strip (od engl. comic strip: komična vrpca, tj. strip), slijed crteža što obično prikazuje neku priču, najčešće popraćen tekstom u oblačićima na crtežima, a katkad u podnaslovima ispod crteža u kvadratu. Strip mora imati barem dva crteža: njihovo logičko i kognitivno, uzročno-posljedično povezivanje u svijesti čitatelja formira priču. Pritom među dvjema sličicama stripa treba postojati neka minimalna razlika, realna ili konceptualna (npr. u ponovljenom kadru-crtežu može se razlikovati popratni tekst), koja oblikuje naraciju ili pak, u slučaju nenarativnoga stripa, neki kontinuitet predočavanja koji čini cjelinu. Često se stoga u teoriji stripa smatralo da se pri recepciji stripa odvija svojevrsna intelektualna montaža slična filmskoj, tj. da čitatelj sam, u svijesti, »montira film« iz slijeda nacrtanih sličica, tj. kadrova stripa; pokret je pretpostavljena konvencija. U odnosu pak prema drugim umjetnostima strip je, osim s filmom, s kojim ga povezuje kognitivno-logički temelj te medijski kontekst i doba nastanka, povezan s književnošću, u prvom redu kao fikcionalna i narativna forma. Stoga se suvremeni, »ozbiljni« strip (koji nije namijenjen djeci) naziva grafički roman (graphic novel), a u Hrvatskoj se često nazivao crtanim romanom, čime je bio povezivan s »pisanim romanima«, tj. srodnom trivijalnom rotoliteraturom na kioscima, te ponajviše s likovnim umjetnostima. Uz narativnu strukturu, čestu u komercijalnom stripu, izravna je književna komponenta stripa njegov tekst; likovna je komponenta stripa pak njegov najvažniji dio jer je on ponajprije susljedni niz crteža – tradicionalno u kvadratima, »sličicama« – organiziranim u pasice i table, najčešće do forme albuma (europski, odnosno francuski standard je oko 40 tabli, tj. stranica velikog formata). Ti crteži likovno mogu biti izvedeni u bilo kojoj tehnici: strip se razvio iz prvih, grafičkih i karikaturističkih izvedbi do upotrebe raznih crtačkih i slikarskih tehnika, pa do konceptualnih i kolažnih stripova, od karikature i realizma crteža do apstrakcije, groteske, avangardnih, pa i kiparskih ili instalacijskih reprezentacija (najčešće posredovanih kolažnim i fotografskim tehnikama).
Povijest stripa
Pojavivši se potkraj XIX. st., strip se tijekom XX. st. razvijao kao likovno-književni oblik popularne umjetnosti, ostavši trajno obilježen svojim medijskim kontekstom i najčešće komercijalnom svrhom, zbog čega se doživljavao mahom kao popularna umjetnost i u prvom redu kao narativni medij. Začetci stripa mogu se prepoznati u grafičkoj umjetnosti (npr. satirične gravire Williama Hogartha i karikature Rodolphea Töpffera), no nastanak stripa kao samostalnog medija i umjetnosti povezan je s pojavom novinske karikature i s razvojem modernoga tiska i novinstva u drugoj polovici XIX. st. Prototip stripa ostvario je Wilhelm Busch humorističnim ilustriranim pričama u stihu (Max und Moritz, 1865). Prvi stripovi (pasice) pojavili su se u engleskim tjednim novinama 1880-ih pa je tako i nastao međunarodni naziv strip, koji je označavao vrpcu, tj. redak komične, crtane anegdote u dnevnim novinama. Takve su pasice postale redovite u novinama u SAD-u tijekom 1890-ih. Tijekom svoje povijesti strip je u svijetu razvio tri velike tradicije u tržišnom i umjetničkom pogledu: angloameričku (u SAD-u i Velikoj Britaniji), europsku (posebno se ističe francusko-belgijska tradicija, tzv. bande dessinée) te japansku tradiciju (tzv. manga).
Američka tradicija
U SAD-u se strip pojavio u dnevnim novinama kao dnevna šaljiva priča u susljednim ilustracijama. Prvim američkim stripom obično se smatra The Yellow Kid Richarda F. Outcaulta, objavljivan 1895–98. u novinama New York World Josepha Pulitzera i New York Journal Williama Randolpha Hearsta; strip je novinama u kojima je objavljivan priskrbio naziv »žuti tisak«, poslije prenesen na senzacionalističku kvalitetu tih novina. Drugi utjecajni rani američki strip, The Katzenjammer Kids Rudolpha Dirksa i crtača Harolda H. Knerra (izlazi od 1897. do danas, kao najdulje objavljivan strip u svijetu), nastao je pod izravnim utjecajem Wilhelma Buscha, a formalni jezik stripa zadužio je uvođenjem balona za govor i misli te ikonografskim oznakama koje su se poslije ustalile (zvjezdice kao oznaka boli, piljenje cjepanica za hrkanje i sl.). Treći rani američki strip Little Nemo (1905–26) Winsora McCaya već je sasvim moderan, rabeći sekvencijalnu naraciju u panelima, vertikalne perspektive i snolike zaplete. Taj se rani američki oblik stripa, sa stalnim junacima, razvio kao agencijski distribuiran dnevni strip (tzv. syndicate comics), u obliku pasice s humorističnim zapletom, crtan karikaturalnim stilom (tzv. gag-a-day); uz dnevni strip izlazilo je i kolorirano posebno nedjeljno izdanje. Najpoznatija je agencija za dnevne stripove King Features Syndicate, koju je 1914. osnovala novinska korporacija W. Hearsta, a koja distribuira oko 150 stripova. Taj oblik stripa održao se do danas, a većina prvih stripova izlazi i nakon stotinu godina (u izvedbi novih crtača), davši svjetskoj popularnoj kulturi prepoznatljive likove (Bringing Up Father, George McManus, 1913–2000; Gasoline Alley, Frank King, od 1918; Barney Google and Snuffy Smith, Billy DeBeck, od 1919; Popaj – Popeye, E. C. Segar, od 1919; Little Orphan Annie, Harold Gray, 1924–2010; Peanuts, Charles Schulz, 1950–2000; Nestašni Denis – Dennis the Menace, Hank Ketcham, od 1951; Hogar strašni – Hägar the Horrible, Dik Browne, od 1973; Garfield, Jim Davies, od 1978; Calvin and Hobbes, Bill Watterson, 1985–95; Dilbert, Scott Adams, od 1989) i spojivši se s animiranim filmom; stripove su dobili crtanofilmski junaci Walta Disneya: Mickey Mouse (najuglednija je verzija crtača Floyda Gottfredsona, 1930–75) i Donald Duck (najcjenjenije su verzija crtača Ala Taliaferra i scenarista Boba Karpa, 1938–69., te crtača i scenarista Carla Barksa, 1942–68), dok je lik Popeyea dobio crtanofilmsku seriju (Max Fleischer, 1933–57). Tijekom 1930-ih i 1940-ih iz samostalnih jednostrukih pasica razvila se i druga tradicija američkog stripa – žanrovski serijali crtani realističkim stilom. Teme i zapleti bili su najčešće kriminalistički (Dick Tracy, Chester Gould, od 1931; Mandrake the Magician, Lee Falk, od 1934; The Phantom, Lee Falk, od 1936; Rip Kirby, Alex Raymond, 1946–99), povijesni (Prince Valiant, Hal Foster, 1937), pustolovni (Tarzan, Hal Foster, 1929; Steve Canyon, Milton Caniff, 1947–88; Tor, Joe Kubert i Norman Maurer, 1953–54) te znanstvenofantastični (Buck Rogers in the 25th Century A.D., Philip Francis Nowlan i Dick Calkins, 1929–67; Flash Gordon, Alex Raymond, 1934–2003), a serijali su se tijekom vremena povezali s drugim medijskim izvedbama – adaptacijama na radiju, filmu, televiziji, pa i igračkama, u zabavnim parkovima i videoigrama, podložni neprestanim novim verzijama i preradama.
Nakon II. svjetskoga rata se u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno razvila masovna industrija stripa usmjerena na likove superjunaka, crtana u stiliziranijoj realističkoj maniri (Flash Gordon, A. Raymond, 1934; The Phantom, L. Falk, 1936; Superman, crtač Joe Shuster i scenarist Jerry Siegel, 1939; Batman, Bob Kane, 1939; The Amazing Spider-Man, Stan Lee, 1962), a okupljena oko dviju vodećih izdavačkih kuća u samostalne franšizne, fikcionalne »svjetove« ili »svemire« – DC Comics (Superman, Batman, Wonder Woman, Green Lantern, Flash, Aquaman, Hawkman, Green Arrow, Justice League, Swamp Thing i dr.) i Marvel Comics (Spider-Man, Iron Man, Captain America, Wolverine, Thor, Hulk, Ant-Man, Avengers, Daredevil, Guardians of the Galaxy, Fantastic Four, X-Men, Deadpool i dr.). Tiskani u svescima od 32 stranice srednjeg formata, stripovi se većinom izrađuju u industrijskim uvjetima s manufakturnom podjelom posla (tvorac lika, scenarist, crtač olovkom, crtač tintom, kolorist, upisivač slova). Nasuprot takvu radu od 1960-ih razvio se autorski alternativni i underground strip (tzv. underground comix), na čelu s Robertom Crumbom (Fritz the Cat, 1965), scenaristom Harveyem Pekarom (American Splendor, 1976–2008) i časopisima Mad, Zap Comix i RAW, čemu je prethodio rad teoretičara i autora stripa Willa Eisnera (The Spirit, 1940; Comics and Sequential Art, 1985). Od sredine XX. st. došlo je do snažne polarizacije angloameričkog stripa na superherojske i novinske stripove (comics) te na nezavisni strip, koji inzistira na kontrakulturnoj tradiciji, tzv. comix, i na tzv. graphic novels. U superherojskome stripu umjetničku i autorsku prepoznatljivost stekli su američki scenarist Stan Lee, koji je s crtačem Jackom Kirbyjem kreirao X-Men, Hulka, Fantastic Four, Iron Mana i Thora, a s crtačem Steveom Ditkom Spider-Mana, dok je Kirby sa scenaristom Joeom Simonom kreirao Captaina Americu, a samostalno Silver Surfera, te u novije doba britanski scenarist Alan Moore (Balada o Halo Jones – The Ballad of Halo Jones, s crtačem Ianom Gibsonom, 1984–86; Čuvari – Watchmen, s britanskim crtačem Daveom Gibbonsom i koloristom Johnom Higginsom, 1986–87; V kao vendeta – V for Vendetta, s britanskim crtačem Davidom Lloydom, 1988–89; Iz pakla – From Hell, sa škotskim crtačem Eddiejem Campbellom, 1989–96), zatim američki crtači Frank Miller (Batman: The Dark Knight Returns, 1986; Sin City, 1991–92) i Mike Mignola (Hellboy, od 1993), kanadski crtač i scenarist Todd McFarlane (Spawn, od 1992), američki crtač i scenarist Matt Wagner (Grendel, od 1983) te scenaristi Neil Gaiman (Sandman, od 1989), Garth Ennis (Preacher, 1995–2000), Warren Ellis (Transmetropolitan, 1997–2002) i Grant Morrison. U alternativnom, nezavisnom i autorskom (često autobiografskom i dokumentarnom) stripu u SAD-u i Kanadi istaknuti su autori Art Spiegelman (»grafički roman« o Holokaustu Maus, 1973–91), David Sim (Cerebus the Aardvark, 1977–2004), Stan Sakai (Usagi Yojimbo, od 1984), Jeff Smith (Bone, 1991–2004), Daniel Clowes (Ghost World, 1997; David Boring, 2000), Chris Ware (Jimmy Corrigan, 2000), braća Gilbert, Jaime i Mario Hernandez (Ljubav i rakete – Love and Rockets, od 1982), Jim Woodring, Kim Deitch, Joe Matt, Matt Groening, Julie Doucet, Chester Brown, Michel Rabagliati, Guy Delisle, Joe Sacco, Seth, David Mazzucchelli, Alex Robinson, Jessica Abel, Adrian Tomine, Craig Thompson, Kevin Huizenga i dr., a od međunarodnih autora zapaženi su Dylan Horrocks iz Novog Zelanda, Marjane Satrapi iz Irana, Posy Simmonds iz Velike Britanije te Aleksandar Zograf iz Srbije.
Europska tradicija
U Europi se strip isprva razvijao većinom pod američkim utjecajem, napose između dvaju svjetskih ratova, razdoblju obilježenom preuzimanjem američkih franšiznih i serijalnih stripova (npr. francuski časopis Le Journal de Mickey, 1934–40), no tijekom vremena izgradila se autohtona tradicija stripa, pogotovo nakon pokretanja domaćih časopisa. I dok je britanski strip ostao blizak američkoj tradiciji (npr. Dan Dare, Pilot of the Future Franka Hampsona, 1950–67; Modesty Blaise scenarista Petera O’Donnella i crtača Jima Holdawaya, 1963–2002), a od 1980-ih je dao vodeće anglofone scenariste poput Alana Moorea i Warrena Ellisa (Transmetropolitan, s američkim crtačem Darickom Robertsonom, 1997–2002), europski je umjetnički standard stripa postavila francusko-belgijska tradicija (franc. bande dessinée: crtane vrpce), koja se izgradila oko časopisa Le Journal de Spirou (pokrenut 1938) i Le Journal de Tintin (1946–93) te poslije Pilote (1959–89) i alternativni Métal hurlant (1974–87., u američkoj inačici Heavy Metal). Premda također komercijalne naravi, mahom je njegovala autorsku i umjetničku tradiciju. Likovnu komponentu najčešće čini karikaturalan crtež s pustolovnim pripovijestima i junacima, izvedenima u humorističnom tonu (Hergé i njegov junak Tintin, 1929–76; Franquin i njegovi junaci Spirou i Fantasio, od 1938; René Goscinny i Albert Uderzo i junak Asterix, 1959–2010; Morris i njegov junak Lucky Luke, od 1946; Lewis Trondheim, pravim imenom Laurent Chabosy, i njegov junak Zekan – Les Formidables Aventures de Lapinot, 1993–2004), ili u obliku gega u pasicama ili samostalnim stranicama (Franquinov Gaston, 1957–97). S druge strane francusko-belgijsko tržište razvija likovno razvedene i kolorirane, često poetski intonirane žanrovske stripove, kojih su istaknuti autori Jean Giraud (Blueberry, sa scenaristom Jean-Michelom Charlierom, 1963–2012), poznat i pod umjetničkim pseudonimom Moebius (L’Incal, scenarist Alejandro Jodorowsky, 1981–88), Hermann Huppen (Jeremiah, od 1979), François Bourgeon (Nošeni vjetrom – Les Passagers du vent, 1979–84., 2009–10; Le Cycle de Cyann, s Claudeom Lacroixom, 1993–2014), crtač François Schuiten i scenarist Benoît Peeters (ciklus Opskurni gradovi – Cités obscures, od 1983), Enki Bilal (La Trilogie Nikopol, 1980–92; La Tétralogie du Monstre, 1998–2007) i dr. Od ostalih autora zapaženi su belgijski crtači i scenaristi Willy Vandersteen (Suske en Wiske, od 1945), Edgar P. Jacobs (Blake et Mortimer, 1946–90), Raymond Macherot (Clifton, 1959–63), Peyo (pravo ime Pierre Culliford) (Štrumpfovi – Smurfs, od 1958), Maurice Tillieu (Gil Jourdan, 1956–78), Victor Hubinon (Riđobradi – Barbe-Rouge, prema scenariju J.-M. Charliera, 1959–2004), Greg (pravo ime Michel Régnier) (Achille Talon, 1963–96), Eddy Paape (Luc Orient, 1967–94), William Vance (Bruno Brazil, 1969–95; XIII, 1984–2007; Ramiro, 1974–89), Jijé (pravo ime Joseph Gillain), Philippe Francq, Will (pravo ime Willy Maltaite), Dany (pravo ime Daniel Henrotin), Jo-El Azara (pravo ime Joseph Loeckx), Dupa (pravo ime Luc Dupanloup), Turk (pravo ime Philippe Liégeois) i Bob de Groot, Lambil (pravo ime Willy Lambillotte), Jean Van Hamme, Tome (pravo ime Philippe Vandevelde), Berck (pravo ime Arthur Berckmans), Janry (pravo ime Jean-Richard Geurts), Midam (pravo ime Michel Ledent), Roger Leloup i dr., u Švicarskoj Zep (pravo ime Philippe Chappuis, poznat po geg-serijalu Titeuf, od 1992), a u Francuskoj Christian Godard (Martin Milan, 1967–84), Jean Tabary (Iznogud, prema scenariju R. Goscinnyja, od 1969) i Jacques Tardi (Les Aventures extraordinaires d’Adèle Blanc-Sec, od 1976), dok se u Francuskoj od kraja 1980-ih istaknula nova generacija nezavisnih i alternativnih autora (crtača-scenarista) okupljena oko nezavisnog izdavača L’Association – L. Trondheim i Joann Sfar (Rabinov mačak – Le Chat du rabbin, 2002–15), koji su zajedno crtali serijal Tvrđa (Donjon, 1998–2014), Jean-Christophe Menu, Manu Larcenet, Christophe Blain, David B. (pravo ime Pierre-François Beauchard) i dr. U toj tradiciji crtaju i ostali istaknuti europski autori: Hugo Pratt (Corto Maltese, 1967–91), Dino Battaglia, Milo Manara, Paolo Eleuteri Serpieri, Miguelanxo Prado i dr., kao i oni koji objavljuju u Europi, npr. brazilski scenarist i crtač Léo (pravo ime Luiz Eduardo de Oliveira, znanstvenofantastični serijal Les Mondes d’Aldébaran, od 1994). Latinskoamerička tradicija stripa nastajala je u duhu europskih utjecaja, napose talijanskih, premda je naklonjenija ekspresivnom grafičkom izričaju, npr. u Argentini, gdje su nakon II. svjetskoga rata djelovali scenarist Héctor Germán Oesterheld, prema čijim su scenarijima crtali Francisco Solana López (Eternaut – El Eternauta, 1957–59, 1976), zatim utjecajni Alberto Breccia (Mort Cinder, 1962–64; Vida del Che, 1968) i Enrique Breccia, s kojima je surađivao i scenarist Carlos Trillo, zapažen i po suradnji sa španjolskim crtačem Jordijem Bernetom. Od brazilskih crtača međunarodni su ugled stekli Angeli (puno ime Arnaldo Angeli Filho) te autor erotskih stripova Carlos Zéfiro. Od španjolskih ilustratora, crtača i scenarista zapažen su međunarodni uspjeh postigli Luis Bermejo Rojo, Alfonso Font, Antonio Segura, José Ortiz, Vicente Segrelles (El Mercenario, 1980–2003), Sergio Aragonés (Groo the Wanderer, od 1982), Juan Díaz Canales i Juanjo Guarnido (koautori stripa Blacksad, 2000–13). U Njemačkoj je od 1980-ih zapažen, društvenokritičkim i grafičkim karikaturalnim stripovima, Ralf König. U Hrvatskoj i SFRJ golemu su popularnost postigli talijanski stripovi crtani u realističkoj, katkad grotesknoj i karikaturalnoj tradiciji, npr. Alan Ford Magnusa & Bunkera te konvencionalni žanrovski stripovi izdavača i scenarista Sergia Bonellija. Riječ je o nizu žanrovskih serijala manje poznatih izvan Italije, kao što su npr. Zagor, Tex Willer, Mali rendžer (Piccolo Ranger), Ken Parker, Mister No, Martin Mystère i Dylan Dog, na kojima je radilo mnoštvo autora, pri čemu su najveći ugled stekli crtači Aurelio Galleppini, Gallieno Ferri, Frank Donatelli, Franco Bignotti, Francesco Gamba, Giancarlo Alessandrini, Ivo Milazzo i Angelo Stano te scenaristi Gian Luigi Bonelli, Alfredo Castelli, Tiziano Sclavi i Giancarlo Berardi; scenarističko-crtačka grupa EsseGesse (Pietro Sartoris, Dario Guzzon, Giovanni Sinchetto) kreirala je stripove Kapetan Miki (Captain Miki), Veliki Blek (Il Grande Blek), Komandant Mark (Comandante Mark) i Kinowa.
Japanska tradicija
U Japanu se razvila iznimno duga tradicija stripa pod nazivom manga (japanski: hirovite ili improvizirane slike) koja datira barem u XVIII. st., no u suvremenom se obliku formirala sredinom XX. st., pod utjecajem američkog stripa i animacije. Suvremene mange su masovno dostupni stripovi, tiskani u golemim nakladama i u opsežnim narativnim serijalima od po desetak tisuća stranica džepnoga formata, u svescima od dvjestotinjak stranica (tzv. tankōbon). Mange su stoga ponajprije narativni medij, tj. popularna crtana književnost; crtež je najčešće sporedan, crno-bijeli i u karikaturalnoj tradiciji, često u stilu Walta Disneyja. Nastaju u mnogim žanrovima, a najčešće su znanstvenofantastične (postapokaliptične, o robotima i mechama), romantične (shōjo i redisu), superherojske, homoseksualne i pornografske (hentai), a terminološki se razvrstavaju po dobnim skupinama kojima su namijenjene pa tako postoje mange za djecu (kodomo), za dječake (shōnen), seinen (mlađi muškarci od 18. do 30. godine), seijin (za odrasle muškarce, seksualno eksplicitan sadržaj), za djevojčice (shōjo) i za žene (redisu), koje i crtaju žene, te ozbiljniji dramski stripovi (gekiga), pri čemu su najpopularnije mange najčešće adaptirane u iznimno gledane animirane filmove (tzv. anime). Klasični su autori Osamu Tezuka (Metropolis – Metoroporisu, 1949; Astro Boy – Tetsuwan Atomu, 1952–68; Feniks – Hi no Tori, 1956–89; Buddha, 1972–83) i Machiko Hasegawa (Sazae-san, 1946–74), a poslije su ugled stekli Sanpei Shirato (pravo ime Noboru Okamoto, realistički gekiga strip Ninja bugeichō, 1957–62), Mitsuteru Yokoyama (Giant Robo, 1967–68), Masako Watanabe (Garasu no Shiro, 1969–71), Goseki Kojima (Lone Wolf and Cub – Kozure Ōkami, sa scenaristom Kazuom Koikeom, 1970–76), Riyoko Ikeda (The Rose of Versailles – Berusaiyu no Bara, 1972–73), Keiji Nakazawa (Bosonogi Gen – Hadashi no Gen, 1973–74), Rumiko Takahashi (Urusei Yatsura, 1978–87), Katsuhiro Otomo (Akira, 1982–90), Akira Toriyama (Dragon Ball – Doragon Bōru, 1984–95), Masamune Shirow (Appleseed – Appurushīdo, 1985–89; Ghost in the Shell – Kōkaku Kidōtai, 1989–97), Kōsuke Fujishima (Oh My Goddess! – Aa! Megami-sama, 1988–2014), Yukito Kishiro (Battle Angel Alita – Ganmu, 1990–95), Naoko Takeuchi (Sailor Moon – Bishōjo Senshi Sērā Mūn, 1991–97), Hiroaki Samura (Oštrica besmrtnika – Mugen no Jūnin, 1993–2012), Yoshiyuki Sadamoto (Neon Genesis Evangelion – Shin Seiki Evangelion, 1994–2013), Miwa Ueda (Momo, preplanula djevojka – Pīchi Gāru, 1997–2003), Tetsuya Chiba (sportske mange), Toshio Maeda (najutjecajniji autor hentaija), utemeljitelj ozbiljnog, literarnoga gekiga stripa Yoshihiro Tatsumi (autobiografski strip Gekiga Hyōryū, 2008), Yasuko Aoike, Jiro Taniguchi, Tetsuo Hara, Kouta Hirano i dr. Japanska tradicija stripa imala je velik utjecaj u azijskom području pa ju se nasljeduje u Kini, Taiwanu i Hong Kongu, gdje se naziva manhua, »improvizirane skice«, s tradicijom starijom od zapadnjačke, te u Koreji, gdje je poznata pod nazivom manhwa. Poznati su autori manhue slikari i začetnici modernoga kineskog stripa Ye Qianyu (Mr. Wang, od 1928) i Zhang Leping (Sanmao, od 1935), koji su crtali pod utjecajem onodobnih američkih stripova, zatim Wong Chak ili Alfonso Wong (Old Master Q, od 1962), Tsai Chih Chung (Cai Zhizhong) i Lee Chi Ching, a međunarodno su zapaženi korejski autori Sanho Kim i Hyung Min-woo. U novije doba crtački se stil mange počeo oponašati, zbog goleme popularnosti, u Europi i SAD-u.
Strip u Hrvatskoj
Strip se u Hrvatskoj kao umjetnički i komercijalni medij razvio relativno rano, a njegovi su početci povezani, kao i u svijetu, s karikaturama koje su se pojavile u nizu satiričnih listova potkraj XIX. i početkom XX. st., pogotovo u novinama Koprive (od 1906), gdje se 1925. pojavio prvi domaći strip, Maks i Maksić, koji je po uzoru na W. Buscha crtao ruski imigrant Sergej Mironovič Golobčenko. U narativno razvijenom, realistički crtanom stripu prvi je hrvatski »roman u stripovima« bio Vjerenica mača crtača Andrije Maurovića po scenariju Krešimira Kovačića, tiskan u zagrebačkome dnevnom listu Novosti 1935., otprilike kada i u SAD-u nastaju prvi takvi stripovi. Maurović je odmah ostvario stripove značajne u svjetskim razmjerima (Podzemna carica; Ljubavnica s Marsa; vesterni Trojica u mraku, Sedma žrtva, Gospodar Zlatnih bregova, Sablast Zelenih močvara, Posljednja pustolovina Staroga Mačka i dr.), postigavši oštrim konturnim crtežima, jakim slikarskim potezom (olovkom, tušem) i crno-bijelim kontrastima (zahvaljujući grafičkim mogućnostima novinskog izdavaštva toga doba) izrazitu dinamiku u kadrovima i, prije svega, organizirajući likovne kompozicije na filmski način, mijenjajući planove i perspektive; stoga su njegovi stripovi bili podnaslovljeni, a i poslije se, nakon II. svjetskoga rata, protivio nanošenju oblačića za tekst preko svojih – u toj kasnoj fazi – slikarskih crteža u boji (Biser zla, Ukleti brod, Djevojka sa Sijere). U Zagrebu je od 1936. izlazio ilustrirani tjednik Oko, a od 1938. Maurovićev i Fuisov Mickey strip (od 1939. do 1940. spojeni u Mickey strip – Oko), označivši tako Zagreb kao središte nove popularne umjetnosti. Osim Maurovića istaknuti su autori bili braća Neugebauer, crtač Walter i scenarist Norbert, a istodobno su tiskani vodeći američki stripovi 1930-ih (Bringing Up Father; Tajni agent X-9 A. Raymonda po scenariju Dashiella Hammetta; Superman, Joe Shuster i Jerry Siegel; Popeye; Tarzan, Rex Maxon i dr.). W. Neugebauer objavio je u Mickey stripu više stripova, a klasični realistično-karikaturalni crtež postigao je u najpoznatijem stripu Patuljak Nosko, tiskanom u magazinu Zabavnik, koji je izlazio od 1943. do svibnja 1945., a u kojem su među ostalima braća Neugebauer tiskala i stripove Mali Muk te Gladni kralj koje, uz bogat disneyevski crtež, karakterizira Walterovo majstorstvo u korištenju boje te Norbertovi stihovani tekstovi. U magazinima su do 1945. crtali Ferdo Bis (Tajna dvora Balmor, Flota kapetana Morsa, Kurir Oregona, Blago cara Solomona), Ivo Kušanić i Albert Kinert (Ahuramazda na Nilu, Crvena kuga, Čuvaj se senjske ruke, Tomislav). Poslije II. svjetskoga rata, nakon kratke političke borbe protiv stripa (crtači stripa mahom su sudjelovali u snimanju prvog animiranoga filma Veliki miting W. Neugebauera, povezavši se s novom generacijom crtača i grafičkih umjetnika, čime su utrli put Zagrebačkoj školi crtanoga filma), od 1950. nastavljaju se baviti stripom Maurović i braća Neugebauer, a pojavljuje se nova generacija crtača, koja će uskoro biti jezgra drugoga zlatnog razdoblja hrvatskoga stripa, vezanog uz magazin Plavi vjesnik (1954–73), kojem je prethodio Vjesnikov zabavnik Petko (1952–53). Vodeći su scenaristi bili Zvonimir Furtinger, Rudi Aljinović i Marcel Čukli, a crtači, uz A. Maurovića (Meksikanac, te napose Ukleti brod, koji otvara njegovu kolorističku fazu kojoj pripadaju slikarskom tehnikom urađeni stripovi Djevojka sa Sijere, Biser zla, Uglomi, gospodar pećine i Čuvaj se senjske ruke) i W. Neugebauera (Zakopano blago, Zim-zu, te Tom i Malo Medvjeđe Srce s dokraja stiliziranim crtežom), u realističkom stilu Žarko Beker (Zaviša, Pavel Biri, Demonja), Borivoj Dovniković (Afrička ogrlica, Zlato rijeke Kangaroo), Zdenko Svirčić (Roški buntovnici, Gusari na Atlantiku), najvažniji crtač u tom razdoblju Julio Radilović Jules (Afričke pustolovine, Kroz minula stoljeća), a u karikaturalnom realizmu Radilović (parodijski serijal Herlock Sholmes), Vladimir Delač (Svemirko, Marina, Viki i Niki), Dovniković (Mendo Mendović), Ismet Voljevica (Grga, od 1950), Oto Reisinger (Štefekove pustolovine), Frano Gotovac (Anđeo sjevera, Crni biser, Zemlja slijepih), zatim crtač i scenarist Ivica Bednjanec (Barun Trenk), čiji su najvažniji radovi tiskani godinama u dječjim školskim časopisima Modra lasta (Jasna i osmoškolci, Genije, Lastan) i Smib (Durica).
Idući je pomak u estetskoj povijesti hrvatskoga stripa (tzv. treća generacija) pojava grupe autora Novi kvadrat, okupljene u drugoj polovici 1970-ih oko studentskoga časopisa Polet, koju su činili Mirko Ilić, Ninoslav Kunc, Radovan Devlić, Krešimir Zimonić, Igor Kordej, Joško Marušić i dr. Njihov je stil nastao u duhu stranih uzora iz europskog umjetničkog stripa njihova doba, poput Moebiusa, H. Pratta i magazina Metal Hurlant, a radovi im se kreću od tradicije karikaturalnih geg-stripova s društvenim komentarom (Devlićeve Huljice, Kuncova Sjena; njih su sličnim modernističkim stripovima prije najavili prvaci Zagrebačke škole crtanoga filma Dušan Vukotić stripom Špiljo i Goljo 1950. te Nedeljko Dragić stripom Tupko 1970–71), zatim parodija (Devlić), umjetničkoga stripa dnevničke i lirske naravi (Zimonićeva Zlatka), grafičkoga stripa (Ilić, Kordej), pa do opsežnih, likovno virtuozno izvedenih strip-serijala povijesne ili znanstvenofantastične tematike (Devlićevi Machu Picchu te Ćiril i Metod). Od 1990-ih mnogi su hrvatski crtači postigli zapaženu međunarodnu karijeru, napose u SAD-u i Francuskoj: u grafičkom dizajnu M. Ilić, a kao crtači Kordej (Edgar Rice Burroughs’ Tarzan, New X-Men, Soldier X), Edvin Biuković (Grendel Tales: Devils and Deaths, 1996., sa scenaristom Darkom Macanom; Human Target, 2000), Goran Sudžuka (Y: The Last Man, Hellblazer: Lady Constantine, Ghosted), Goran Parlov (za talijanskog izdavača Sergio Bonneli Editore te, u SAD-u, Outlaw Nation, Punisher i Fury MAX) i Esad T. Ribić (Loki, Silver Surfer: Requiem) te, u tradiciji grafizma Novoga kvadrata, Danijel Žeželj (Sun City, Sophia, Rex, Small Hands) i Milan Trenc (Koščak), koji parodira i francusko-belgijsku tradiciju karikaturalnih junaka (Nord Zucker i Peter Mayne). I dok je u Hrvatskoj realistička tradicija, zbog nekomercijalnosti tržišta, rjeđa i prisutna mahom u školskim časopisima (npr. Svebor i Plamena G. Sudžuke po scenariju D. Macana; povijesni stripovi i adaptacije Željka Lordanića, npr. Branka, Seljačka buna, Zlatarevo zlato), prisutnije su različite umjetničke tradicije. Karikaturalni crtež karakterizira stripove crtača i scenarista Darka Macana (Borovnica, Sergej) i Stjepana Bartolića (Gluhe laste), tradiciju underground stripa slijedi Dubravko Mataković, izrazito antikomercijalnu tradiciju autorskog umjetničkog i alternativnog stripa njeguju autori okupljeni oko grupa Divlje oko i Komikaze: Dušan Gačić, s dnevničkim stripovima i adaptacijama Miroslava Krleže, pogotovo u tehnici tuša i s ekspresionističkim potezom, Magda Dulčić, Zvonko Todorovski, Irena Jukić Pranjić, Ivana Armanini, Igor Hofbauer, Helena Janečić, Helena Klakočar (Nemirno more, 1999), Dunja Janković, Ivan Marušić, Sonja Gašperov, Sara Divjak i dr.
