platonizam, filozofija Platona, njegovih učenika i kasnijih nastavljača u Akademiji; također, naziv za osobita idealistička filozofska usmjerenja i škole koji kroz stoljeća, pa i u posve različitim društveno-povijesnim prilikama, obnavljaju opće zasade platonovske filozofije. S aristotelizmom platonizam tvori osnovicu razvoja cjelokupne filozofije, ali također nadilazi uže područje filozofije te duboko zasijeca u shvaćanja znanosti, religije i u opće tokove europske kulturne tradicije. – Platonova su naučavanja, sustavno izlagana u Akademiji, već za njegova života postala opći obrazac vrhunske naobrazbe. Nakon Platonove smrti njegov nastavljač u Akademiji, Speuzip, dotadašnju je središnju disciplinu škole, filozofiju, zapostavio u korist matematike. Ipak i u tom području izražavaju se neke prvenstveno filozofske inovacije, kao sinteza pitagorovske koncepcije broja i platonovske ideje. Te su inovacije izvor za oblikovanje kasnijega platonističkog nacrta znanosti. Isprva se kao izdanak platonizma javilo i Aristotelovo naučavanje, koje je uskoro zauzelo antipodno stajalište u temeljnim filozofskim pitanjima kao što su odnos materije i forme, realnoga i idealnoga. U suprotnosti prema aristotelovskomu monističkom imanentizmu, platonizam bitno određuje shvaćanje o podvojenosti ontoloških razina osjetilnoga i umskoga. U dodiru s religioznim nazorima Istoka (→ novoplatonizam) takav je platonizam bio prikladan za religijsku preradbu pa je postao temelj rane kršćanske teologije. Augustin i patristika te rana skolastika u osnovi su modificirali izvorno platonistička shvaćanja. – Nakon stroge vladavine kasnoskolastičkoga filozofsko-znanstvenog aristotelizma od XIII. do XV. st., renesansni je platonizam dobio i važnu ideologijsku funkciju. Premda manje zaokupljen prirodnim znanostima od aristotelizma, pod njegovim su okriljem nastala nova renesansna shvaćanja, koja kritički revidiraju osnovne pojmove srednjovjekovnog znanja. Zato je oživljavanje platonizma idejno pripremilo prodor novovjekovne znanosti. U filozofskom i političkom aspektu ističu se J. Gemist Pleton, M. Ficino, Pico della Mirandola i F. Petrić, a platonističkim su znanstvenim shvaćanjima bili potaknuti i G. Galilei, N. Kopernik i J. Kepler. Na platonovskim zasadama temelji se i nova organizacija filozofsko-znanstvenog rada, npr. u firentinskoj Platonskoj akademiji, koju je osnovao Cosimo Medici, pa je tako platonizam postao dominantna teorijska paradigma renesansnoga sveučilišta. U području političke misli platonističke su provenijencije novovjekovne utopije Th. Morea, T. Campanelle i na osobit način F. Bacona, koji je u Novoj Atlantidi (naslov posuđen iz Platonova Kritije) spojio nove filozofske postavke sa znanstvenim i tehničkim dostignućima svojega doba. – U novije doba, neovisno o širokom utjecaju duha platonizma na razvoj zapadne civilizacije, očitovali su se i neki pojedinačni aspekti Platonova naučavanja. Tako su koncepcije o supstancijalnosti uma (duše), matematičkoj izgradnji zbilje, dijalektičkoj metodi razlaganja iskustva ili pak intelektualistička etička znanost itd., jasnoćom u postavljanju problema i snagom teorijske domišljenosti, postale u mnogobrojnim aspektima sastavni dio općega kulturnog iskustva. Prisutne su jednako u kartezijanskom racionalizmu, klasičnom njemačkom idealizmu, vjerskom moralizmu te filozofskim aspektima i interpretacijama suvremene znanosti.
