rekombinacija (re- + kombinacija), spajanje nakon fragmentacije.
1. U fizici, a) spajanje pozitivnih iona s elektronima ili negativnim ionima u neutralne čestice. Za malene koncentracije iona (n) u približno električki neutralnome mediju (n+ ≈ n–) brzina rekombinacije dn/dt dana je izrazom:
dn/dt = –αn²,
gdje je α rekombinacijski koeficijent, b) spajanje elektrona i šupljine u poluvodičima koje se dogodi kada neki slobodni elektron naleti na šupljinu i na tom se mjestu ponovno uspostavi kovalentna veza, nestane šupljina a slobodni elektron postane vezan.
2. U genetici, proces kojim u potomstvu nastaju kombinacije gena drugačije od onih naslijeđenih od roditelja. Rekombinacija ima važnu ulogu u evoluciji, jer pridonosi stvaranju genetičke raznolikosti vrsta, te u mijenjanju ekspresije i funkcije nekih gena tijekom razvoja i diferencijacije. Molekularni mehanizam njezina nastanka uključuje kidanje i ponovno spajanje dviju roditeljskih molekula DNA (kružnih ili linearnih) uz sudjelovanje specifičnih enzima, rekombinaza. Te se dvije molekule ukrižuju jednostruko (→ crossing-over) ili višestruko. Homologna ili opća rekombinacija zbiva se između homolognih nizova DNA, tj. onih koji imaju gotovo identičan redoslijed, i ne dovodi do promjene u sveukupnom ustroju gena na kromosomu. Taj se tip rekombinacije javlja tijekom popravka DNA, između sparenih eukariotskih kromosoma tijekom mejoze te između bakterijskih kromosoma tijekom spolnoga razmnožavanja. Mjesno specifična rekombinacija ne zahtijeva izrazitu homologiju sljedova DNA, a odvija se između specifičnih sljedova DNA koje prepoznaju određeni enzimi. Taj tip rekombinacije dovodi do preslagivanja genomske DNA; javlja se pri ugradnji virusne DNA u genom stanice domaćina te pri preraspodjeli gena koji kodiraju imunoglobuline i receptore limfocita T. – Rekombinacija in vitro omogućuje pripravu rekombinantne DNA.
