uvjet (latinski condicio).
1. U rimskoj pravnoj tradiciji i suvremenim građanskopravnim sustavima, uzgredni sastojak pravnoga posla, kojim se učinak toga posla čini ovisnim o nekom budućem i neizvjesnom događaju, odn. okolnosti. Suspenzivni (odgodni) uvjet odgađa nastanak učinka pravnoga posla, a rezolutivni (raskidni) uvjet dovodi do prestanka tog učinka. Ako je u pravnom poslu dodana okolnost kojoj nedostaje bilo element budućnosti ili element neizvjesnosti, riječ je o tzv. nepravnim uvjetima. Takvi su: nužni uvjeti, kod kojih se uvjetovana okolnost mora ispuniti npr. prirodnim događajem; uvjeti kod kojih je uvjetovana okolnost već nastupila premda strankama nije poznata; uvjeti koji su fizički ili stvarno neostvarivi; nemoralni (condicio turpis) i nedopušteni (condicio contra) uvjeti; condicio iuris, pravna pretpostavka koja je već po samom pravnom propisu nužna da bi došlo do učinka pravnoga posla (npr. smrt ostavitelja), bez obzira na stranačku volju.
2. U filozofiji, ono što omogućuje ili ne omogućuje uzročno djelovanje; činjenica i okolnost o kojoj ovisi nešto drugo, nastanak, promjena ili prestanak nekoga odnosa, stanja i sl. Uvjet svojim djelovanjem ne utječe izravno na postojanje učinka, ne postaje sastavnim dijelom uzrokovanja, ali ipak utječe na učinak izvanjskim sudioništvom, jer postavlja ili uklanja zaprjeke uzroku da djeluje ili ne djeluje. U realnom svijetu pojave su uvjetovane izmjenjivim uvjetima, ali i nužnim uvjetima (condicio sine qua non), bez kojih neki događaji nikako ne mogu nastati. I. Kant u mogućnosti spoznaje apriornim uvjetom označava princip isključenja. Ontički uvjet u tvarnom svijetu nije samo u tvorivu, nego i u odrednici, formi, kao što je uvjet filozofije istina. Uvjetovanost, uz nužnost i dostatnost, postoji u logičkom području, kao razlog i posljedica. Npr., ako je p nuždan uvjet za q, onda q ne može biti točno ako p nije točno. Ako je p dovoljan uvjet za q, onda ako je p točno, q je također točno. Tvrdnja da A uzrokuje B može biti protumačena da je A samo po sebi dostatan uvjet za B, ili da je možda nuždan dio ukupnoga dostatnoga uvjeta. Pojedine filozofijske teorije skupinu uvjeta svode na pojam uzroka (causa), koji je objektivno stvarna promjena, što nužno dovodi do neke druge promjene. Uvjet istine nekoga iskaza jest uvjet koji se mora zadovoljiti da bi iskaz bio istinit (ekvivalent znanju značenja iskaza). Substantivna teorija značenja elementom suglasnosti, često uskraćuje uvjetima istine središnje mjesto, jer spoznaja uvjeta iskaza ne znači da ga možemo valjano koristiti u zaključku.
