tanker (engl., od tank: cisterna), brod za prijevoz tekućega tereta, kojemu je teretni prostor u trupu podijeljen u više nepropusnih odjeljaka (tankova). Najčešće je namijenjen za prijevoz sirove nafte i naftnih prerađevina, ali i kemikalija, ukapljenoga plina, melase, vina, vode i dr. Pogonjen je Dieselovim motorima i jednim brodskim vijkom, iznimno dvama, a opremljen je crpkama golema kapaciteta, pa se teret može iskrcati za 12 do 18 sati. Crpke su smještene u crpnim stanicama ili su uronjene u teretnim tankovima. Osim cjevovodom velikoga promjera za iskrcaj tereta, tankovi su opremljeni cjevovodima za isušivanje, odušnim i protupožarnim sustavima te cjevovodima za inertni plin koji se upuhuje u gornje dijelove teretnih tankova kako bi se eksplozivna isparenja tereta odijelila od vanjske atmosfere. Zbog ekološke katastrofe koju nesreća može izazvati, danas se tankeri grade isključivo s dvodnom i dvostrukom oplatom. Nakon iskrcaja tereta, tankovi se čiste posebnim raspršivačima, a talog se ne ispušta u more nego prekrcava u taložne tankove. Kako tankeru prijeti pogibelj od požara i eksplozija, velika se pozornost obraća protupožarnim sigurnosnim uređajima, a održava se i strogi režim službe. Poseban je ekološki problem balastna voda koju tanker radi održavanja stabilnosti uzima iz mora i puni u posebne balastne tankove pošto iskrca teret. Po dolasku u odredišnu luku u kojoj ponovno uzima teret, balastna se voda ispušta u more, prilikom čega se ono kontaminira biološkim vrstama koje nisu autohtone, pa svojim širenjem mogu ugroziti postojeći ekosustav. Za prijevoz ukapljenoga prirodnog plina grade se posebni tankeri sa samostojećim ili membranskim tankovima (tankeri LNG, akr. od engl. Liquefied Natural Gas), koji se prevozi ohlađen na –162 °C pri atmosferskom tlaku.
S obzirom na veličinu, danas prevladavaju tri vrste tankera: tankeri tipa Panamax nosivosti su 35 000 do 45 000 t, širine 32,26 m i gaza 12,20 m, veličina im je određena mogućnošću prolaska kroz Panamski kanal, a obično su predviđeni za transport prerađevina ili sirovog ulja na kraće udaljenosti; tankeri Suezmax su nosivosti 120 000 do 165 000 t, mogu istodobno prevoziti različite vrste nafte te proći Sueskim kanalom; supertankeri VLCC (akr. od engl. Very Large Crude Carriers, vrlo veliki brodovi za prijevoz sirove nafte) imaju nosivost 200 000 do 310 000 t, a građeni su za transport sirove nafte na veće udaljenosti.
Nafta je prvi put iz Amerike u Europu bila prevezena u bačvama na jedrenjaku Elizabeth Watts 1861. Poslije su se u takve brodove ugrađivali željezni spremnici, no i tada je iskorištenost brodskoga prostora bila slaba. Prvi tanker koji je tekući teret prevozio u strukturnim tankovima bio je Glückauf, a sagrađen je 1886. u Velikoj Britaniji. Zbog potrebe za prijevozom sve veće količine sirove nafte, s vremenom su se gradili sve veći tankeri. Tako je npr. u Francuskoj bio izgrađen 1976. t. Batillus nosivosti 554 000 t, koji je jedan od najvećih brodova svih vremena (duljine 414 m, širine 63 m, visine 35 m, gaza 28,6 m, obujam teretnih tankova 670 000 m³). Prvi tanker LNG, koji je 1959. preko oceana prevezao teret ukapljenoga prirodnog plina, bio je Methane Pioneer. Njega su slijedili brojni drugi takvi brodovi, koji danas mogu prevesti i do 200 000 m³ plina (oko 100 000 t nosivosti). Hrvatska brodogradnja u svjetskim je razmjerima poznata po izgradnji tankera. Većina hrvatskih tankera u sastavu je poduzeća Tankerska plovidba iz Zadra, a među njima se ističu tri novoizgrađena tankera tipa Suezmax nosivosti po 166 000 t (Donat, Hrvatska i Alan Veliki), izgrađena u splitskom brodogradilištu od 2004. do 2007.
