veznik, u gramatici i lingvistici, naziv za vrstu riječi koja služi za povezivanje sintaktičkih skupina (konstituenata) u veće cjeline. Primjerice, hrv. veznik i može povezivati imenske skupine (stare knjige i nove bilježnice) i njihove dijelove (stare i nove knjige), ali i rečenice (Ivan sjedi za stolom i čita knjigu). Uobičajena je podjela veznika prema funkciji na nezavisne ili koordinativne (ako povezuju sintaktički ravnopravne, jednakovrijedne elemente, kao u prethodnom primjeru) i zavisne ili subordinativne (ako služe za subordinaciju ili umetanje zavisnoga sintaktičkog elementa ili surečenice, npr. veznik da u rečenici Ivan zna da Marija dolazi). Prema značenju, tradicionalna gramatika razlikuje sastavne veznike (i, te…) od rastavnih (ili…), suprotnih (a, ali…), itd. U nekim jezicima veznici se ne mogu izdvojiti kao posebna vrsta riječi (npr. u mnogim turkijskim jezicima); njihova uloga izražava se jukstapozicijom (bezvezničkim supostavljanjem) ili upotrebom posebnih vezanih morfema (afiksa).
