shizofrenija (njemački Schizophrenie, od shizo- + -frenija), skupina duševnih bolesti koje pripadaju endogenim psihozama. Obilježene su specifičnim simptomima koji pokazuju dezorganizaciju ličnosti (→ depersonalizacija; disocijacija ličnosti). Te je bolesti E. Kraepelin potkraj XIX. st. nazvao »mladenačko ludilo« (dementia praecox). Naziv shizofrenija uveo je 1911. švicarski psihijatar Eugen Bleuler (1857–1939), prema kojemu shizofreni sindrom čine četiri osnovna simptoma: poremećaj misaonoga tijeka, tj. mehanizma asocijacija (mišljenje je neodređeno, labilno, neprimjereno stvarnosti i praktičnim zadatcima), poremećaj afektivnosti (gubi se sposobnost primjerenih reakcija i osjećajnih modulacija), ambivalentnost (istodobno postoje suprotni osjećaji i stajalište prema istom objektu) i autizam (uronjenost u vlastiti svijet mašte uz potpuni gubitak zanimanja za okolinu). Simptomi se obično dijele na pozitivne i negativne; pozitivni su halucinacije, sumanutosti, poremećaji mišljenja, shvaćanja, motorike i čuvstava, a negativni osjećajna ravnodušnost, nemogućnost uživanja u životnim radostima (anhedonija), bezvoljnost (avolicija) i siromaštvo govora (alogija). Shizofrenija se javlja u približno 1% stanovništva. Očituje se između 15. i 45. god. života, a prvi su znakovi socijalna izolacija, razdražljivost, uznemirenost, hipohondrijske ideje, magijsko razmišljanje, neobična perceptivna iskustva te gubitak inicijative, energije i zanimanja za okolinu. Oni se obično javljaju tijekom adolescencije, a ponekad su popraćeni agresivnim reakcijama. Nekoliko je tipova shizofrenije, koji se razlikuju u kliničkoj slici: paranoidni tip najčešći je oblik bolesti, u kojem prevladavaju paranoidni simptomi (→ paranoja); hebefreni tip očituje se obično između 15. i 25. god. života, a u njem prevladavaju negativni simptomi uz nepredvidivo ponašanje bolesnika (→ hebefrenija); katatoni tip obilježen je premoću psihomotornih simptoma, pa bolesnik gdjekad može zauzimati neobične položaje tijela i održavati ih satima ili danima (→ katatonija); jednostavni tip, u kojem prevladavaju negativni simptomi, razvija se polagano, a obilježen je postupnim udaljavanjem osobe iz svakodnevice. Prva tri tipa opisao je E. Kraepelin, a Bleuler je toj podjeli dodao i četvrti tip, koji je nazvao schizophrenia simplex (jednostavna shizofrenija). Uzroci shizofrenije još uvijek nisu u potpunosti objašnjeni; suvremena istraživanja pokazuju uzajamno djelovanje izvanjskih traumatskih iskustava (koja uzrokuju neurorazvojne poremećaje) u ranom djetinjstvu i nasljedne sklonosti. Kod shizofrenih bolesnika uočene su neke promjene na mozgu: povećanje moždanih klijetki, smanjenje moždanoga volumena, napose hipokampusa, sljepoočnoga i čeonoga režnja, a tehnikama funkcijskoga oslikavanja mozga izmjeren je smanjeni protok krvi te smanjeni metabolizam glukoze u kori predčeonoga područja. Utvrđeni su i neurokemijski poremećaji u središnjem živčanom sustavu. Diferencijalnom dijagnostikom utvrđuje se jesu li poremećaji raspoloženja i ličnosti te psihotični poremećaji posljedica shizofrenije ili uzimanja psihoaktivnih tvari. U liječenju shizofrenije valja što prije započeti primjenu antipsihotika (→ psiholeptici). Dodatno se primjenjuje psihoterapija, koja može poboljšati suradnju bolesnika i pridonijeti dugotrajnoj remisiji bolesti.
