opera (skraćeno od tal. opera in musica: uglazbljeno djelo, prema lat. opera: radnja, posao), glazbeno-scensko djelo u kojem pjevači-glumci pjevajući prikazuju dramsku radnju uz pratnju orkestra. Najsloženiji je umjetnički oblik jer uz pjevanje, sviranje i glumu sadrži i likovne elemente (pozornica, kostimi), a često i ples. Opera se sklada na tekst zvan libreto. Posredne su joj preteče srednjovjekovni sakralni glazbeno-scenski oblici (misterij), a izravno se razvila iz renesansne pastorale. Ima više podvrsta, u rasponu od ozbiljne dramske (npr. opera seria) do komične (npr. opera buffa, opéra comique i dr.).
Prve opere nastale su u Firenci u umjetničkim krugovima dviju firentinskih Camerata, u nastojanju da se obnovi vjerno izvođenje antičke grčke drame. Prvim operama smatraju se Dafne (1597–98) i Euridika (1600), na glazbu J. Perija, te Euridika (1600; 1602), na glazbu G. Caccinija, sve na tekstove O. Rinuccinija. Te su opere skladane u novom stilu (musica recitativa) izražajna pjevanja s puno vokalnih ukrasa, a bliskoga deklamaciji, uz jednostavni basso continuo, koji su izvodili solističko glazbalo ili mali instrumentalni ansambl. Sudjelovao je zbor, a bilo je i plesnih točaka. Opera se ubrzo počela izvoditi i u drugim talijanskim gradovima, a prvo djelo složenijeg oblika, snažnije dramatike i bogatije harmonije, s instrumentalnim uvodom (tokatom) kao prethodnicom uvertire, bio je Orfej (1607) C. Monteverdija, koji vrhunac svojega stvaralaštva postiže Krunidbom Popeje (1642). Prvo javno operno kazalište bilo je otvoreno 1637. u Veneciji, a najosebujniji izraz u operi postigla je nešto kasnije napuljska škola djelima A. Scarlattija, koji je dao i konačan oblik talijanskoj uvertiri (brzo-polako-brzo), koju naziva sinfonia. Virtuozna arija tipa da capo usklađuje se s razvojem radnje. Napuljska škola procvat je doživjela u XVIII. st. stvorivši komičnu operu (opera buffa), a njezin je operni stil postao uzorom cijeloj Europi. Najznačajniji su mu predstavnici u više naraštaja bili G. B. Pergolesi svojim intermezzom Služavka gospodarica, G. Paisiello djelom Nina ili luda od ljubavi (1789) i D. Cimarosa operom Tajni brak. Istodobno se razvila i venecijanska škola, a njezin je najznačajniji predstavnik bio B. Galuppi svojim Seoskim filozofom na tekst C. Goldonija. Oko 1700. i u ostalih europskih naroda nastali su oblici srodni vrsti opera buffa, u kojima su se glazbeni odlomci izmjenjivali s govorenim tekstom. U Engleskoj se razvila baladna opera (Prosjačka opera J. Gaya i J. Ch. Pepuscha, nastala 1728), u Njemačkoj Singspiel (igrokaz), koji je vrhunac dosegnuo u Mozartovoj Otmici iz saraja (1782). U Francuskoj se razvila opéra comique, koja se protezala i u XIX. stoljeće.
Ozbiljna opera razvila se u većini europskih zemalja. U Francuskoj su u XVII. st. dominirali J.-B. Lully i njegov libretist Ph. Quinault svojim »uglazbljenim tragedijama« (tragédie en musique) Kadmo i Hermiona, Armida i dr. U XVIII. st. vodeći je francuski skladatelj opera bio J.-Ph. Rameau operama Hipolit i Aricija, Galantne Indije i dr. Gostovanje Pergolesijeve Služavke gospodarice u Parizu sredinom stoljeća dovelo je do velikih rasprava između pristaša komične i ozbiljne opere. Iz toga proizišla francuska opéra comique s vremenom je promijenila sadržaj, a zadržao se samo oblik. Njezin vrhunac, realistična opera Carmen G. Bizeta, jedno je od najvećih djela cjelokupne svjetske operne literature.
Najznačajniji predstavnik talijanske ozbiljne opere u XVIII. st. bio je njemački skladatelj G. F. Händel, ali najveći dio njegova stvaralaštva povezan je uz Englesku. U svojim brojnim operama barokne monumentalnosti (Julije Cezar u Egiptu, Rodelinda, Alcina) posebno je usavršio arije opere serie, u čem su mu svojom virtuoznošću pomogli pjevači kastrati, od kojih je najpoznatiji bio Farinelli. Htijući vratiti operi plemenitu jednostavnost, veliki reformator Ch. W. Gluck stvorio je remek-djelo Orfej i Euridika. Vrhunac operne umjetnosti u XVIII. st., i opere općenito, opus je W. A. Mozarta: Figarov pir, Don Giovanni, Così fan tutte i Čarobna frula njegova su svevremenska remek-djela. Opera u XIX. st. ulazi operom spasa, najplodniji predstavnik koje je bio L. Cherubini, a najznačajnije je djelo toga žanra Fidelio L. van Beethovena. Talijani L. Cherubini Medejom i G. Spontini Vestalkom daju najveći prinos povijesnoj francuskoj operi Napoleonova doba na prijelazu stoljećâ.
Najveći procvat opera je doživjela u XIX. st. U Francuskoj D. F. E. Auber Nijemom djevojkom iz Porticija 1828. ustanovljuje žanr velike opere, velikih skupnih prizora, iznimno zahtjevnih vokalnih dionica i s velikim baletnim prizorima, redovito u pet činova. Najveći je majstor velike opere bio G. Meyerbeer, s Hugenotima, Prorokom i Afrikankom. Najuspjelije je djelo u tome žanru Židovka J.-F. Halévyja, a pridružuje mu se opera Trojanci H. Berlioza. Za velikom slijedi lirska opera, s najboljim djelima Faustom Ch. Gounoda te operama Manon i Werther J. Masseneta. Stilski su drugačiji C. Saint-Saëns sa Samsonom i Dalilom, s temom iz Biblije i nekim oratorijskim značajkama, te inače operetni skladatelj J. Offenbach svojom fantastičnom operom Hoffmannove priče.
U Italiji Seviljski brijač G. Rossinija označava vrhunac vrste opera buffa, a njegov Guillaume Tell, izveden u Parizu 1829., najvrjednija je velika opera. Istaknuti melodičar V. Bellini skladao je 1831. Mjesečarku i Normu te postao uzorom romantičarskoga lijepoga pjevanja – belcanta. Slijedi ga G. Donizetti svojim komičnim operama Ljubavni napitak i Don Pasquale te ozbiljnim operama Anna Bolena i Lucia di Lammermoor. G. Verdi sublimirao je sve do tada nastalo i doveo umjetnost belcanta do pune umjetničke zrelosti. Nakon prvog uspjeha s Nabuccom, preko Macbetha i prvog vrhunca s operama Rigoletto, Trubadur i Traviata te Simona Boccanegre, Krabuljnoga plesa, Don Carlosa i Aide, dolazi do vrhunaca u dramatskom Otellu i lirskoj komediji Falstaff, objema prema W. Shakespeareu. U Verdijevoj sjeni njegov je libretist A. Boito skladao Mefistofela, a A. Ponchielli Giocondu.
Njemačka i slavenske zemlje stvaraju vlastite nacionalne opere. C. M. von Weber sklada Strijelca vilenjaka, sadržaj kojega je stara njemačka legenda. Tvorac opernoga Gesamtkunstwerka (sveobuhvatno umjetničko djelo) R. Wagner razradio je sustav provodnih motiva (lajtmotiv) i simfoniziranog orkestra te prešao put od romantičkih opera Ukleti Holandez, Tannhäuser i Lohengrin preko Tristana i Izolde i Majstora pjevača do glazbenih drama tetralogije Prsten Nibelunga (Rajnino zlato, Walküre, Siegfried, Sumrak bogova) i svečanoga posvetnog prikaza Parsifal. U XIX. i na početku XX. st. opere koje su svojedobno uživale veliku popularnost skladali su, među ostalima, O. Nicolai (Vesele žene windsorske), F. von Flotow (Marta) i E. Humperdinck (Ivica i Marica).
U Rusiji je M. Glinka skladao 1836. prvu slavensku nacionalnu operu Ivan Susanjin (Život za cara). Slijedili su ga u Hrvatskoj V. Lisinski s operom Ljubav i zloba (1846), u Poljskoj S. Moniuszko s Halkom (1858), u Češkoj B. Smetana s Prodanom nevjestom (1866). Ruska opera razvijala se u smjeru velike povijesne opere kao što je Knez Igor A. Borodina, realističnih povijesnih drama Boris Godunov i Hovanščina M. P. Musorgskoga, opera-bajki Sadko i Snjeguročka N. Rimski-Korsakova do intimističkih lirskih prizora kao što su Evgenij Onjegin i dramatska Pikova dama P. I. Čajkovskoga s čvrstim književnim predloškom A. S. Puškina. U Hrvatskoj V. Lisinski stvara veliku operu Porin, praizvedenu tek 1897. Utemeljivši svojim Mislavom 1870. hrvatsku operu kao instituciju, I. Zajc skladao je jednu od dviju najpopularnijih hrvatskih opera Nikolu Šubića Zrinjskoga, te Bana Legeta i 16 drugih. F. Erkel autor je madžarskih nacionalnih opera Hunyady László i Bánk bán.
Kraj XIX. st. u Italiji razdoblje je verizma, koji donosi prizore iz svakodnevnoga života prožete naglašenim strastima, najčešće ljubavlju i ljubomorom. Smjer je nastao 1890. operom Cavalleria rusticana P. Mascagnija, a slijedio ju je Pagliacci R. Leoncavalla. Najznačajniji skladatelj nakon Verdija G. Puccini operama La Bohème, Tosca, Madame Butterfly, komičnom operom Gianni Schicchi i Turandot stvara vlastiti stil. Veliku popularnost uživali su i Andrea Chénier U. Giordana te Adriana Lecouvreur F. Cilee. Zasebna je pojava A. Smareglia svojom Istarskom svadbom.
Početkom XX. st. u Njemačkoj je nastao velik i stilski raznolik opus istančanoga majstora orkestracije R. Straussa: Saloma, Elektra, Kavalir s ružom, Arijadna na Naksosu, Žena bez sjene i dr. U Francuskoj je G. Charpentier skladao glazbeni roman Louise, a C. Debussy impresionističku operu Peleas i Melisanda. M. Ravel napisao je glazbenu komediju Španjolski sat i lirsku fantaziju Dijete i čarolije, a F. Poulenc opéru bouffe Tirezijine grudi, dramsku operu Razgovori karmelićanki i lirsku jednočinku za jedan glas Ljudski glas. U Češkoj je A. Dvořák skladao 1900. lirsku bajku Rusalka, a L. Janáček, slijedeći melodiju govornoga jezika, bogat opus od Jenufe, Katje Kabanove i Mudre lije do opere Iz mrtvog doma. Poljskom operom XX. st. dominirali su K. Szymanowski, koji u Kralju Rogeru postiže jedinstvenu atmosferu sukoba kromatike i tonalitetnosti, te K. Penderecki svojim Đavolima iz Louduna, impresivnim opisom fanatizma i borbe protiv zla. I. Stravinski skladao je Život razvratnika u neobaroknom stilu, B. Bartók se poslužio simbolikom u Dvorcu Modrobradoga, a A. Schönberg ekspresionizmom u Mojsiju i Aronu. Z. Kodály pod snažnim je utjecajem narodne pjesme u svojoj »igri s pjevanjem« Háry János. S. Prokofjev, autor raznovrsnijih interesa, skladao je operu slikovite fantastike Zaljubljen u tri naranče, blještavu komediju Vjenčanje u samostanu i povijesnu epopeju Rat i mir. D. Šostakovič autor je remek-djela operne scene XX. st. Lady Macbeth Mcenskog okruga. Uz H. Purcella (1659–95), autora uspjele tragične opere Didona i Eneja, B. Britten najznačajniji je engleski skladatelj i autor velikog opusa umjereno moderna izraza: Peter Grimes, Nasilje nad Lukrecijom, Albert Herring, Billy Budd i dr. Vrhunac najmodernijeg izraza postigao je A. Berg u iznimno nadahnutu spoju suvremenih avangardnih postignuća i duboke humanosti, remek-djelima cjelokupne glazbe XX. st., operama Wozzeck i Lulu. Širok raspon operno-stilskih orijentacija skladatelja XX. st. dopunjuju npr. kasni romantičar Erich Wolfgang Korngold Mrtvim gradom, najznačajniji predstavnik dan. opere C. Nielsen Maskaradom, H. Pfitzner glazbenom legendom Palestrina, P. Hindemith neoklasicističkim Cardillacom, H. W. Henze cjelokupnim raznolikim opusom (Bulevar samoća, Kralj Jelen, Princ od Homburga), K. Weill karakterističnom mješavinom ozbiljne i lake glazbe u Prosjačkoj operi i u Usponu i padu grada Mahagonnyja, B. A. Zimmermann svojim Vojnicima, odrazom preokupacije njemačkog društva 1960-ih, te G. Ligeti nadrealističkim Le Grand Macabre. Doprinos britanskoj operi dao je i M. Tippett Ivanjskim vjenčanjem, španjolsku operu obilježio je M. de Falla Kratkim životom, a finsku Aulis Sallinen Crvenom linijom. G. Gershwin skladao je najpopularniju i melodijski najvrjedniju američku operu Porgy i Bess, temeljenu na jazzu. G. C. Menotti, najplodniji američki skladatelj, talijanskog podrijetla, autor je scenski privlačnih djela Medij, Telefon i Konzul.
U Hrvatskoj su se J. Hatze Povratkom i B. Bersa Ognjem priključili suvremenim europskim stilovima. Hatze je skladao i Adela i Maru, operu bližu nacionalnom stilskom izrazu. Nacionalni smjer proizveo je niz djela koja se nisu trajnije održala na repertoaru (More F. Lhotke, Dorica pleše K. Odaka), ali i najizvođeniju hrvatsku operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca. Gotovac je i autor svježe i zanimljive Morane, komične jednočinke Stanac i povijesne glazbene drame Mila Gojsalića. B. Papandopulo skladao je Sunčanicu i Ron, a I. Brkanović Ekvinocij i Zlato Zadra. Druga polovica stoljeća donosi i Labinsku vješticu N. Devčića, Koriolana i Oluju S. Šuleka, kao i niz glazbeno-scenskih djela često nastalih po narudžbi Muzičkoga biennala Zagreb. Tako su nastali Novi stanar, Opsadno stanje i Apocalyptica M. Kelemena, scenski oratorij Victor Hugo – jedan protiv svih I. Maleca, Ljubav Don Perlimplina i Priče iz Bečke šume M. Belamarića, Prazor R. Radice, Preobražaj S. Horvata, Govori mi o Augusti Z. Juranića, te Richard III. i Životinjska farma I. Kuljerića.
