politika, umijeće upravljanja državom ili drugom političkom zajednicom, te svi postupci upravljanja koji se očituju u organiziranim oblicima društvenoga djelovanja i društvenim institucijama putem kojih ljudi teže ostvarivanju svojih društvenih interesa i reguliranju općih poslova zajednice. Termin politika refleks je grčkih riječi tà politiká (građanska vlast koja obvezuje) i hẽ politikḗ (političko umijeće, politička vještina). Obje su riječi imenice izvedene od pridjeva politikós (građanski), koji je pak izveden od riječi polítēs (član polisa kao političke zajednice – građanin). Pojam politika najčešće se izvodi iz riječi pólis (antički grad-država, politička zajednica). Suvremeno značenje termina politika višestruko se određuje. U engleskom jeziku polity označava formalnu dimenziju politike, odnosno institucionalni poredak države, unutar kojega se odvijaju politički procesi; politics označava politički proces, odnosno nastajanje, izražavanje, sukob i posredovanje interesa u državi, u demokratskim sustavima najčešće putem izbora; policy označava politiku kao aktivnost, proces donošenja odluka u svim sferama ljudskoga života (državi, političkim strankama, vjerskim zajednicama, građanskom društvu, interesnim skupinama, gospodarskim subjektima). U tom značenju najčešće se veže uz posebno određene javne politike (kulturna, socijalna, zdravstvena, gospodarska, proračunska, obrazovna itd.), koje donosi izabrana vlast (vlada) ili neka organizacija, a koje se odnose na društvo u cjelini. Politika je prisutna u svakom društvenom odnosu u kojem se izražavaju interesi pojedinca, društvenih skupina, klasa, staleža, slojeva. Ti odnosi postaju politički odnosi na temelju svjesnoga, više ili manje organiziranog uzajamnoga djelovanja subjekata, nositelja tih interesa. O politici se može govoriti već na ranim stupnjevima ljudske organizacije (rod, pleme). Međutim, tek s pojavom prvih političkih zajednica na Istoku pojavili su se viši oblici političkog djelovanja i političkih odnosâ kao odnosâ javne vlasti i slojeva (staleža) tadašnjega društva, dok su se na vanjskom političkom planu politički odnosi pojavili kao odnosi između država. Diferencijacija političkoga i političke sfere kao zasebne sfere društvenog života označila je prijelaz s pretpolitičkoga na političko. Političko društvo ima za pretpostavku ekonomski aktivnoga pojedinca koji je sposoban udruživati se i organizirati radi postizanja svojih društvenih interesa. U punom je smislu takvo društvo ostvareno tek u moderno doba s pojavom građanstva. Politička misao u tijesnoj je vezi s razvojem društva kao okvira u kojem se odvijaju politički procesi, kojih je sastavni dio i sama politička teorija. Politička znanost i filozofija politike često ističu oprjeku između pretpolitičkih, teokratskih sustava života starih civilizacija Istoka i političkih temelja moderne civilizacije što je niknuo u antičkoj Grčkoj. U središtu tako zacrtane političke misli Zapada nalazi se politička teorija demokracije kao temeljne vrijednosti političkog društva. U tom rasponu obično se granaju dva glavna, međusobno povezana izraza političke misli: politička znanost (politologija) kao skup teorija i spoznaja o pretežno empirijskom supstratu političkih oblikâ društva i povijesnom razvoju tih oblika te filozofija politike kao znanost koja razmatra čovjekova vrijednosna ostvarenja unutar političke zajednice. Politika je višeznačna pojava koja je kroz povijesne etape mijenjala formu i sadržaj.
Antika
Politika je u antičkom svijetu zastupala ideje najvišega dobra, pravednosti i opće koristi. Etika nije bila odvojena od politike, a ono što je etika značila za pojedinca to je politika značila za zajednicu. Riječ politika odnosila se prvenstveno na građane, a tek sekundarno na grad. Politika se shvaćala iz identiteta građanstva, u skladu s poznatom Tukididovom izrjekom »Svi smo mi grad«. Od druge pol. VI. st. pr. Kr. politički identitet odlučno je odredio pojam politike i bio je temeljna pretpostavka starogrčke neposredne demokracije. Identitet između građana i grada u drugoj je pol. V. st. pr. Kr. bio povezan s pojmom politeía (javni poredak, ustav), kojim se naglašavalo ne samo ustrojstvo političkog identiteta nego i potreba čuvanja i obrane grada. Budući da je za mnoge politika postala središnji životni sadržaj, a politički identitet mjerodavan za cjelinu, nametnulo se jasno razgraničenje javne i kućanske egzistencije. Prva je s demokracijom kao izrazom jake solidarnosti građana te s isticanjem zajedništva polisa zadobila izrazitu prednost pred domaćinstvom. Samo je polis, u kojem se odvijao javni život, bio područje slobode i jednakosti. Politikós (građanski, zajedničarski) sadrži normativnu komponentu: politički djeluje onaj koji istinski djeluje u smislu cjeline. S političkim identitetom korespondirali su specifični domaćinsko-kućanski interesi, a oni su bili isključeni iz politike, pa je između polisa i domaćinstva postojao velik jaz. Iz politike su bili jasno izdvojeni neslobodni (robovi), negrađani (stranci) i žene. Bitno obilježje antičkih političkih zajednica bila je razdvojenost javnoga kao područja slobode i privatnoga kao područja nužnosti. Platon je istraživao povijest polisa, analizirao je i klasificirao ustave kako bi izgradio ideju idealne političke zajednice. Politiku tumači kao znanost kraljevskog djelovanja; istinski državnik mora moći vladati iz vlastitih spoznaja i neovisno o pristanku onih kojima vlada. Aristotel je smatrao kako polis nije jedinstvo nego mnoštvo te je odredio specifičnost građanske vladavine u suprotnosti prema despotskoj. Svojom podjelom filozofije na teorijsku i praktičnu, politiku je u cjelini nazvao praktičnom filozofijom, pa ona obuhvaća etiku, ekonomiju i politiku u užem smislu riječi. Nakon Aristotela glavno područje političkog razmatranja postale su rasprave o etici. Najznačajnija škola bila je Stoa, prema kojoj se ljudsko djelovanje mora usmjeriti prema zakonu božanske prirode. U republikanskome Rimu postojala je snažna Aristotelova tradicija mišljenja, os. kod Polibija i M. T. Cicerona, koji su veličali rimski imperij. Stari su Rimljani baštinili neke grčke izraze: politia (grč. politeía), politica (grč. tà politiká), no imali su i vlastite: civitas (grad), civis (građanin), civilis (građanski, zajedničarski), res publica (javna stvar).
Srednji vijek
Središnji politički problem postao je odnos duhovnog i svjetovnoga carstva, pa je pitanje legitimacije dobilo veću važnost. Tako se u tadašnjem domaćinstvu, zemljoposjedu (feudu), vladalo despotski i silom. Javnost i politička sloboda nisu postojale, kao ni građani, slobodni pojedinci. Politika se pretvorila u vladavinu (regnum), djelatnost isključivo vladara, koji je bio podređen vrhovnoj vlasti Crkve. Misao o dvostrukoj pripadnosti čovjeka, političkoj zajednici s jedne i Bogu s druge strane, dobila je posebnu dinamiku, koja će postati pretpostavka i bitan sadržaj moderne države. Prema svetom Augustinu, od samoga stvaranja svijeta postoji napetost između civitas terrena (zemaljska država) i civitas Dei (Božja država). Zemaljska je država djelo sile i grijeha, a pravednost može biti ostvarena samo u pripadnosti Bogu (civitas Dei). Pod utjecajem recepcije Aristotelove etike i politike, a napuštanjem platonizma, srednjovjekovna je skolastika prihvatila njegovu praktičnu znanost, razdvajanje etike, ekonomije i politike. U sv. Tome Akvinskoga politika je dio mudrosti (ars prudentia) koja je djelatna kao mudrost državne vladavine, kao prudentia regnativa (vladavinska mudrost), ali također postoji i u međugrađanskim odnosima kao prudentia civilis (građanska mudrost). Politika u pravilu stoji iza spekulativne znanosti (filozofije i teologije), ali kao zakonodavna nadmašuje druge praktične znanosti (ekonomiju, umijeće ratovanja, itd.). Toma Akvinski razlikuje političke i nepolitičke oblike vladanja: obnašanje moći nad onima koji su po prirodi slobodni jest politika, a nad onima koji to nisu – despocija.
Novi vijek
Politika dobiva novi identitet, ona postaje djelatnost vezana za posebni, novonastali oblik organizacije – državu. Politika postaje vještina (virtus) vladanja s pomoću države, a za nju je potrebno empirijsko znanje o stvarima, a ne bilo kakva vrlina. Ukida se načelo prema kojemu se politika mora voditi etičkim sredstvima, odnosno politika se odvaja od etike i ulazi u red modernih empirijskih znanosti poput fizike i geometrije, a zadaća joj je istom egzaktnošću ispitati različite tehnike vladanja i oblike političkih zajednica. Politički pojmovi kao što su virtus (vještina) i prudentia (mudrost, iskustvo) mijenjaju u novom kontekstu svoje značenje, te se iz moralno-filozofskih pojmova pretvaraju u tehničke. Virtus, nekad traženje i aktualizacija dobroga, postaje opterećenje u borbi za moć, a prudentia pripada onomu tko se razumije u sredstva koja otvaraju nekomu put prema moći. N. Machiavelli, najznačajniji politički mislilac renesanse, uvelike je pridonio razdvajanju politike i etike. U Francuskoj se u XVI. st. počinje uviđati razlika između države i politike, tj. da nije samo političko ono što čini država. Primjerice za vrijeme vjerskih ratova uz katoličku ligu i hugenote formirao se smjer koji je stajao iznad zaraćenih strana. Bili su to kraljevski savjetnici, nazvani politiques (Michael de L’Hospital i dr.), koji su, iako zastupajući kraljeve interese, htjeli izbjeći građanski rat i sačuvati mir, zbog čega su bili osuđivani da su izdali istinsku vjeru, da su dopuštanjem više vjerâ podijelili podanike, čime su doveli u pitanje jedinstvo država. Bili su osuđeni i zato jer su podvrgnuli religiju politici. Sekularizacija mišljenja države dovela je do novog određenja politike, koja se odvojila od moralno-religioznih postulata. Prema T. Hobbesu moralna filozofija ugrožava državu. Političko nije »od prirode«, nego je umjetno proizvedena volja vladara (apsolutni monarh) koja ne treba opravdanje Božjom voljom – autoritet, a ne istina čini zakon (auctoritas non veritas facit legem). No i dalje se zadržao luteranski i kalvinistički smjer političkog mišljenja. Tako J. Althusius definira politiku kao znanost o dobrom zajedničkom životu, pa ju naziva »umijeće zajedničkoga života«. Luteran H. Arnesius razlikuje pretpolitičko područje građ. života (civitas) od vladajućega polit. poretka (res publica) na koji se politika odnosi. Određenje politike u XVII. i XVIII. st. dvojako je. Kao nauk o državi (prudentia architectonica), koja je poslije nazvana »čistim naukom o državi«, politika obuhvaća sustav utemeljenih normi, a kao umijeće vladanja (prudentia administrativa), koje je poslije nazvano »primijenjenim naukom o državi«, odnosi se na nauk o mudrosti za vladu i upravu. Do kraja XVII. st. politika se odnosila na državno, a potom je došlo do njezina prodora u privatno građansko društvo. Moderni pojam politike nije bio vezan samo za državu kao organizaciju vlasti, već se odnosio i na sve oblike utjecaja na državu radi ograničavanja vlasti. Razvojem građanskog društva kao političkoga, a ne samo kao privrednoga (proizvođačkoga), koje počinje sudjelovati u javnoj artikulaciji interesa, došlo je do razvoja predstavništava (parlamentarizma). Time je politika postala složenija djelatnost, ne samo vođenja državnih poslova već i predstavljanja interesa u mediju rasprave i komunikacije. Taj će proces postići vrhunac svojega ozbiljenja u razvoju političkih stranaka i pluralističkom konceptu politike u XIX. i XX. st. Pretpostavka u doba prosvjetiteljstva o ljudima kao umnim bićima ključna je za određenje politike. Putem uma svi su dionici političke zajednice jednaki ako se pokoravaju zakonima političke države. Snažnije se razdvaja unutarnji moralni svijet čovjeka i politički svijet države i vlade. C. L. de S. Montesquieu opisuje suprotnost politika u Francuskoj (demokracija) i Engleskoj (monarhija). U monarhijama politika čini velike stvari s malo ćudoređa i država opstoji kao stroj neovisno o ljubavi za domovinu. U državi u kojoj svi sudjeluju (demokracija) u donošenju ustava, interes je za politiku velik i svi govore o njoj. Fridrik II. Veliki žestoko je osuđivao barbarsku politiku N. Machiavellija, a J.-J. Rousseau kritizirao je politiku feud. vlasti i smatrao je da je politika moralno moguća samo donošenjem novoga ugovora kojim se na novim temeljima stvara politička zajednica.
U XIX. i XX. st. prevladavala su tri shvaćanja politike. Prema prvome shvaćanju politika je sve ono što čini država (vlada), pa se političko može shvatiti jedino s aspekta države. Takav etatistički pojam politike svojstven je pretežno njem. kulturnomu području. Po drugom se shvaćanju politika veže uz pojam vladavine (pojam umijeća uređivanja i vođenja ljudskih skupina). Srodan je etatističkomu, ali se razlikuje po tom što mu je središnja djelatnost vladanje, pa se država određuje s motrišta vladanja, a ne vladanje s motrišta države. U tom se pojmu politike vladavina javlja kao ključna kategorija političkoga, bez obzira o kojoj je vrsti vladavine riječ. Svojstven je pretežno francuskom kulturnomu krugu. U trećem je slučaju politika shvaćena kao dinamički pojam. M. Weber odredio ju je kao nastojanje za sudjelovanjem u moći ili utjecajem na podjelu moći, bilo među državama, bilo unutar države, među ljudskim skupinama koje ona obuhvaća. Tko se bavi politikom, prema Weberu, teži za vlašću kao sredstvom u službi drugih ciljeva (idealističkih ili egoističkih) ili za moći radi nje same, da bi uživao osjećaj prestiža koji ona pruža.
Dugo je vremena prevladavalo etatističko shvaćanje politike (političko je ono što čini država), koje je proizvelo svijest o politici kao o tehnici moći koja je u monopolističkom posjedu vlasti (države). Suvremeniji politički mislioci (C. Schmitt, Thomas Mayer, U. Beck) upozoravaju kako se sa završetkom epohe državnosti ne završava i epoha političkoga. Političko nije samo ono što država čini. U političkoj znanosti prilično su brojna i oprječna shvaćanja politike i teško se mogu svesti na zajednički nazivnik.
