pamuk (tur. pamuk ili pambuk < perz. penbe) (Gossypium sp.), biljka iz por. sljezova (Malvaceae), iz roda Gossypium, koji obuhvaća 49 vrsta raširenih u tropskom i suptrop. području. U trop. područjima pamuk je višegodišnja biljka, dok je u umjerenom klimatskom pojasu jednogodišnja. Na Sjevernoj polutki granica uspješna uzgoja pamuka dopire do 42° sjev. širine, dokle se pamuk uzgaja u Aziji i Europi. Na Južnoj polutki najjužnija se granica uzgoja pamuka spušta do 32° juž. širine (Argentina i Australija). Od 49 vrsta pamuka, 45 su divlje vrste, a 4 kulturne, i to dvije diploidne (G. herbaceum i G. arboreum) i dvije tetraploidne (G. hirsutum i G. barbadense) (→ diploidnost; poliploidija). Najznačajnija je vrsta G. hirsutum, od koje se dobiva više od 90% pamučnoga vlakna u svijetu. Ona potječe iz Meksika, a poznata je i kao srednjoamerički ili uplandski pamuk. Odlikuje se srednje visokom stabljikom (60 do 150 cm), obraslom dlačicama. Na biljci se razlikuju neplodne i plodne grane. Najprije se razvijaju neplodne, i to na donjem dijelu stabljike, a plodne se grane pojavljuju poslije. Iz pupova plodnih grana, uz listove, razvija se 6 do 8 pa i više cvjetova. Listovi su plitko usječeni na 3 do 5 dijelova, sa širokom osnovom i zaoštrenim vrhom. Veliki, svijetlosmeđi cvjetovi stoje na cvjetnoj stapci nasuprot listovima, a izvana imaju tri pricvjetna listića koji ostaju i na zrelim plodovima. Plod je pamuka tobolac, sastavljen od 3 do 5 pregradaka, u kojima se nalazi 5 do 9 ovalnih, tamnih sjemenki, obraslih gustim, celuloznim dlakama – pamučnim vlaknom; njihovom preradbom nastaje pamuk. Za dozrijevanja tobolci pucaju, od vrha prema osnovici, u 3 do 5 režnjeva, što može trajati 2 do 3 mjeseca. Količina sirovoga pamuka (vlakna i sjemena) u jednom tobolcu iznosi 3 do 11 g, ovisno o odlici i uvjetima uzgoja. Kod vrste G. hirsutum iskorištenje je vlakna 35 do 40%. Srednja je duljina vlakna između 20 i 35 mm. Pamuk je biljka kratkoga dana, traži mnogo topline i sunčane svjetlosti te rahlo tlo. Za uzgoj je potrebno razdoblje od najmanje 4 do 5 mjeseci bez mraza. U vegetaciji treba mnogo vode, a u fazi sazrijevanja sušno i sunčano vrijeme. Vegetacija pamuka, ovisno o odlici i uvjetima uzgoja, traje 110 do 150 dana. Budući da cvjetovi pamuka rastu uz pazušce listova uzastopce odozdo prema gore, svi plodovi ne sazrijevaju istodobno. Zato se zreo pamuk bere u više navrata, obično tri puta. Kako bi se smanjio udjel nečistoća i povećala učinkovitost strojne berbe, usjev se prije berbe tretira kem. sredstvima (defolijantima), koja uzrokuju sušenje i otpadanje listova. Ono se obavlja kada su na biljci ispucala 1 ili 2 tobolca. Pamučno se vlakno u većine raširenih vrsta pamuka sastoji od dviju vrsta dlačica: kratkih, duljine nekoliko milimetara (engl. linters ili fuzz), i dugih, duljine više centimetara (engl. lint). Iznimku čini vrsta G. barbadense, koja nema kratkih dlačica, nego samo dugačke. Pamuk daje odmah gotovo vlakno, pa treba samo strojno odvojiti vlakanca od sjemenki (egreniranje). Da bi se to obavilo, pamuk ne smije zadržavati više od 10% vlage. Najprije se skida dugačko vlakno, a zatim, kem. postupkom ili posebnim strojevima, i kratko vlakno. Radi lakšega prijevoza, vlakna se prešaju u bale. Od 100 kg sirovoga pamuka dobiva se oko 32 kg dugoga vlakna, 1 kg kratkoga vlakna i 67 kg sjemena. Sjeme pamuka sadrži 18 do 20% ulja, koje se upotrebljava za izradbu sapuna, stearina i glicerina, a rafinirano se koristi kao jestivo ulje, ulje za konzerviranje te za proizvodnju margarina i majoneze. Nakon ekstrakcije ulja ostaju pogače i sačma, koje se koriste kao koncentrirano krmivo za goveda. U svijetu je 2003. bilo proizvedeno 56 097 000 t sjemena pa je ono po količini jedno od najvažnijih sirovina za proizvodnju biljnih ulja.
Pamučno vlakno
Pojedinačno vlakno čini jedna izdužena stanica, koja izbija iz epidermalnoga sloja ljuske sjemena. Osnovni je dio vlakna celuloza. Vrijednost pamuka određuje se prema duljini i jednoličnosti vlakna, promjeru (širini), finoći, elastičnosti, gipkosti, vijugavosti, zrelosti, čvrstoći, sjaju, boji i drugim svojstvima. Za upotrebu pamuka kao tekst. vlakna najvažnija je duljina i širina, odnosno finoća vlakna. Duljina vlakna jedna je od gl. oznaka vrste, a finoća je općenito izravno razmjerna s duljinom. Vlakno je najčešće dugo između 20 i 40 mm. Najduže je u pamuka vrste G. barbadense, a najkraće u vrsta G. herbaceum i G. arboreum. Promjer je vlakna između 12 i 20 μm. O zrelosti vlakna ovisi njegova jačina, vijugavost, finoća i boja. Sazrijevanje vlakna traje oko 25 dana i završava otvaranjem tobolca. Tijekom zrenja vlakno gubi vodu, postaje plosnato i uvija se oko svoje osi oblikujući vijuge po cijeloj duljini. Ako su u vrijeme stvaranja i odlaganja celuloze, odn. sazrijevanja vlakna, vanj. uvjeti bili nepovoljni, vlakno ostaje tankih stijenki, ravno i bez vijuga. Takvo vlakno smatra se »nezrelim« i »mrtvim«, a veće količine takvih vlakana u masi pamuka negativno utječu na kakvoću proizvoda (nejednoličnost pređe i boje, mala čvrstoća, čvorići u pređi i dr.). Zbog toga se debljina stijenki i vijugavost vlakna uzimaju kao obilježja njegove zrelosti. Vijugavost vlakna važna je zbog toga što se vijugava vlakna pri predenju bolje uvrću među sobom i time predivo postaje jače. Zbog velike debljine stanične stijenke i njezine posebne, svrdlaste strukture pamuk se odlikuje velikom čvrstoćom. Vlakna pamuka u pravilu su vrpčasto sploštena. Finoća pamučnoga vlakna izražava se tzv. duljinskom masom, tj. omjerom mase prema duljini. Pamučno vlakno cijeni se i po boji, koja je u kvalitetnoga svijetla, bijela i sjajna, i po čistoći (bez primjesa).
Pamuk je jedno od najvažnijih tekst. vlakana i osnovna je sirovina za tekst. industriju u svijetu. Od njega se izrađuje predivo za različite tkanine i konac, od najfinijih i poluprozirnih (različita vela i batisti) pa sve do grubih keper i kord tkanina. Kratko vlakno koristi se za izradbu vate, kvalitetna papira, fitilja, bezdimnoga baruta, dinamita, filmova, umjetne svile te za punjenje jastuka i dr.
Proizvodnja
Pamuk se uzgaja u 86 zemalja svijeta, a 2003. uzgajao se na 32 168 000 ha i bilo je proizvedeno 19 529 000 t čistoga vlakna. Prosječan prinos sirovoga vlakna iznosio je 1744 kg/ha. Vodeći su proizvođači pamuka u svijetu: Kina, SAD, Indija, Pakistan, Uzbekistan, Turska, Brazil i Egipat. Prve četiri zemlje daju oko 66% ukupne svj. proizvodnje. U Europi se pamuk uzgaja u Grčkoj, Španjolskoj, Bugarskoj i Albaniji. Najveće prinose sirovoga vlakna ostvaruju: Izrael (4,8 t/ha), Sirija (4,0 t/ha), Grčka (3,7 t/ha), Turska (3,5 t/ha) itd. Hrvatska uvozi znatne količine pamučnoga vlakna.
Povijest
Kultura i upotreba pamuka razvijale su se neovisno u Novom i u Starom svijetu. Uzgoj pamuka i korištenje pamučnoga vlakna za tkanje bili su poznati prvo u Indiji, koja je od XV. st. pr. Kr. do XV. st. bila glavno središte njegove proizvodnje. Iz Indije je pamuk bio prenesen u Kinu, a preko Irana u Srednju i Malu Aziju. Sigurno je da se pamuk u Egiptu uzgajao u V. st. pr. Kr. Grci su upoznali pamuk tek 333. pr. Kr., nakon pohodâ Aleksandra Velikoga. Došavši u Ameriku, Španjolci su i u Meksiku i u Peruu zatekli već razvijenu kulturu pamuka. U Europu su ga donijeli Arapi (u IX. st. na Siciliju, u X. st. u Španjolsku), odakle se polako širio prema sjeveru. Veću važnost pamuk je dobio kada je konstruiran stroj za odvajanje vlakna od sjemena (1793), a nagao i velik uspon pamučne ind. zabilježen je kada je konstruiran stroj za mehan. predenje, najprije u Engleskoj, a poslije u Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u. Od tada je proizvodnja pamuka stalno rasla sve do novijega doba, kada se udjel pamuka u opskrbi tekst. sirovinama za odijevanje postupno smanjuje zbog sve veće upotrebe sintetskih vlakana.
