skupovi galaktika, najviši stupanj organizacije tvari u svemiru povezane gravitacijskim međudjelovanjem. Poznato je da se galaktike okupljaju u skupove. Već i pojedine galaktike, kao i naša, imaju pratioce. Prema veličini i obliku razlikuju se skupovi galaktika od nekoliko desetaka članova (mjesna grupa galaktika), nepravilni skupovi raštrkanih galaktika od približno tisuću članova i sferni, zbijeni skupovi od desetak tisuća članova. Primjer je nepravilnoga skupa skup u zviježđu Djevica (udaljen 60 mil. god. svjetlosti), a sfernoga skup u zviježđu Berenikina kosa (350 mil. god. svjetlosti, sadrži više od stotinu članova). Dimenzije su skupova od 10 do 50 i više milijuna god. svjetlosti.
Gustoća tvari u skupu galaktika mnogo je veća od prosječne gustoće (1027 kg/m³) za svemir. Zbog bliskosti između galaktika dolazi do čestih sudara i do tzv. galaktičkoga kanibalizma. U tijeku sudara i stapanja, rađanje zvijezda je povećano, a nakon sudara preostaje zajednička sferna komponenta, često s dvostrukom jezgrom. Zato se u središtu skupova nalaze vrlo velike eliptične ili lećaste galaktike, koje su ujedno jaki izvori radiovalova i rendgenskoga zračenja. U međugalaktičkom prostoru skupa nalazi se vrlo rijedak i vruć plin s temperaturom do više desetaka mil. stupnjeva, što se otkriva po rendgenskom zračenju, a smatra se posljedicom sudarnoga razvoja galaktika. Masa međugalaktičkoga preostalog plina usporediva je s masom vidljivih galaktika. U skupu, galaktike se gibaju relativnim brzinama reda veličine 1000 km/s, koje nadmašuju gravitacijsku brzinu oslobađanja, ako se ne pretpostavi postojanje tamne tvari s masom koja je deseterostruko veća od mase vidljive tvari. Procjenjuje se da je udjel mase vidljivih galaktika u skupu 5%, mase plina do 10%, a ostatak je nevidljiva tamna tvar. Skupovi galaktika nadograđuju se u superskupove, nakupine od nekoliko skupova do njih desetak. Superskupovi ocrtavaju prostornu mrežu, tzv. saće, s otvorima dimenzija 150 do 300 mil. god. svjetlosti. U čvorovima mreže smještaju se veći superskupovi, u stijenkama mreže manji, a prostor je između stijenki prostorne mreže praktički bez ikoje svjetleće tvari. Nejednolika ispunjenost prostora smatra se ostatkom nehomogene raspodjele tvari iz ranoga doba svemira.
