subjektivizam (prema subjektivan), u spoznajnoj teoriji stav da spoznaja počiva na čovjekovim osjetilnim i misaonim sposobnostima. Za subjektivizam je jedino mjerilo teorijskoga i praktičnoga prosuđivanja subjekt. Subjektivizam u filozofiji zbilju shvaća kao područje ljudskoga djelovanja i preobrazbe, zato je Descartesov cogito ergo sum (mislim, dakle jesam) važan temelj i ishodište u tumačenju subjektivizma. Početci subjektivizma nalaze se već u Kirenjana, skeptika te u Protagore (čovjek je mjera svih stvari), ali tek u suvremenoj filozofiji subjektivizam je cjelovito izgrađen kao sustav.
Kantova filozofija postavlja opću maksimu putem čovjeka kao subjekta slobode. A. Schopenhauer svoju subjektivno-idealističku tezu izriče stavom »Svijet je moja predodžba«, a F. Nietzsche temelj novoga čovjeka, koji je izvorište svega, stavlja u subjektivizam. Subjektivističku tezu o slobodi kao temeljnoj ljudskoj obvezi N. A. Berdjajev stavlja u središte svojega filozofiranja. Husserlova filozofija prelazi u ekstremni skeptički subjektivizam, dok M. Heidegger tumači metafiziku subjektiviteta: subjektivna egzistencija izvorna je i zbiljska u svojoj potpunosti pa ju u njezinoj izravnoj danosti ne možemo izvesti ni iz kakvih općenitosti.
New age snažno potiče subjektivizam kroz željeno razmišljanje (wishfull thinking), a najsuvremenije teorije ističu problem vrijednosti unutar subjektivizma odbacujući relativizam, bez obzira na to što se njime izriču modifikacije subjekta. Etički subjektivizam utemeljen je na tvrdnji da su sve moralne vrijednosti subjektivne. Metafizički subjektivizam dijeli se na dva područja; jedno obuhvaća tezu da je svijet samo subjektivna predodžba, a drugo područje niječe svaki zbiljski realitet tvrdeći da postoji samo duhovno-duševni realitet. Spoznajnoteorijski subjektivizam određuje spoznaju kao subjektivnu, bez obzira na to je li subjekt opća ili individualna svijest. Ontološki subjektivizam ističe primarnost subjekta kao općega svjesnog principa koji je npr. u Hegela duh ili Ja u punini individualiteta. Religiozni subjektivizam najelastičniji je u shvaćanju vrijednosti, dok estetski subjektivizam niječe mogućnost estetike kao znanosti.