particip (znanstv. lat. participium, kalk prema grč. μετοχιϰóς: koji sudjeluje u [pridjevu i u glagolu], koji ima značajke obiju vrsta riječi), oblik izveden od glagolskih leksema (osnova) i koji se razvrstava kao infinitni ili imenski oblik glagola. Primjerice, u hrvatskom su participi (ili glagolski pridjevi) oblici čitao, -la, -lo (glagolski pridjev radni, ili particip perfekta aktivni, koji se u hrvatskom upotrebljava ponajprije za tvorbu složenih glagolskih oblika) i čitan, -na, -no (glagolski pridjev trpni ili particip perfekta pasivni) od glagola čitati. Latinski ima particip aktivni prezenta i futura (prezenta laudans: koji hvali, futura laudaturus, -a, -um: koji će hvaliti) te particip pasivni perfekta i futura (perfekta laudatus, -a, -um: hvaljen, futura laudandus, -a, -um: kojega će trebati hvaliti). U participe se razvrstavaju i glagolski prilozi (koji se izvode od glagolskih osnova, ali se ponašaju kao prilozi), npr. u hrvatskome čitajući (glagolski prilog sadašnji ili particip prezenta; odgovara određenim funkcijama lat. gerundiva), pročitavši (glagolski prilog prošli ili particip perfekta). Često se navodi da participi izražavaju vrijeme, no to je vrijeme, u načelu, izrazito relativno, tj. istodobno s nekom drugom radnjom, prije ili nakon nje. U transformacijsko-generativnoj gramatici postoje posebna transformacijska pravila za zamjenu participa odnosnom (relativnom) rečenicom.
