sekrecija (lat. secretio: rastavljanje, odvajanje).
1. Proces stvaranja i izlučivanja posebnih tvari, sekreta (izlučina), koji obavljaju specifične funkcije u organizmu; ako služe za uklanjanje otpadnih tvari iz organizma, nazivaju se ekskretima (→ ekskrecija). Sekreti se mogu izlučivati iz pojedinačnih stanica, no najčešće se izlučuju iz žlijezda. Egzokrine žlijezde (žlijezde znojnice i slinovnice, suzne žlijezde, žlijezde u probavnom sustavu, egzokrini dio gušterače, jetra, mliječna žlijezda, prostata) izlučuju svoj sekret kroz izvodne kanale izravno na epitelnu površinu, npr. na kožu ili u crijevo; prolaženjem kroz izvodne kanale sastav i svojstva sekreta često se mijenjaju. Sekreti endokrinih žlijezda (hipofiza, štitnjača, paratireoidne, nadbubrežne i spolne žlijezde te endokrini dio gušterače) nazivaju se hormonima i izlučuju se izravno u krv kojom dospijevaju do udaljenih, ciljnih tkiva. Izlučivanje žlijezda ugl. nadziru autonomni živčani sustav i hormoni, pa se njihovim radom ne upravlja svjesno.
2. U petrografiji, taloženje mineralne tvari u šupljinama stijena. Mineralne tvari potječu iz same stijene, iz koje ih je porna voda prethodno izlužila i pritom stvorila šupljine. Veće ispunjene šupljine stijena nastale sekrecijom zovu se geode, a manje mandule. Nastali talog (sekret), npr. sve vrste opala i ahata, obično je slojevit.
