televizija (engl. television, od tele- + lat. visio: pojava; predstava), pojam s dva osnovna značenja: 1. tehnički sustav koji omogućuje stvaranje, obradbu, prijenos, odašiljanje i prijam električnih signala koji prenose pokretne slike, zvuk i pisane obavijesti; 2. masovni medij zasnovan na istoimenom tehničkom sustavu.
Televizija kao tehnički sustav
Za prijenos slike prostorni se raspored svjetlosnih jakosti, koji predstavlja sliku, pretvara u vremenski slijed električnih impulsa (optoelektrična pretvorba). Takva pretvorba svjetlosnih jakosti u električne impulse u točno utvrđenom redoslijedu, koji određuje kako sliku podijeliti u linije, naziva se analiziranjem. Nastali električni impulsi svojom amplitudom odgovaraju svjetlosnoj jakosti trenutačno analiziranoga površinskog elementa slike u liniji i zajedno čine električni signal koji se naziva videosignal.
U akromatskoj (crno-bijeloj) televiziji pod videosignalom se razumijeva luminantni signal, koji prenosi informaciju o luminanciji snimane scene, dok se u kromatskoj televiziji (televiziji u boji), osim luminantnoga, prenosi i krominantni signal, koji daje informaciju o boji. Videosignal zajedno s pratećim audiosignalom čini televizijski signal, koji se može prenositi putem televizijskih odašiljača radiodifuzijskoga sustava do udaljenih mjesta prijama, a može biti i pohranjen u obliku magn. zapisa na vrpcu ili optičkoga zapisa na disk. U televizijskom se prijamniku videosignal na njegovu zaslonu (ekranu) pretvara u geometrijsku raspodjelu svjetlosnih jakosti (elektrooptička pretvorba), sinkrono s videosignalom nastalim na odašiljačkoj strani, reproducirajući time izvornu sliku analiziranu na odašiljačkoj strani sustava. Za prikazivanje slike u televizijskom prijamniku uglavnom se rabe katodna cijev, zaslon s tekućim kristalima i zaslon s plazmom.
Kako se televizijom prenose pokretne slike, za njihovu reprodukciju nije dovoljan samo dvodimenzijski koordinatni sustav s horizontalnom i vertikalnom koordinatom, već u obzir treba uzeti i vrijeme. Budući da je el. signal jednodimenzionalan, tj. u određenom trenutku može poprimiti samo jednu vrijednost, cijela se slika ne može, kao u filmskoj tehnici, prenijeti istodobno, nego samo sekvencijski, pa pretvorba slike u električni signal zahtijeva točno određeni redoslijed analiziranja. Ta se pretvorba obavlja s pomoću senzora u televizijskoj kameri (→ videokamera), a to može biti analizirajuća cijev ili poluvodički slikovni senzor (engl. Charge-Coupled Device, CCD; Complementary Metal Oxide Semiconductor, CMOS). Analizirajuće cijevi susreću se u kamerama starije generacije, dok većina suvremenih kamera rabi poluvodičke slikovne senzore. U obje vrste kamera optička se slika projicira na fotoosjetljivu površinu senzora, na kojoj se utjecajem svjetlosti stvara mozaik točkastih pozitivnih naboja u skladu s rasporedom svjetlosnih jakosti na optičkoj slici. U kameri s analizirajućom cijevi analiziranje se provodi uz pomoć uska elektronskog snopa (analizirajući snop) koji se pomiče u paralelnim linijama preko cijele površine mozaika i neutralizira veći ili manji broj naboja nastalih utjecajem svjetlosti, gubeći pritom više ili manje elektrona. Amplituda tako dobivenog el. signala ovisi o svjetlosnoj jakosti pojedinih mjesta na slici: većoj svjetlosnoj jakosti (bijeli i svijetli dijelovi slike) odgovara veća amplituda el. signala, i obrnuto. U kameri s poluvodičkim slikovnim senzorom ne analizira se s pomoću elektronskoga snopa, već horizontalnim i vertikalnim pomicanjem naboja i njihovim očitavanjem.
Slika se analizira po linijama, odozgo prema dolje. Postupak se ponavlja sve dok cijela slika ne bude analizirana, kada se elektronski snop vraća s kraja te slike na početak iduće. Brzina analiziranja treba biti dovoljno velika kako bi se cijela slika analizirala prije promjene njezina sadržaja, tj. prije pojave sljedeće slike. Povećanjem broja linija povećava se kvaliteta slike zbog mogućnosti točnijega prikazivanja sitnih detalja u vertikalnom smjeru. Međutim, time raste i cijena prijenosnoga sustava, jer potrebna frekvencijska širina kanala postaje veća. Broj linija na koji se slika razlaže određen je svojstvima ljudskoga vizualnog sustava, koji je ograničen u sposobnosti razabiranja dvaju susjednih detalja različite luminancije. Stoga broj linija treba biti dovoljno velik kako se, na određenoj udaljenosti od slike, ne bi vidjela linijska struktura, tj. kako bi se slika doživjela kao cjelina, ali ipak ne prevelik, kako se ne bi prenosili detalji koje ljudsko oko ne može vidjeti. U televiziji standardne kvalitete preporučena udaljenost promatrača od slike iznosi 4 do 6 visina slike. Rani televizijski sustavi imali su između 200 i 400 linija po slici. God. 1937. BBC je započeo emitiranje televizijskoga programa s 405 linija po slici. U SAD-u je 1941. bila prihvaćena norma s 525 linija za analiziranje slike. God. 1948. dogovoreni su parametri eur. televizijske norme sa 625 linija po slici, koja je bila prihvaćena u većini eur. zemalja, osim u Engleskoj i Francuskoj, gdje je ustanovljena norma s 819 linija. Početkom 1980-ih godina sustavi s 405 i 819 linija prestali su s radom, tako da danas u Europi svi televizijski sustavi rade sa 625 linija po slici.
Proces analiziranja kontinuiran je i ponavlja se s lijeva na desno s frekvencijom izmjene linija (horizontalna frekvencija), a odozgo prema dolje s frekvencijom izmjene slika (vertikalna frekvencija). Vrijeme povratka analizirajućega snopa s kraja jedne linije na početak iduće naziva se horizontalnim, a vrijeme povratka s kraja jedne slike na početak iduće vertikalnim potisnim intervalom. Za njihova se trajanja elektronski snop u kameri potiskuje, tj. tada se ne provodi analiziranje. Kako bi povratak analizirajućega snopa na početak iduće linije i na početak iduće slike mogao započeti točno pri reprodukciji slike, u kameri se na kraju svake linije i na kraju svake slike u potisni interval dodaju horizontalni i vertikalni impulsi za sinkronizaciju ili istovremenost, čime se sinkronizira reprodukcija u prijamniku s analiziranjem u kameri.
Kao i u filmskoj tehnici, i u televizijskoj se tehnici dojam kretanja dobiva brzim slijedom pojedinačnih slika, od kojih svaka sadrži jednu fazu pokreta. Pritom je važno svojstvo vizualne perzistencije, tj. mogućnost očne mrežnice da kratkotrajno (0,02 do 0,1 s) dostavlja mozgu informaciju o slici i nakon njezina nestanka. Najniža frekvencija potrebna za doživljaj kontinuiteta pokreta iznosi 10 slika u sekundi (10 Hz), za prikaz brzih pokreta i više. U obzir treba uzeti i nestajanje slike za vrijeme vertikalnoga potisnog intervala. Upravo to neaktivno vrijeme može dovesti do treptanja slike, tj. pojave da gledatelj vidi zatamnjenje umetnuto između dviju slika. Taj efekt nestaje s dovoljno visokom frekvencijom izmjene slika, pa su to razlozi zbog kojih analiziranje slike treba biti dovoljno brzo. Za određivanje potrebnoga broja statičnih slika u sekundi problem treptanja mjerodavniji je od doživljaja kontinuiteta pokreta. Za izbjegavanje treptanja potrebno je povećati frekvenciju izmjene slika na više od 50 Hz. Za takvo povećanje horizontalne i vertikalne frekvencije videosignala bilo bi potrebno povećati širinu frekvencijskoga kanala za njegov prijenos. To se može izbjeći tako da se frekvencija zatamnjenja poveća primjenom analiziranja slike s proredom. Naime, za razliku od progresivnog analiziranja, u kojem se slika analizira kao cjelina, pri analiziranju s proredom slika se dijeli u dvije poluslike, tj. svaka se slika analizira dvaput. Analiziranje prve poluslike ne obavlja se prelaskom s jedne linije na sljedeću, već se jedna linija preskače, tako da se analizira svaka druga linija. Linije koje su preskočene u prvom analiziranju analiziraju se u drugome i čine drugu polusliku. Prvo se analiziraju neparne linije pojedine slike, zatim se ubacuje zatamnjenje, za vrijeme kojega se analizirajući snop vraća odozdo prema gore i započinje s analiziranjem parnih linija iste slike, a zatim se ponovno ubacuje zatamnjenje. Takvim se rješenjem izmjenjuju poluslike koje sadrže upola manji broj linija, pa unutar jedne slike postoje dva zatamnjenja, čime se povećava vertikalna frekvencija.
U europskim normama za televiziju standardne kvalitete primjenjuje se analiziranje s proredom, a frekvencija izmjene poluslika ili vertikalna frekvencija iznosi 50 Hz i odabrana je tako da bude jednaka frekvenciji u elektroenergetskom sustavu. Televizijski sustavi sa 625 analizirajućih linija i vertikalnom frekvencijom od 50 Hz označuju se kao sustavi s normom 625/50 za analiziranje slike. U tim je sustavima frekvencija izmjene cijelih slika 25 Hz, a frekvencija izmjene linija ili horizontalna frekvencija iznosi 312,5 × 50 = 15 625 Hz. Upravo je horizontalna frekvencija ključni parametar u određivanju zahtijevane frekvencijske širine videokanala potrebne za postizanje slike zadovoljavajuće kvalitete. U normi 625/50 frekvencijska širina videosignala ograničena je na 5 MHz, što bi bez primjene analiziranja s proredom bilo dvostruko više. U televiziji standardne kvalitete omjer je širine i visine televizijske slike 4 : 3.
Kvaliteta televizijske slike određuje se vertikalnom i horizontalnom rezolucijom. Vertikalna rezolucija definira se kao broj crnih i bijelih horizontalnih linija koje se uzastopno izmjenjuju po visini slike i koje oko može razlikovati, a maksimalno iznosi 575 (broj linija u vidljivom dijelu slike, bez linija u intervalu zatamnjenja). Horizontalna rezolucija definira se kao broj crnih i bijelih vertikalnih linija koje se uzastopno izmjenjuju po širini slike i koje oko može razlikovati, pri čem širina slike mora biti jednaka visini. Određena je frekvencijskom širinom pojasa koji je na raspolaganju za videosignal i maksimalno iznosi oko 400 linija.
Da bi se televizijski signal mogao prenijeti do televizijskih prijamnika, najčešće se rabi radiodifuzijski sustav, kojemu pripadaju zemaljska i satelitska radiodifuzija te kabelski distribucijski sustav. Da bi se ostvario prijenos televizijskoga signala, u svim sustavima emitira se visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju (moduliraju) u skladu s promjenama videosignala (nositelj slike) te visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju u skladu s promjenama audiosignala (nositelj zvuka). Modulirani nositelj slike i modulirani nositelj zvuka oblikuju televizijski kanal. U zemaljskom analognom radiodifuzijskom sustavu za prijenos videosignala primjenjuje se amplitudna modulacija, u kojoj videosignal modulira amplitudu nositelja slike, dok se audiosignal prenosi uz pomoć frekvencijske modulacije, u kojoj se modulira frekvencija nositelja zvuka. Razmak između nositelja slike i nositelja zvuka u televizijskom kanalu ovisi o televizijskom sustavu, a za većinu eur. sustava iznosi 5,5 MHz. Za prijenos videosignala, koji zauzima frekvencijsku širinu od 5 MHz, nakon amplitudne modulacije bila bi potrebna širina kanala od 10 MHz, jer se oko prijenosnoga signala pojavljuje donji i gornji bočni pojas jednakoga sastava, svaki širine od 5 MHz. Radi boljeg iskorištenja radiofrekvencijskoga spektra, donji bočni pojas znatno se reducira. Konačna širina televizijskoga kanala ovisi o frekvencijskom području u kojem se program emitira. Za emitiranje televizijskoga programa rabe se područja vrlo visokih i ultravisokih frekvencija koja se označavaju kao VHF I (engl. Very High Frequency), VHF III, UHF IV (engl. Ultra High Frequency) i UHF V. Granice frekvencijskih područja za zemaljsku radiodifuziju televizijskoga signala razlikuju se za različita područja svijeta, a za većinu eur. zemalja iznose: 47 do 68 MHz za VHF I, 174 do 230 MHz za VHF III, 470 do 582 MHz za UHF IV i 582 do 862 ili 960 MHz za UHF V. Širina televizijskoga kanala pritom iznosi 7 MHz u području VHF-a, a 8 MHz u području UHF-a.
Televizija u boji
Razvoj televizije u boji bio je uvjetovan zahtjevom da se televizijski signal u boji može reproducirati na akromatskim prijamnicima dajući crno-bijelu sliku, te da i prijamnici u boji mogu reproducirati akromatski signal. Ti su se uvjeti ispunili time što su norme za analiziranje slike u televiziji u boji ostale jednake normama akromatske televizije i što signal u boji sadrži informaciju o luminanciji. Televizija u boji temelji se na činjenici da se sve boje mogu dobiti miješanjem triju osnovnih monokromatskih boja (primarne boje): crvene, zelene i plave. Aditivnim miješanjem primarnih boja može se postići velik raspon različitih boja, jer mjesta preklapanja primarnih boja oko doživljava kao novu boju. Tako npr. miješanjem zelene i crvene boje nastaje žuta, a miješanjem crvene, zelene i plave bijela boja.
U televizijskoj kameri koja daje sliku u boji iz ulazne se svjetlosti izdvajaju spektralne komponente za crvenu, zelenu i plavu boju. Svaka od njih usmjerava se na vlastiti senzor, u kojem se slika analizira na isti način kako je to opisano za crno-bijelu sliku, pa se tako dobiju tri signala za tri primarne boje. Međutim, signali se ne prenose izravno, već se preoblikuju u luminantni signal, kao i u akromatskoj televiziji, te u dva signala razlike za boju (signali za primarne boje od kojih je oduzet luminantni signal). Luminantni signal televizije u boji nastaje zbrajanjem određenih udjela signala za primarne boje (30% signala za crvenu, 59% za zelenu i 11% za plavu boju). Stoga je, uz luminantni signal, dovoljno prenositi dva signala razlike za boju, jer se treći može iz toga rekonstruirati. Za prijenos su odabrani signali razlike za crvenu i za plavu boju, jer im je amplitudni raspon veći nego signalu razlike za zelenu boju, što omogućava kvalitetniji prijenos.
Za prijenos televizijskoga signala u boji rabe se tri sustava koji se međusobno razlikuju po načinu prijenosa signala razlike za boju. U američkom sustavu NTSC (engl. National Television System Committee) i njem. sustavu PAL (engl. Phase Alternating Line) dva signala razlike za boju moduliraju amplitudu dvaju nositelja boje iste frekvencije, između kojih postoji fazni zakret od 90o. Njihovim zbrajanjem nastaje krominantni signal koji u sebi sadrži informaciju o oba signala razlike za boju. U sustavu SECAM (franc. Séquentiel couleur à mémoire) za prijenos signala razlike za boju rabi se frekvencijska modulacija, pri čem pojedini signal razlike za boju modulira frekvenciju nositelja boje u svakoj drugoj liniji. U pojedinoj liniji postoji informacija o samo jednom signalu razlike za boju, a puna informacija o boji dobiva se u prijamniku zbrajanjem signala razlike za boju od dviju uzastopnih linija. U televizijskom se prijamniku iz primljenoga luminantnog i krominantnoga signala ponovno stvaraju signali za primarne boje, koji istodobno stvaraju tri slike u tima trima osnovnim bojama. Promatrač doživljava te tri slike kao jedinstvenu sliku u bojama koje odgovaraju bojama snimljene scene na odašiljačkoj strani. (→ televizijski prijamnik)
Televizija visoke kvalitete
Osim televizije standardne kvalitete, razvijena je i televizija visoke kvalitete (engl. High Definition Television, HDTV), kojoj je osnovna značajka veći broj analiziranih linija. Ona omogućuje i analiziranje s proredom i progresivno analiziranje uz različite vertikalne frekvencije, proširenje slike i poboljšanje kvalitete reprodukcije boja. Omjer stranica slike iznosi 16 : 9, što znači da je omjer stranica povećan približno 33% u odnosu na televiziju standardne kvalitete. Dva su sustava televizije visoke kvalitete: onaj sa 750 linija, od kojih se 720 nalazi u aktivnom dijelu slike, te sustav s 1125 linija (1080 u aktivnom dijelu slike).
Digitalna televizija logičan je nastavak razvoja televizije. Digitalni televizijski signal nastaje analogno-digitalnom pretvorbom kojom se vremenski kontinuirani signal pretvara u diskretne uzorke, a vremenski diskretni signal poprima amplitude s diskretnim vrijednostima. Rezultirajući signal kodira se tako da se diskretnim razinama amplitude pridruži diskretni znak, koji se u praksi najčešće pojavljuje u obliku binarnoga koda, tj. kombinacije znakova 1 i 0 određene duljine. Točnost analogno-digitalne pretvorbe ovisi o frekvenciji kojom se iz kontinuiranoga signala uzimaju diskretni uzorci (frekvencija uzorkovanja) te duljini kodne riječi koja određuje i broj diskretnih razina amplitude koji može poprimiti uzorak signala. Porastom obiju veličina povećava se točnost analogno-digitalne pretvorbe, ali i frekvencijska širina kanala potrebna za prijenos signala. Kodira se s 8 ili 10 bita po uzorku, frekvencija je uzorkovanja luminantnoga signala u televiziji standardne kvalitete 13,5 MHz, a u televiziji visoke kvalitete ovisi o parametrima: za sustav s progresivnim analiziranjem i frekvencijom izmjene slika od 50 ili 60 Hz iznosi 148,5 MHz, a za ostale sustave 74,25 MHz. Frekvencije uzorkovanja signala razlike za crvenu boju i za plavu boju niže su dva ili četiri puta od frekvencije uzorkovanja luminantnoga signala. Brzina prijenosa potrebna za svaku komponentu signala dobiva se kao umnožak frekvencije uzorkovanja i broja bita po uzorku, a ukupna brzina prijenosa kao zbroj brzina prijenosa svih triju komponenata. U televiziji standardne kvalitete, u kojoj se rabi 10 bita po uzorku, a frekvencija uzorkovanja signala razlike upola je manja, brzina prijenosa iznosi 270 Mb/s, a u televiziji visoke kvalitete između 1,485 i 2,970 Gb/s, što ovisi o načinu analiziranja. Uz takve brzine prijenosa nije moguć djelotvoran prijenos videosignala bilo kojom vrstom komunikacijskoga sustava. Zato se u digitalnoj televiziji videosignal komprimira, pa se brzina prijenosa može smanjiti uz održavanje visoke kvalitete slike.
Glavne su prednosti digitalne televizije otpornost na šum, interferenciju i izobličenja u prijenosu, manja snaga odašiljača za isto područje pokrivanja, mogućnost mobilnoga prijma, prijenos dodatnih informacija, uvođenje elektroničkoga programskog vodiča, dvosmjerna komunikacija i interaktivnost te bolje iskorištenje radiofrekvencijskoga spektra. Tako se npr. u sustavima za radiodifuziju analognoga televizijskog signala unutar jednoga televizijskog kanala širine od 8 MHz u području UHF-a prenosi jedan televizijski program, dok u sustavu za radiodifuziju digitalnoga zemaljskog televizijskog signala (engl. Digital Video Broadcasting – Terrestrial, DVB-T) jedan televizijski kanal može prenositi 4 do 10 programa, što ovisi o vrsti signala, postupku kompresije i zahtijevanoj kvaliteti slike.
Satelitska televizija
Satelitska televizija
prijenos je televizijskoga signala putem satelita, čime se osigurava gotovo potpuno pokrivanje signalom velikih područja bez potrebe za gradnjom mreže odašiljača i radiofrekvencijskih pretvarača (repetitora). Osim toga, satelitska televizija pruža i mogućnost prijenosa većega broja televizijskih programa istim satelitom. Za odašiljanje programa rabe se geostacionarni sateliti smješteni u orbiti, koji na visini od 36 000 km iznad ekvatora rotiraju istom brzinom kao i Zemlja, tako da se nalaze uvijek na istoj geostacionarnoj poziciji. Za satelitsku difuziju signala uzlaznom vezom emitiraju se sa zemaljske satelitske postaje signali prema određenomu satelitu. Signali se u satelitskom transponderu (kombinacija prijamnika, pretvarača frekvencije i odašiljača) prebacuju na drugu prijenosnu frekvenciju, na kojoj se silaznom vezom odašilju prema željenomu području na Zemlji. U sredini pokrivenoga područja signal je najjači, dok se prema rubnim dijelovima razina signala brzo smanjuje pa je za dobar prijam potrebna veća antena. Za distribuciju signala putem satelita rabe se frekvencijska područja od 3,4 do 4,8 GHz i od 10,7 do 12,75 GHz, od kojih se u Europi ugl. koristi područje viših frekvencija, u kojem se emitiraju i analogni i digitalni televizijski signali. Prijenos digitalnoga signala sve je više zastupljen zbog mnogo učinkovitijeg iskorištenja frekvencijskoga spektra te bolje otpornosti na šum i smetnje. Satelitski transponder može umjesto jednog analognoga televizijskog programa u jednakoj širini kanala prenijeti 4 do 8 digitalnih programa zahvaljujući djelotvornim postupcima kompresije i obradbe digitalnoga signala, čime su i troškovi korištenja satelitskoga transpondera za digitalni prijenos višestruko manji.
Povijest razvoja televizije
Televizija se u svojim početcima razvijala kao mehanički sustav, koji je 1883. uveo Paul Nipkow u Njemačkoj. Svjetlosne jakosti pojedinih točaka pretvarale su se u električni signal uporabom fotoćelije i rotirajućega diska sa spiralno raspoređenim otvorima (Nipkowljev disk), a za reprodukciju slike na prijamnoj strani rabio se drugi Nipkowljev disk i žarulja. Za jednu televizijsku sliku prenosilo se između 30 i 60 linija. Rabeći mehanički sustav, BBC je 1929. započeo s radiodifuzijom televizijskoga signala u Engleskoj, a iste je godine proradilo i nekoliko televizijskih postaja u SAD-u. Sustav mehaničke televizije prestao je s radom 1935.
Elektronička televizija temelji se na patentima V. K. Zworykina iz 1920-ih godina, koji je razvio elektroničku cijev za analiziranje (→ ikonoskop) te za reprodukciju slike (→ kineskop), u kojima se za analiziranje i reprodukciju rabio elektronski snop. Prvi prijenos slike elektroničkom televizijom ostvario je 1927. Philo Farnsworth u svojem laboratoriju u San Franciscu. Razvoj se ubrzao 1930-ih godina kada je započela radiodifuzija televizijskoga signala u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u. Norma za sustav televizije u boji u SAD-u utvrđena je 1954., i to u okviru sustava koji je zadržao isti naziv (NTSC) kao postojeći sustav za akromatsku televiziju. God. 1956. u Francuskoj je Henri Georges de France patentirao sustav SECAM, prvi europski sustav televizije u boji. Javno emitiranje programa u tom sustavu započelo je 1967. godine. Walter Bruch je 1963. u Njemačkoj demonstrirao nov sustav televizije u boji nazvan PAL, kao poboljšanu inačicu sustava NTSC, a radiodifuzija u tom sustavu započela je 1967. Normu toga sustava prihvatila je većina zapadnoeuropskih zemalja, uključujući i bivšu Jugoslaviju, dok je norma sustava SECAM bila uvedena u većini istočnoeuropskih zemalja, koje su nakon pada komunističkih režima postupno prelazile na normu sustava PAL.
U Hrvatskoj su početci razvoja televizije vezani uz eksperimente J. Lončara u 1930-ima na tadašnjem Tehničkom fakultetu u Zagrebu. U to su se doba iz nekoliko središta u Europi odašiljale pokusne emisije na osnovi mehaničke televizije. S uređajima koje je sam gradio, Lončar je uspio primiti televizijsku sliku iz Londona i Berlina, o čemu je 17. VIII. 1930. izvijestio u zagrebačkim dnevnim novinama. O rezultatima svojih pokusa izvijestio je i svjetsku stručnu javnost. Od uredništva časopisa Television iz Londona dobio je 1931. priznanje za svoj rad i bio zamoljen da ponovno pošalje podatke o svojim pokusima primanja televizijskih slika, te da ih obogati shemama i fotografijama sklopova i uređaja koje je pritom rabio. Prateći tadašnji razvoj televizije, Lončar je 1937. objavio knjigu O savremenoj televiziji.
Prvu demonstraciju televizije u Hrvatskoj priredila je 1939. nizozemska tvrtka Philips. Emitiranje domaćega televizijskog programa u Hrvatskoj započelo je 15. V. 1956. iz Tomislavova doma na Sljemenu, najvišem vrhu Medvednice, s odašiljačem snage 50 W. Emitiran je bio program primljen iz Austrije, a građani Zagreba mogli su ga gledati na televizorima postavljenima u izlozima trgovina. Svečano otvorenje Zagrebačkoga velesajma na južnoj obali Save 7. IX. 1956. izravno je prenosila Televizija Zagreb. Emitiranje eksperimentalnoga programa Televizije Zagreb iz studija u Jurišićevoj ulici započelo je 29. XI. iste godine. Već 12. V. 1957. bio je ostvaren prvi izravni televizijski prijenos nogometne utakmice sa stadiona u Maksimiru, a 14. VII. izravno se prenosila Gimnaestrada, kada su s radom započela i prva reportažna kola. U idućih desetak godina sagrađene su velike odašiljačke postaje Sljeme, Psunj, Učka, Ćelevac i Labinštica, kojima su odašiljači radili u području VHF. God. 1962. u Šubićevoj ulici u Zagrebu započeo je s radom nov, moderno opremljen televizijski studio, a 23. VII. iste godine prvi se put putem satelita Telstar preuzeo inozemni televizijski program. Početkom 1963. Televizija Zagreb počela se služiti magnetoskopima.
Povodom 10. obljetnice emitiranja televizijskoga programa sa Sljemena, 15. V. 1966. započelo je emitiranje televizijskoga signala u boji u sustavu PAL. Program je bio emitiran uporabom novopostavljenog odašiljača na Sljemenu snage 10 kW, koji je ujedno bio i prvi odašiljač u Hrvatskoj koji je radio u području UHF. Program se emitirao iz studija Talijanske radiotelevizije u Rimu i bio preuziman izravnom vezom preko Učke.
Velik prinos razvoju televizije u Hrvatskoj dao je u to doba Z. Smrkić, koji je kao profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu utemeljio kolegij Televizija te sudjelovao u školovanju prvih diplomiranih inženjera stručnjaka za televizijsku tehniku, a 1969. objavio udžbenik Uvod u televiziju.
Povremeno eksperimentalno emitiranje 2. programa Televizije Zagreb započelo je 1972., a 3. programa 1988. Od 1988. televizijski se program u potpunosti pripremao u novosagrađenom objektu na Prisavlju, 1990. bio je uveden teletekst kao stalna televizijska usluga, na Prisavlju je bila puštena u rad prva odašiljačko-prijamna satelitska postaja, 29. VI. 1990. Radiotelevizija Zagreb preimenovana je u Hrvatsku radio-televiziju, 1991. započelo je odašiljanje analognih televizijskih signala putem satelita Eutelsat 1, a 1992. prešlo se na emitiranje putem satelita Eutelsat 2.
U početku Domovinskoga rata bio je zaposjednut ili uništen velik broj odašiljačkih objekata, a raketiran je bio i središnji odašiljač na Sljemenu. Televizijski programi odašiljali su se s pričuvnih lokacija. Većina dostupnih objekata obnovljena je tijekom 1992.
Zemaljska satelitska postaja za emitiranje digitalnih televizijskih i radijskih programa preko satelita Eutelsat Hot Bird 3 u pogonu je od 1997., što je omogućilo programsko pokrivanje Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Od sredine 1990-ih započelo se s uvođenjem komercijalnih televizija na regionalnoj i lokalnoj razini, pa je npr. 2005. radilo 14 takvih televizijskih postaja. Prva hrvatska komercijalna televizija s nacionalnom koncesijom, Nova TV, započela je s emitiranjem 2000., a RTL 2004. (→ kabelska televizija)
Televizija kao masovni medij
Kao masovni medij, televizija se pojavila potkraj 1920-ih: 1928. počela su pokusna emitiranja u SAD-u, 1929. u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, a 1931. u Francuskoj i SSSR-u. Redovito emitiranje televizijskoga programa započelo je u Njemačkoj 1935., u Velikoj Britaniji 1936., a u SAD-u 1939. Isprva se program često gledao javno (prijamnici u izlozima i javnim prostorijama), dok je kućno gledanje postalo prevladavajućim obrascem praćenja televizijskoga programa od druge polovice 1940-ih (danas je javno gledanje iznimka). Među važnim događajima koje je televizija prenosila u tom razdoblju bile su Olimpijske igre u Berlinu 1936. te otvorenje Svjetske izložbe u New Yorku 1939 (govor američkoga predsjednika F. D. Roosevelta na tom događaju bio je prvi istup nekoga državnog poglavara na televiziji). Već 1935. R. Arnheim objavio je prvu studiju o televizijskom mediju »Vidjeti nadaleko« (»Vedere lontano«). Nakon prekida za II. svjetskog rata, od druge polovice 1940-ih televizija se sve više širila te je 1950-ih postala prevladavajući prošireni medij. Televizijski program razvio se u okvirima radijskih mreža (CBS, NBC i ABC u SAD-u, BBC u Velikoj Britaniji, RAI u Italiji i dr.), a usporedno s nastankom televizijskoga medija pojavila su se i dva programska modela televizije po uzoru na radio: američki model komercijalne televizije, financirane reklamama, i europski model javne televizije financirane pretplatom; u potonjem su se pak razlikovali sustavi s većom neovisnošću o državi (BBC) od onih pod izrazitijom državnom kontrolom u većini kontinentalnih europskih televizija do 1970-ih; u Italiji je ta kontrola razrađena potkraj 1970-ih podjelom nadzora informativnih programa triju kanala mreže RAI između demokršćana, socijalista i komunista (sustav tzv. lotizacije). Prva europska privatna televizija osnovana je 1954. u Velikoj Britaniji (ITV); u SAD-u je pak 1969. osnovana javna televizija PBS. Tijekom 1950-ih razvila se i oblikovala većina televizijskih vrsta, i to najprije u SAD-u pa američka televizija u tom smislu ima ključnu ulogu u razvoju medija. U to su se doba usavršili oblici televizijskoga novinarstva. Već 1948. u SAD-u je započelo emitiranje prvih redovitih televizijskih vijesti na mreži CBS (u Europi 1952. na BBC-u); iz njih se razvio koncept središnjega televizijskoga večernjega dnevnika, koji je postao jedna od prepoznatljivih televizijskih emisija (s popularnim voditeljima poput W. Cronkitea i D. Rathera), te posebnih informativnih emisija – televizijskih intervjua političara (serija intervjua s R. Nixonom 1977. britanskog novinara Davida Frosta najgledaniji je takav program uopće), panel-emisija (npr. američki »Meet the Press« emitira se od 1947) i televizijskih magazina, koji kombiniraju izvještaje i komentare (njihovu je strukturu odredila serija »See It Now« Edwarda R. Murrowa). Takve su emisije pokazivale rastući utjecaj medija na javno mnijenje (npr. učinak jedne Murrowljeve emisije na raskrinkavanje nedemokratskih metoda senatora J. McCarthyja u SAD-u 1954; potkraj 1960-ih televizijske su reportaže imale znatnu ulogu u okretanju američkoga javnog mnijenja protiv rata u Vijetnamu). Specifičnost televizijskoga medija – izravan prijenos slike i zvuka – prvi je put sveobuhvatno pokazana 1953. u prijenosu krunidbe britanske kraljice Elizabete II., kada je televizija prvi put privukla više publike od radija. Vrhunac gledanosti izravnih prijenosa dosegnut je 1969., kada je oko 600 milijuna gledatelja pratilo prijenos spuštanja čovjeka na Mjesec. Novo je ključno razdoblje nastupilo 1990-ih izravnim prijenosima s ratišta (u Perzijskom zaljevu, u Hrvatskoj i BiH). U istom su se razdoblju pojavile popularne mozaične emisije te različiti žanrovi koje je televizija preuzela s radija: razgovorne emisije (talk-show), kviz emisije i emisije vodviljskoga tipa. Prve su razgovorne emisije vodile Faye Emerson i Dinah Shore, a poslije uspješno nastavili Johnny Carson, Dick Cavett, Barbara Walters, David Letterman, Larry King, Oprah Winfrey. Kviz je također jedan od najdugovječnijih televizijskih oblika; 1950-ih osebujne su bile emisije komičara G. Marxa, od 1960-ih Merv Griffin osmislio je popularne emisije »Izazov« (»Jeopardy«) i »Kolo sreće« (»Wheel of Fortune«), koje su se s uspjehom raširile u mnoge zemlje. U Italiji je voditelj Mike Bongiorno postao televizijska zvijezda (što je potaknulo U. Eca na jednu od prvih kritičkih analiza televizije). Prve zabavne emisije vodviljskoga tipa vodio je komičar Milton Berle, koji je postao i prva televizijska zvijezda već potkraj 1940-ih (nadimak Mr. Television), a potom su ih i dalje uspješno vodili najčešće komičari (npr. Jack Benny, B. Hope, Pippo Baudo, Raffaela Carrà, Renzo Arbore). Tijekom 1950-ih pojavili su se i fikcijski žanrovi koji su estetiku uglavnom preuzeli od filma, pa su se javile televizijske serije i serijali podudarni s filmskim žanrovima: vestern, popularan do sredine 1960-ih (»Bonanza«), detektivske serije (»Columbo«, »Kojak«), često i adaptacije književnih djela (osobito u Velikoj Britaniji, npr. »Pustolovine Sherlocka Holmesa« – »Adventures of Sherlock Holmes«; »Poirot«; »Marple«; »Inspector Morse«; »Frostov pristup« – »A Touch of Frost«; »Ubojstva u Midsomeru« – »Midsomer Murders«), te znanstvenofantastične serije (»Zona sumraka« – »The Twilight Zone«; »Zvjezdane staze« – »Star Trek«). Vrhunce popularnosti ali i formalne razrađenosti upravo su na televiziji dosegnula dva specifična žanra potekla sa radija: situacijska komedija (sitcom) i soap opera. Prvi od samih početaka ima jasne narativne formule i trajanje (pola sata) te je stalno u vrhu najgledanijih programa (»Volim Lucy« – »I Love Lucy«; »The Dick Van Dyke Show«; »MASH«; »The Mary Tyler Moore Show«; »Sve u obitelji« – »All in the Family«; »The Cosby Show«; »Murphy Brown«; »Bračne vode« – »Married with Children«; »Roseanne«; »Frasier«; »Seinfeld«; »Prijatelji« – »Friends«; »Svi vole Raymonda« – »Everybody Loves Raymond«; »Mućke« – »Only Fools and Horses«). Soap opera je s vremenom znatnije modificirala poetiku, a vrhunac je popularnosti dosegnula 1980-ih (»Dallas«, »Dinastija«); tom je žanru srodna telenovela, najpopularniji žanr latinskoameričkih televizija (od 1970-ih njihov svjetski uspješan izvozni proizvod). Tijekom 1950-ih bilo je tzv. zlatno doba televizijske drame, kako adaptacija (u Velikoj Britaniji započele su od tada česte adaptacije, osobito Shakespeareovih drama), tako i drama prema izvornim scenarijima, a afirmaciji žanra pridonijeli su mnogi poznati filmski glumci koji su nastupali u vlastitim ciklusima (Ch. Boyer, Douglas Fairbanks junior, Ethel Barrymore, G. Swanson, Conrad Nagel, L. Young, J. Wyman, B. Stanwyck). U 1960-ima došlo je do širenja televizije i izvan zapadnoga kruga; kako se stalno povećavao udjel zabavnog aspekta programa, počele su se javljati i sve oštrije kritike (govor Newtona Minowa o američkom televizijskom programu kao nepreglednoj pustinji), ali je istodobno obrazovni (i dječji) program postao trajnom sastavnicom javnih televizija (npr. višegodišnja serija »Ulica Sezam« – »Sesame Street«) te su se javile i kulturno-znanstvene serije kojima su autori bili istaknuti stručnjaci (»Civilizacija« – »Civilisation« povjesničara umjetnosti Kennetha Clarkea; »Čovjekov uspon« – »The Ascent of Man« antropologa Jacoba Bronowskoga; prirodoslovne emisije D. Attenborougha). U tom se razdoblju definitivno uobličila uloga televizije kao medija športskih prijenosa pa su mnogi športovi od tada proširili popularnost zahvaljujući televiziji, koja je do kraja XX. st. postala i znatan financijski izvor masovnih športova te utjecala na profesionalizaciju športa. Tada se pojavila i miniserija (niz od nekoliko do najviše 10-ak nastavaka); one su često adaptacije (»Saga o Forsythima« – »The Forsythe Saga«; »Korijeni« – »Roots«; »Ja, Klaudije« – »I, Claudius«), a u toj su se vrsti okušali i slavni filmski redatelji kao što su L. Visconti (»Ludwig«), I. Bergman (»Prizori iz bračnog života« – »Scener ur ett aktenskap«), R. W. Fassbinder (»Berlin-Alexanderplatz«). U 1960-ima svoje je najpoznatije radove objavio najistaknutiji teoretičar medija M. McLuhan, koji je televiziju proglasio najznačajnijim medijem zbog mogućnosti poticanja više osjetila te je popularizirao krilaticu o svjetskom selu kao posljedici razvoja televizije. Razdoblje od kraja 1960-ih u programskom smislu predstavlja tek varijacije do tada uspostavljenih obrazaca. Kontinuirano je razvidan trend komercijalizacije, koji se u Europi očitovao pojavom odnosno širenjem privatnih, komercijalnih televizija (npr. kanali S. Berlusconija u Italiji), i sve većom komercijalizacijom sadržaja javnih televizija, pojavom tzv. infotainmenta (većeg unošenja zabavnih sadržaja u informativne emisije) te tzv. reality televizije potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih, oblici koje povezuju televiziju s novim komunikacijskim medijima (internet, mobilna telefonija). Razdoblje od sredine 1980-ih napose je obilježeno fragmentacijom gledateljstva, što je posljedica širenja specijaliziranih kanala koji emitiraju cjelodnevno (zahvaljujući tehnikama kabelske i satelitske televizije) pa nastaju isključivo filmski, glazbeni (npr. MTV), informativni (npr. CNN), športski, dokumentarni i drugi kanali, a od početka 2000-ih digitalizacijom te suodnosom televizije i novih medija, iako je televizija još uvijek dominantan masovni medij.
U Hrvatskoj je razvoj televizije u najvećoj mjeri vezan uz Hrvatsku radio-televiziju. God. 1939. na Zagrebačkom velesajmu tvrtka Philips demonstrirala je televizijski program kreiran na mjestu događaja, 1956. izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkoga velesajma počelo je emitiranje Televizije Zagreb (danas Hrvatska televizija), a potom je počelo i redovito emitiranje eksperimentalnoga televizijskog programa, uključujući televizijski dnevnik (1958. pripojen zajedničkomu jugoslavenskom dnevniku, obnovljen kao samostalan 1968). God. 1957. emitiran je prvi izravni športski prijenos (nogometne utakmice) u Hrvatskoj, 1960. pokrenut program Školske televizije (Obrazovni program), 1966. prvi je put emitiran program u boji, 1972. započeto je emitiranje drugog, a 1988. trećeg programa. Hrvatska televizija dala je priloge većini vrsta i žanrova kao što su zabavne vodviljske emisije (izvedbene standarde kojih je utemeljio A. Marti), mozaične emisije (»Nedjeljom popodne«, »Sastanak bez dnevnog reda«), informativni magazini, dokumentarne emisije i reportaže (Z. Letica, B. Lentić). Vrhunske domete ostvarivao je obrazovni i dječji program, a značajna je bila i dramska produkcija sve do početka 1990-ih; uz mnogobrojne pojedinačne drame realiziran je niz miniserija (dramskih ili humorističnih) redateljâ Z. Bajsića, K. Golika, D. Marušića, J. Marušića, I. Hetricha, E. Galića, A. Vrdoljaka (»Sumorna jesen«, »Naše malo misto«, »Kuda idu divlje svinje«, »Prosjaci i sinovi«, »Gruntovčani«, »U registraturi«, »Kapelski kresovi«, »Velo misto«, »Putovanje u Vučjak«, »Kiklop«); one su uz večernji dnevnik, prijenose športskih događaja te pojedine zabavne emisije bile među najpopularnijim programima. Široku popularnost od 1960-ih stalno imaju i kvizovi (izvorni »Kviskoteka« te preuzeti formati »Brojke i slova«, »Tko želi biti milijunaš?«). Prva hrvatska neovisna televizija OTV počela je emitirati 1989., 1990-ih osnivaju se privatne televizijske postaje, od 1999. emitira Nova TV, prva nacionalna komercijalna televizija, a od 2004. treća nacionalna televizijska mreža RTL. Usporedno s takvom pluralizacijom televizijskoga tržišta javljaju se i primjeri sitcoma, telenovela te reality televizije.
