referent (engl. referent, prema lat. referens, genitiv referentis: koji natrag nosi; koji izvještava), u semantici, naziv za izvanjezičnu stvar ili predmet, pojavnost stvarnoga svijeta koja se imenuje nekim jezičnim znakom, tj. na koju se odnosi određena leksička jedinica. U filozofskim i jezikoslovnim promišljanjima postojala su dva različita tumačenja odnosa jezika i stvarnoga svijeta. Jedno je tumačenje jezika kao nomenklature, koje se susreće od Heraklita preko Aristotela i Port-Royala do Wittgensteinova Logičko-filozofskoga traktata. Njime se jezik tumači kao skup naziva za izvanjezične stvari u svijetu, što znači da je jezik popis različitih naziva koji odgovaraju različitim predmetima stvarnoga svijeta. Prema drugomu tumačenju jezika, također duge tradicije, od Platona preko Katona Starijega, Horacija i skolastičkih filozofa, između stvari i jezika postoji posredna mentalna kategorija koja je neopipljiva, kojoj se fizički ne može dokazati postojanje i bez koje riječi nekoga jezika ne bi bile riječima. U suvremenoj lingvistici ta se misao oblikovala tvrdnjom da je jezik sustav znakova te da između stvari ili referenta i imena postoji pojam, mentalna predodžba o izvanjezičnoj stvari tj. referentu.
