sloj.
1. U geologiji, konsolidirana, očvrsnuta taložina omeđena dvjema uglavnom ravnim i međusobno paralelnim plohama, tj. donjom i gornjom slojnom plohom. Slojne plohe prvenstveno su posljedica kompakcijskih procesa kojima su taložine bile dugotrajno podvrgnute i u pravilu nastaju kada unutar taložine postoji neki izraziti fizikalno-kemijski diskontinuitet (prekid u taloženju, promjena u veličini čestica, kemijskom sastavu, boji i sl.). Sloj je u pravilu ravan, jer se suspendirane čestice talože iz vodenoga medija najčešće okomito. Međutim, postoji i kosa slojevitost, u kojoj su paketi slojeva nagnuti s obzirom na horizontalno položene starije taložine. Takvi su otkloni svojstveni deltaičnim sedimentima, ali i vjetrovnim (kopnenim) i strujnim podmorskim dinama. Slojna ploha bitan je strukturni element u tektonskoj geologiji. Svaka nagnutost slojeva znak je tektonskoga poremećaja prvotne horizontalne slojevitosti, odn. znak je nabiranja taložina, a posljedice su bore, rasjedi i drugi strukturni elementi litosfere.
2. Pojam koji je u fenomenologijsku kritiku uveo R. W. Ingarden 1930-ih motreći književno djelo kao slojevit heteronoman predmet, istodobno utemeljen u fizičkim znakovima i idealnim pojmovima. Slijed slojeva (sloj zvukova, značenjski sloj, sloj shematiziranih aspekata, sloj prikazanih predmetnosti) ocrtava tijek fenomenologijske redukcije kojom, prema Ingardenu, čitatelj nastoji spoznati bit djela. Suprotno tomu, Félix Martínez Bonati isticao je 1980-ih da se pri čitateljskom doživljaju struktura sloja može reorganizirati pa se poneki sloj može potisnuti ili izostaviti. U kontekstu novije fenomenologijske kritike slojevanje se povezuje s perceptivnim uokviravanjem, pri čem se okvir definira kao taložina komunikacijski uigranih rituala interakcije. Strukturalizam je, usmjeravajući svoju pozornost na jezik (a ne na svijest), pojam sloja zamijenio pojmom → razine.