rasa (njemački Rasse < francuski race < talijanski razza, vjerojatno od starofrancuskog haraz: uzgoj konja).
1. U biologiji, sistematska jedinica niža od podvrste, viša od varijeteta. Upotrebljava se u zoološkoj sistematici; u botaničkoj sistematici u uporabi je naziv sorta (→ sistematika).
2. U sociologiji i antropologiji, tradicionalni naziv za veliku ljudsku populaciju koja živi i reproducira se odvojeno od drugih populacija i od njih se razlikuje po vidljivim fizičkim obilježjima (fenotipu), kao što su boja kože, oblik lubanje, tip kose ili dužina nosa. Teorije o postojanju različitih rasa i njihovim različitim ulogama u razvoju čovječanstva razvile su se potkraj XVIII. i početkom XIX. st. s kolonijalnom ekspanzijom europskih zemalja pri čem je nauk o nejednakosti rasa poslužio kao opravdanje kolonijalnoga društvenog poretka (→ rasizam). Najstarija je podjela rasa na osnovi različitoga geografskog smještaja: na afričku ili crnu, američku ili crvenu, azijsku ili žutu i europsku ili bijelu rasu (iz 1738., prema švedskom botaničaru C. von Linnéu). Slična je podjela (njemačkoga prirodoslovca J. F. Blumenbacha, 1775) prema boji kože: na crnu ili etiopsku, smeđu ili malajsku, crvenu ili američku, bijelu ili kavkasku te žutu ili mongolsku rasu. Te su podjele i danas prihvaćene, a često se temelje na uvjerenju da među ljudskim rasama postoje stalne i konačne razlike, tj. da boja kože pokazuje druge, dublje, karakteristike tih kategorija ljudi, da različite vanjske značajke upućuju na različite unutarnje značajke (genotip), što uključuje različite fizičke i psihičke sposobnosti rasa.
Suvremena znanost odbacuje takva shvaćanja, a u velikoj mjeri i sam pojam »rase« kao ideologijske konstrukcije. God. 1995. u dvorcu Schlaining, u Austriji, na međunarodnom znanstvenom skupu Protiv rasizma, nasilja i diskriminacije, održanom pod pokroviteljstvom UNESCO-a, skupina znanstvenika donijela je Deklaraciju o »rasi«(Statement on »Race«), tj. o prevladanosti predodžbe o rasi i nepotrebnosti toga naziva.
Deklaracija se temelji na otkrićima u suvremenoj biologiji. Tehnike molekularne genetike i matematički modeli populacijske genetike pokazali su neadekvatnost definicije rasa kao genski homogenih i međusobno različitih populacija. Moguće je detektirati genske razlike između ljudskih populacija, uključujući i manje grupacije. Te razlike imaju tendenciju povećavanja sa zemljopisnom udaljenošću, no osnovna genska varijacija između populacija mnogo je manje izražena. To znači da je ljudska genska raznolikost postupna i da ne predstavlja nikakav diskontinuitet među populacijama. Nadalje, molekularna analiza gena koji se javljaju u različitim varijacijama (aleli) pokazala je da je, unutar bilo koje skupine, naslijeđena varijacija među pojedincima velika, dok je nasuprot tome varijacija među skupinama relativno mala (npr. 85% varijacija u krvnim grupama pojavljuje se unutar populacija, a samo 15% među populacijama).
Lako je uočiti razlike u vanjskom izgledu (boja kože, morfologija tijela i lica, pigmentacija itd.) između ljudi iz različitih krajeva svijeta. Premda se doimlje paradoksalnim ne priznavati postojanje uočljivih, genski uvjetovanih morfoloških razlika, genska je varijacija u temeljnim fiziološkim svojstvima i funkcijama, s obzirom na prosjek populacija, zanemariva. Drugim riječima, percepcija morfoloških razlika može pogrješno navesti na zaključak o postojanju bitnih temeljnih genskih razlika.
Tijekom evolucije modernih ljudi bilo je razmjerno malo promjena u temeljnoj genskoj konstituciji populacija. Molekularna analiza gena također jasno upućuje na to da su se moderni ljudi tek relativno nedavno proširili u nastanjive krajeve svijeta, prilagođavajući se u tom procesu vrlo različitim, katkad ekstremnim, uvjetima okoliša u razmjerno kratkome vremenskom rasponu. Potreba za prilagodbom takvim razlikama u okolišu stvorila je promjene u vrlo malome podskupu gena koji određuju prilagodljivost promjenama okoliša. Te su prilagodbe kao reakcija na uvjete okoliša uvelike povijesnog značenja i nisu mjerodavne za život u suvremenoj civilizaciji. Ipak, neki ih tumače kao odraz bitnih razlika između skupina ljudi, pridonoseći predodžbi o postojanju rasa.
Prema znanstvenom poimanju, kategoriziranje ljudi prema distribuciji genski određenih fenotipskih čimbenika umjetno je i potiče na beskrajne popise proizvoljnih i krivih društvenih percepcija i predodžbi. Nema uvjerljiva dokaza za »rasnu« divergenciju u intelektualnim, emotivnim, motivacijskim ili drugim psihološkim karakteristikama i ponašanjima, koje bi bile neovisne o kulturnim čimbenicima. Pojam rasa izgubio je svoje tradicionalno značenje u znanstvenom svijetu. Međutim, rasa je i dalje sastavni dio društvene svijesti i društvenih podjela, kao i službene statistike, osobito u zemljama u kojima useljenici iz drugih zemalja ili kontinenata čine znatan dio stanovništva (SAD, Velika Britanija, Francuska).
