razumijevanje.
1. U filozofiji, sposobnost mišljenja i shvaćanja, oblik spoznaje svojstven čovjeku. Razumijevanje uključuje percipiranje logičkoga sadržaja nekoga simboličkog izraza, povezivanje smislenih elemenata u cjelovit smisleni uvid, kao i shvaćanje događaja ili psihičkog čina. Ono je skupa s tumačenjem temelj tradicionalne i suvremene filozofijske hermeneutike. Diltheyeva hermeneutika, koja se u bitnome nadovezuje na F. Schleiermachera, govori o uvjetima pod kojima je moguće shvaćanje i razumijevanje, npr. svaki je tekst individualno ostvarenje autora, ali pripada i općemu sustavu razumijevanja. Razumijevanje je shvaćanje nečega unutarnjega na temelju njegove izvanjske pojave, njime se opredmećuje duhovno na temelju naknadnoga vlastitog iskustva. U filozofiji M. Heideggera drugi je egzistencijalni modus bitka razumijevanje; čovjek shvaćen kao tubitak odlikuje se razumijevanjem bitka. H.-G. Gadamer u svojoj hermeneutičkoj filozofiji drži da je razumijevanje hermeneutička metoda i način bitka samoga čovjeka u kojem on sebe otvara svijetu. Proces razumijevanja kreće se u hermeneutičkom krugu u kojem se pojedinačno mora tumačiti iz cjeline, a cjelina iz pojedinačnoga. P. Ricœur tijek razumijevanja shvaća kao tijek razumijevanja značenja simbola; oni su dvostruki znakovi koji u svojem pojavnom bitku upućuju na skriveni smisao i cjelovitije područje bitka.
2. U književnoj teoriji, razumijevanje je od XIX. stoljeća postalo jednim od ključnih hermeneutičkih pojmova. Hermeneutika se u to doba određuje kao opća teorija razumijevanja, pri čemu se odnos prema tekstu shvaća analogno odnosu među osobama. Za razliku od klasičnoga teološkog ili filološkog umijeća tumačenja teksta, u djelu romantičarskoga filozofa F. Schleiermachera interes se usmjerava prema samomu procesu razumijevanja. Zainteresirana više za čin razumijevanja nego za rekonstrukciju ili uspostavu pravoga značenja teksta, Schleiermacherova filozofska hermeneutika premješta pozornost s valjanosti interpretacije na njezinu strukturu. Ona pak podrazumijeva nadograđivanje gramatičke interpretacije jezičnog ustrojstva djela psihološkom interpretacijom jedinstvenog autorskoga stila. Iako bi psihološka interpretacija ostala previše mistična bez popratne jezične analize, tek tzv. divinacija ili intuitivno pronicanje autorskoga kreativnoga procesa, odn. autorske subjektivnosti raspoznatljive u stilu može tumača povesti od raspršenih pojedinosti teksta do razumijevanja cjeline njegova smisla. Upućujući kroz međusobni odnos tih dviju interpretacija detalje i cjelinu jedno na drugo, Schleiermacher u čin razumijevanja uvodi hermeneutički krug. Uživljavanje u tuđi doživljajni svijet, empatija, polazište je i filozofije W. Diltheya, u kojoj se nastoji odrediti specifičnost metodologije humanističkih znanosti nasuprot metodama prirodnih znanosti. Dok potonje opisuju predmetnosti prirodnoga svijeta, humanističke znanosti razumijevaju životne izraze povijesnog svijeta. Kod Diltheya razumijevanje tako od psihološkoga problema postaje problemom metodologije povijesti. Izvedeno iz strpljive filološke interpretacije povijesnih dokumenata, razumijevanje udaljenoga drugoga nužnom obilaznicom vodi k razumijevanju vlastite povijesne situacije tumača. Daljnji se pomak problematike razumijevanja dogodio u tzv. fundamentalnoj ontologiji M. Heideggera. Razumijevanje se kod njega više ne tiče toliko spoznaje drugoga koliko se usmjerava na drugost vlastitih egzistencijalnih pretpostavki. U tumačenju smo uvijek vođeni strukturom predrazumijevanja koja izrasta iz našega tubitka (Dasein). Prije svake spoznaje ili intelektualne aktivnosti, razumijevanje je način postojanja u svijetu. Zato u njem ne može biti riječ o konačnom shvaćanju sadašnje situacije, nego o stalnom omjeravanju njezinih uvjetovanosti s otvorenom budućnošću. Djelo H.-G. Gadamera nadovezuje se na Heideggerovu koncepciju. Težnji moderne eksperimentalne znanosti da zanemari problematiku temeljnoga razumijevanja tumačeva bitka u svijetu Gadamer je suprotstavio hermeneutiku kao korektivnu metaznanstvenu poziciju koja razumijevanje uzdiže na razinu univerzalne kategorije, biti ljudskoga bivanja u svijetu. Povijesna situiranost manifestirana u predrasudama i pretpostavkama tumača nuždan je preduvjet, a ne zaprjeka razumijevanju. Zbog varijabilnosti toga preduvjeta Gadamer nije razvijao metodu tumačenja, nego zahtijevao novi oblik svijesti koji prepoznaje dijalogičnost našeg odnosa s prošlošću. U tom je smislu horizont tumača otvorena i nestalna povijesna struktura koja unosi promjene i u razumijevanje prošlosti, budući da do njega dolazi stapanjem tumačeva horizonta s horizontom tumačenoga teksta.
3. U sociologiji, u širem smislu, sadržajno poimanje stvari, intelektualna sposobnost shvaćanja širega konteksta neke pojave, poznavanje jezika ili shvaćanje nečijih poruka, uključujući pročitani tekst, simpatiju i intuiciju među ljudima, uživljavanje u međuljudskoj komunikaciji i samospoznavanje. U užem smislu, razumijevanje je shvaćanje subjektivnoga značenja djelovanja neke osobe u društvu drugih osoba. Razlikovanje razumijevanja, koje polazi od subjektivnih pobuda ljudskoga djelovanja, i objašnjenja, koje polazi od vanjskih uzroka društvenog djelovanja, u sociologiju je, preuzevši pojam razumijevanja od njemačkog filozofa W. Diltheya, uveo M. Weber. Po njem, razumijevanjem (Verstehen) istraživač sebe stavlja u položaj ljudi koje istražuje, nastojeći otkriti koja unutarnja značenja oni pridaju svojemu djelovanju, kakve su njihove namjere, i koje bi ciljeve svojim djelovanjem htjeli postići. Po tome se društvene znanosti razlikuju od prirodnih, koje svoj predmet istraživanja objašnjavaju vanjskim uzrocima ili čimbenicima. Npr. situacija kada ljudi, pošto počne padati kiša, otvaraju kišobrane, nije društveni događaj, nego prirodna reakcija na vanjski uzrok (kauzalna adekvacija), za razliku od situacije kada se skupina ljudi dogovara da posjeti određeni restoran ili kavanu (razumska adekvacija). Weber zauzima kritično stajalište prema pozitivizmu u društvenoj znanosti, koji na nju primjenjuje metode prirodnih znanosti i objektivizam, a s druge pak je strane nastojao prevladati razliku između smislenoga razumijevanja i uzročnoga objašnjenja, između sociologije u kojoj nema mjesta za subjektivna značenja aktera i čisto interpretativne sociologije.
