tolerancija (lat. tolerantia: podnošenje, trpljenje).
1. Sposobnost podnošenja stresa, boli, napora ili frustracije, bez većih teškoća i pružanja otpora.
2. Način postupanja ili stajalište o ljudima, stvarima ili idejama koje ne smatramo vrijednima ili poželjnima, ali postojanje kojih ne želimo ni na koji način otežavati ili ugrožavati. Tolerancija ima dvije bitne razine: spoznajnu (kognitivnu) i čuvstvenu (emocionalnu). Na spoznajnoj razini, tj. u mislima i tvrdnjama, ljudi sami sebi priznaju da im se ne sviđaju običaji neke zajednice, jezik nekoga naroda, vjerovanja prvoga susjeda i sl., ali im priznaju pravo na te običaje, jezik ili vjerovanja. Na čuvstvenoj razini tolerancija zapravo znači zatomljivanje negativnih čuvstava prema nekomu ili nečemu i sprječavanje njihova izražavanja. U ponašanju, tolerancija se očituje kao uljudno, a prema potrebi i pomagačko ponašanje prema ljudima s kojima se (zbog bilo kojega razloga) ne bismo družili po vlastitu izboru te kao toleriranje stvari koje nam se ne sviđaju, ali ih, zbog toga što nekomu drugomu nešto znače, podnosimo.
3. U politologiji i sociologiji, općenit ili konkretan stav nezabranjivanja, nesprječavanja i neometanja drugih u njihovu ponašanju ili djelovanju u nekom području unatoč neodobravanju onih koji u tom području imaju moć, vlast ili autoritet. Tolerancija u sociološkome smislu podrazumijeva nejednakost u raspodjeli moći u društvu, stoga su jedni uvijek u posjedu većega stupnja moći, vlasti ili autoriteta (znanja) u odnosu na druge. Tolerantan, stoga, može biti jedino onaj koji je moćniji, odnosno onaj (pojedinac, grupa, zajednica) koji ima moć da, prema mišljenju ili djelovanju različitom od svojega, vlastitom slobodnom odlukom odustane od primjene sile ili autoriteta protiv takva mišljenja ili djelovanja. Tolerancija se često uspoređuje s ravnodušnosti koja, međutim, ne implicira vrjednovanje dopuštenoga ili nedopuštenoga ponašanja, pa stoga vodi u pasivnost. Tolerancija je, naprotiv, aktivan odnos, što znači da implicira aktivno suzdržavanje. Najznačajnija razmatranja i praktično provođenje tolerancije (Nanteski edikt iz 1598., Vestfalski ugovor o miru iz 1648., itd.) nastala su kao posljedica vjerskih ratova u srednjemu i novom vijeku, kada je pripadnost drugoj, različitoj konfesiji bio osnovni uzrok sukoba. Najznačajniji suvremeni teoretičari tolerancije uviđali su upravo vjersku nesnošljivost temeljnim problemom mira i sigurnosti poretka, osobito od formiranja modernih polit. zajednica (država), koje su kroz monopol primjene sile postale odlučujući subjekt tolerancije. U tom je smislu tolerancija ponajprije značila zahtjev vladaru da na području »svoje« države (osobito nakon Augsburškoga vjerskoga mira 1555., kada je Crkva odvojena od države) tolerira ispovijedanje različitih vjera i postojanje različitih Crkava. Polazeći od humanističkih načela, u tom se smjeru E. Roterdamski zauzimao za vjersku toleranciju. J. Locke je u Pismu o toleranciji (1689) opovrgavao prevladavajuću tezu da javna vlast čak i silom mora podržavati pravu vjeru, obrazlažući kako se ne može znati koja je vjera prava, a koja kriva. Tolerancija je postala središnjom temom franc. prosvjetiteljstva, osobito u djelima Voltairea, koji je, nadahnut vjerskim pluralizmom u Engleskoj, tvrdio kako dopuštanje samo jedne vjere vodi u despotizam. Tolerancija je u teorijskome smislu najizrazitija u tradiciji suvremene liberalne političke filozofije. U eseju O slobodi (1859) J. S. Mill je naglašavao važnost tolerancije kao preduvjeta društvenoga i znanstv. napretka, ali i moralnoga i duhovnoga razvoja pojedinca. Kao i A. de Tocqueville, Mill je uočio nedostatak na većinskom načelu utemeljenih, liberalnih demokracija u obliku prijetnje »tiranije većine«. Njihovi su zaključci presudni u suvremenim političkim i društv. prilikama. Suvremena razmatranja (Will Kymlicka, J. Rawls i dr.) nastoje osvijestiti važnost tolerancije u demokracijama, koje se temelje na većinskome načelu odlučivanja, kako bi se institucionalnim putem zaštitila prava manjinskih (rasnih, nacionalnih, etničkih, kulturnih, vjerskih, spolnih, itd.) skupina.
4. U biologiji, prirođena ili stečena sposobnost organizma da bez vidljivih oštećenja podnosi fizička i kem. djelovanja kojima je izložen; sposobnost organizma da se postupno prilagođuje učestalom djelovanju štetnika ili uzročnika bolesti, kemikalija, lijekova, opojnih droga. Zbog tolerancije na lijekove (npr. sedative, analgetike, hipnotike) potrebno je povećavati dozu kako bi se postiglo odgovarajuće djelovanje lijeka. Imunološka tolerancija odsutnost je imunološkog odgovora organizma na određene antigene.
5. Dopušteno odstupanje od nazivne (nominalne) izmjere nekoga strojnog dijela. Ovisi o točnosti koju se izradbom želi postići i o veličini izmjere, a određuje ju konstruktor. Izražava se standardnom jedinicom tolerancije (međunar. jedinicom tolerancije, tolerancijskim koeficijentom). Tolerancije su uređene međunar. normama ISO, a za praktičnu primjenu i pravilan rad strojnih dijelova posebno su važne kod dijelova u međusobnom dosjedu (npr. osovina i ležaj). Tolerancijama se osigurava i dovoljna točnost, koja je nužna za zamjenljivost doknadnih dijelova i za montažu bez doradâ.
