transpiracija (srednjovj. lat. transpiratio: znojenje).
1. U botanici, izlučivanje vode iz biljke u obliku vodene pare na površinama koje graniče s atmosferom. Odvija se u prvom redu preko listova, pretežito kroz puči (stome), tj. stomatalnom transpiracijom, a znatno manje preko pokožice (kutikula), kutikularnom transpiracijom. U drvenastih biljaka mala količina vode izlučuje se i preko lenticela ili plutnih bradavica na granama i stabljici lenticelarnom transpiracijom. Što je transpiracijska površina veća, a zasićenost atmosfere vodenom parom manja (tj. snaga sisanja atmosfere veća), to je veća i potencijalna transpiracija. No stvarna transpiracija ovisi i o drugim čimbenicima, npr. o mogućnosti biljke da izgubljenu vodu nadoknadi apsorpcijom iz tla, o građi listova, stanju puči, koje mogu biti više ili manje otvorene ili zatvorene, i dr. Po tome transpiracija nije samo fizikalni proces isparivanja vode već značajan fiziološki proces. Transpiracijom se izluči golema količina vode, pa se tako računa da npr. bukova šuma transpiracijom vrati u atmosferu oko 60% ukupne godišnje količine oborina na svojem području. Vegetacija na taj način bitno pridonosi kruženju vode u globalnom ekološkom sustavu. Budući da na mnogim staništima nema u tlu dovoljno vode potrebne za optimalnu transpiraciju, biljke se na različite načine prilagođuju kako bi smanjile gubitak vode, npr. regulacijom otvaranja i zatvaranja puči, razvojem debele kutikule, često gustom dlakavošću površine listova, smanjivanjem transpiracijske površine u odnosu na obujam biljke, npr. odbacivanjem lišća u sušnom razdoblju (brnistra ili žuka), manjom površinom lisnih plojki (npr. mnoge sredozemne biljke) i drugim prilagodbama (→ kserofiti).
2. U medicini → znojenje
