiskivanje od tla, nekima pri penjanju, a nekima za hvatanje plijena. Jedne zvijeri hodaju dotičući tlo punim stopalom (plantigradi), druge dijelom stopala (semiplantigradi), a neke prstima (digitigradi) ili njihovim vršcima (semidigitigradi). Neke zvijeri prednjim nogama pridržavaju hranu. Ključna im je kost djelomično zakržljala ili je nemaju. U ponašanju se, više od svih ostalih sisavaca, odlikuju vještinom nalaženja plijena. Pretežno su mesožderi, a ostali su svežderi (medvjed, jazavac, rakun). Žive samotno (tigar) ili u čoporima (lav). Zvijeri su rasprostranjene po cijeloj Zemlji, a unesene su i u Australiju. Dijele se na por.: mačke (Felidae), cibetke (Viverridae), hijene (Hyaenidae), psi (Canidae), rakuni (Procyonidae), medvjedi (Ursidae), kune (Mustelidae), mungosi (Herpestidae), morževi (Odobenidae), ušati tuljani (Ottaridae), pravi tuljani (Phocidae).
Mnoge se zvijeri love radi krzna, osobito kune i tuljani. Dijelovi tigrova tijela rabe se u tradicionalnoj azijskoj medicini. Mnoge su vrste ugrožene zbog gubitka staništa, poput velikoga i maloga pande i tigrova, a neke su vrste izumrle (kaspijski tigar, azijski lav). Od hrvatskih zvijeri najugroženiji je vuk (Canis lupus).
