totalitarizam (franc. totalitarisme, od totalitaire, od total < kasnolat. totalis: posvemašnji < lat. totus: sav), politički režim utemeljen na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga života. Često se totalitarizam pogrješno uspoređuje i izjednačuje s oblicima vladavine kao što su diktatura, tiranija, despotizam, autokratski režim itd. Politička znanost nalazi među njima bitnu sadržajnu razliku. Prema najutjecajnijoj analitičarki pojave H. Arendt, totalitarizam je jedinstven politički fenomen nastao 1930-ih. Jedna je od ključnih razlika između totalitarizma i sličnih režima u tom što ti režimi zadržavaju državnu strukturu, a totalitarizam, iako ponegdje zadržava državni oblik, ukida logiku države (razlikovanje vlasti od građanskog društva) i uspostavlja vladavinu jedne organizacije (stranke) s kojom se indoktrinirana masa u potpunosti poistovjećuje. Prema tomu, dok je u tiraniji (tiranin) ili u diktaturi (diktator), u teorijskom smislu, moguće vladati nad podanicima i političkim protivnicima, u totalitarizmu to nije moguće jer »s druge strane« oni zapravo ne postoje, već su samo masa atomiziranih pojedinaca koji pod utjecajem terora i promidžbe, iz straha ili uvjerenja, pristaju na vladavinu koju, u većini slučajeva, ne shvaćaju negativnom ili sebi protivnom. To dokazuje, smatra H. Arendt, činjenica da se diktature ili tiranije mogu srušiti iznutra, dok su u slučaju obaju i jedinih istinskih tipova totalitarizma (boljševički u SSSR-u za vladavine J. V. Staljina i nacionalsocijalistički u Njemačkoj za A. Hitlera) teror i ideologija (promidžba) omogućili specifičnu totalitarnu koheziju, zbog koje se ozbiljan unutarnji pokret protiv režima nije mogao razviti. U sličnim režimima nepolitički odnosi (obitelj, kultura, religija, znanost, umjetnost, mediji, šport itd.) u načelu ostaju autonomni, a u totalitarizmu se ukidaju svaka autonomna aktivnost, politički pluralizam, slobode, pravni poredak i društveni odnosi. Totalitarizam je nastao pod utjecajem različitih političkih, ekonomskih i društvenih čimbenika. Presudan je uvjet, u društvenom smislu, bio slom europskog klasnog sustava, što je pogodovalo stvaranju mnoštva (mase) izoliranih ljudi bez individualiteta koji su vapili za moći, društvenom kohezijom koja će ponuditi izlaz iz ekonomske, društvene i političke krize uzrokovane I. svjetskim ratom. U takvu ozračju bila je naglašena kriza čovjekova duha prikazana filozofijom nihilizma (F. Nietzsche) i novoga morala (G. Sorel), koje su svijet i život pojedinca u njem smatrale besmislenim te preispitivale sve vrijednosti i težile stvaranju novoga čovjeka. S druge strane, takvu je stanju pogodovalo i naslijeđe njemačkog idealizma i romantizma (G. W. F. Hegel, J. G. Fichte, F. Schleiermacher, J. G. Herder i dr.), osobito izraženog u ideji zajednice (njem. Gemeinschaft) te u teoriji »krvi i tla«, koja se manifestirala u organskom shvaćanju nacije i države, čime se razvijala svijest o pojedincu kao dijelu cjeline (totaliteta) koja mu prethodi te je zato uvijek vrjednija od njega samoga. Iz takvoga je stanja najprije proizašla ideologija talijanskog fašizma, koja je razvijala organsko jedinstvo države i društva te veličala borbu i pokret kao temelje nove fašističke države. G. Amendola u novinskome članku za Il mondo od 12. V. 1923. prvi je rabio pridjev totalitaran i izrazom sistema totalitario označio zloporabu izbornoga postupka fašista u parlamentu. God. 1925. Amendola je pod tim nazivom obilježio dvije skupine ideja, fašističku i boljševičku, koje su negirale liberalnodemokratsku državu. Totalitarizam je u punom smislu ostvaren u SSSR-u i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Iako u mnogočem različita, oba su se tipa totalitarizma temeljila na zajedničkoj biti koja se očitovala u sveobuhvatnoj kontroli i prožimanju svih sektora društva, na ideologiji, promidžbi, teroru i koncentracijskim logorima, koji su bili tumačeni samo kao sredstvo u ispunjenju neizbježne nadljudske sile (prirode u nacističkom slučaju i povijesti u boljševičkome). Svojstvo je totalitarizma neprestano kretanje, pa zbog toga ne dopušta statičke i stabilne faze, poput krajnje uspostave državne organizacije, sustava, institucija ili poznatih i jasnih pravila i zakona. Temeljio se na nekoliko specifičnih obilježja, koja uglavnom prihvaćaju svi teoretičari pojma (H. Arendt, C. J. Friedrich, Franz Neumann, Z. Brzezinski i dr.). 1) Ideologija i propaganda korištene su kroz nove komunikacijske tehnologije i služile su stvaranju i prikazivanju netočnog i lažnoga stanja, osobito prema van, te odgajanju masa u smjeru mesijanizma i iščekivanja novog i boljega svijeta. 2) Kult ličnosti vođe označivao je jedinstvo i homogenost režima. A. Hitler kao »vođa« mogao je legitimno monopolizirati sve ovlasti i nadležnosti, jer je, za razliku od tiranina ili diktatora, predstavljao utjelovljenje cijeloga naroda, pa je formula: Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa (Ein Volk, ein Reich, ein Führer) bila glavni kohezijski moment pokreta, kao i u primjeru J. V. Staljina i B. Mussolinija. 3) Dupliciranje institucija – u SSSR-u i osobito u Njemačkoj stvarale su se paralelne institucije, one fiktivne državne i stvarne stranačke, unutar kojih su se ovlasti neprestano mijenjale i stvarale konfuziju, zbog čega se nikada nije do kraja znalo koja ima veću moć i nadležnost (npr. Wehrmacht kao službena vojska Reicha ili SS kao stranačka vojska, itd.). 4) Objektivni neprijatelj – totalitarni režimi svoje su opravdanje temeljili na opasnosti od vanjskog i u većoj mjeri unutarnjeg neprijatelja. U Njemačkoj je bila razvijena rasistička teorija o superiornosti nove arijske rase u nastajanju, pa su svi ostali, poput Židova, Slavena, Roma, Nijemaca s nasljednim i neizlječivim bolestima itd., bili neprijatelji koje treba istrijebiti, što je bio razlog daljnje nužnosti i opravdanosti nastavka pokreta i režima. 5) Policijska država i teror – režim se manifestirao u neprekidnom neproračunanom nasilju što ga je provodila tajna policija (primjerice Gestapo u Njemačkoj i NKVD u SSSR-u), kojemu je bila svrha držati podanike u strahu, podložnosti i indoktrinaciji. 6) Koncentracijski logori predstavljali su primjenu novog oblika tehnologije moći koja je nepoznata u povijesti po istrjebljenju ljudi na sustavan i brutalan način, iz njima nepoznata razloga krivnje. Nacionalsocijalistički totalitarizam u Njemačkoj završio je 1945., a boljševički totalitarizam u SSSR-u postojao je do Staljinove smrti 1953., nakon čega je njegova epoha završena. Neki autori smatraju da je totalitarizam prisutan svuda gdje postoji vlast jedne političke organizacije koja ne dopušta oporbu i kontrolira sve segmente društva i ljudskog života.
