vahabiti (arap. wahhābiyya), sljedbenici vjersko-političkoga islamskoga pokreta, nastalog u XVIII. st. u srednjoj Arabiji (Nedžd). Osnivač mu je Muhammed bin Abdul-Vahhab (Muḥammad bin ‘Abd al-Wahhāb; oko 1703–92). Vahabiti zagovaraju povratak islama prvotnim temeljima i teokratski režim; sebe nazivaju jedniteljima, onima koji slijede Božju jednotu (tevhid). Strogo se pridržavaju načela hanbelitske pravne škole – dosljednoga monoteizma, odbacivanja kulta mrtvih, štovanja svetaca, a uz kuransku zabranu alkohola zabranjuju uživanje duhana i kave. Oko 1740. uspjelo im je u Nedždu osnovati teokratsku državu, a potom vjerski i politički ujediniti sve beduine Arapskoga poluotoka. Kada su postali opasnost osmanskoj vlasti nad Arabijom, sultan Mehmed II. porazio ih je i 1883. protjerao iz Rijada, čime je bilo zaustavljeno njihovo širenje. Godine 1902. uspjelo je dinastiji Saudida ponovno uspostaviti svoju vlast u Nedždu, a potom se proširiti do kraja 1920-ih na cijelu današnju Saudijsku Arabiju i nastaviti vahabitski pravac islama.
