oko, organ vida čovjeka i životinja. Sve su životinje više ili manje osjetljive na podražaj svjetla. Praživotinje, koje nemaju osjetila za svjetlo, idu za svjetlom ili mu se ugibaju (pozitivna ili negativna fototaksija). Najjednostavnije oči, od nekoliko stanica osjetljivih na svjetlo i stanica s pigmentom, imaju virnjaci (Turbellaria). Kopnene puzavice (Planaria) imaju takve oči duž cijele leđne strane te s pomoću njih razlikuju jačinu svjetlosti, ali ne vide sliku predmeta. Savršenije su oči puževa; u priljepka (Patella) to su široko otvorene jamice, nastale uvrtanjem epiderme. U njima su poredane osjetne stanice koje postupno, jedna za drugom, primaju podražaje. Životinja na taj način primjećuje kretanje svjetlosnog izvora. Opažaj pokreta omogućen je nizom takvih očiju. Oči glavonožaca, npr. u roda lađica (Nautilus), tvori očna jamica s velikim brojem osjetnih stanica i jako suženim otvorom koja djeluje kao tamna komora. Zato te životinje opažaju i oblik predmeta. Kod glavonožaca dvoškržnjaka postoji leća koja skuplja svjetlosne zrake na unutar. pozadini oka i daje svjetliju i jasniju sliku. Poseban su tip vidnog organa složene, mrežaste ili facetne oči kukaca i rakova, sastavljene od većega broja jednostavnih očiju ili omatidija. Svaki omatidij ima na površini izbočenu leću, a ispod nje kristalni čunj kroz koji se svjetlo lomi. Osjetni dio ili retinula sastoji se od 8 osjetnih stanica okupljenih oko jednoga vidnog štapića (rhabdom). Omatidiji su jedan od drugog odijeljeni pigmentnim stanicama. Broj omatidija različit je u različitih vrsta: neki mravi radnici imaju samo jedan, a neka ih vretenca (Libellulae) imaju do 20 000. Mrežasto oko daje mozaičnu sliku. Oči noćnih životinja često su vrlo velike, a u nekih dubokomorskih glavonožaca i riba razvile su se teleskopske oči s jako produljenom optičkom osi.
Oko nastaje izbočenjem mozga, a tvore ga: mrežnica (sastavljena od velikoga broja osjetnih stanica), dijelovi koji prelamaju svjetlo (rožnica, leća, staklasto tijelo), pigmentne stanice, zaslon (dijafragma) i odrazne površine, te različiti pomoćni i zaštitni dijelovi. Većina životinja ima dva oka. Svako od njih prima sliku promatrana predmeta iz drugoga položaja. Slike se iz očiju dalje prenose vidnim živcima u vidne centre velikoga mozga. Oba vidna živca polaze od slijepe pjege očnih jabučica te kroz otvor u stražnjoj stijenci očne šupljine dolaze u bazu lubanje. Dio vlakana jednoga vidnog živca spaja se i križa s vlaknima drugoga vidnog živca (chiasma fasciculorum opticorum) u sedlastoj udubini baze lubanje; zatim živčani vodovi odlaze u subkortikalne centre vida, a odatle dalje u koru zatiljnoga režnja velikoga mozga, gdje se nalazi centar vidnog opažanja. Spajanjem slika iz oba oka, u tom centru stvara se jedinstvena prostorna slika predmeta (binokularno gledanje). Na temelju stvorene predodžbe mozak potiče pokrete različitih organa tijela i tako organizam reagira na optičke dojmove iz okoline.
Bolesti oka u domaćih životinja vrlo su različite: neke su analogne očnim bolestima ljudi, druge su specifične za pojedine životinjske vrste. U konjâ se vrlo često javlja mjesečna sljepoća kao specifična upala oka nepoznata uzroka. U goveda je česta upala rožnice (keratitis), uzrokovana parazitima na očnim spojnicama, a i zarazni keratokonjunktivitis, uzrokovan mikroorganizmima. U pasa je vrlo česta kronična upala očnih spojnica s jakim otokom limfnih folikula (conjunctivitis follicularis), koji uzrokuje uvrtanje očnoga kapka prema oku.
U čovjeka, oko je parni organ smješten u koštanoj očnoj šupljini (orbita). Sastoji se od očne jabučice i pomoćnih organa: vanjskih očnih mišića, suznoga uređaja, vjeđa i spojnice. Očna jabučica (bulbus) kuglasta je oblika, promjera oko 24 mm. Obavijena je trima ovojnicama. Vanjsku ovojnicu čini neprozirna tvrdo-elastična bjeloočnica (sklera), koja ima zaštitnu ulogu. Obuhvaća četiri petine očne jabučice, dok preostalu petinu čini prozirna rožnica (korneja). Srednja se ovojnica u stražnjem dijelu sastoji od žilnice (korioideja), koja obiljem krvnih žila prehranjuje oko. U prednjem dijelu ovojnice nalazi se prstenasti zaslon, šarenica (iris), koja u sredini ima otvor, zjenicu (pupila). Šarenica sadrži različit broj pigmentnih stanica, o čem ovisi njezina boja, a svojim mišićima širi ili sužava zjenicu propuštajući u oko više ili manje svjetlosti. Između šarenice i žilnice nalazi se zrakasto (cilijarno) tijelo koje sadrži cilijarni mišić, što svojim radom čini očnu leću više ili manje ispupčenom i tako omogućuje akomodaciju oka pri gledanju na blizinu i daljinu. Cilijarni nastavci zrakastoga tijela luče očnu vodicu. Unutar. očnu ovojnicu čini mrežnica (retina), u kojoj se u više slojeva nalaze različite potporne i živčane stanice. Jedan od slojeva čine fotoreceptorne stanice, štapići i čunjići, koje sadrže vidne pigmente. Štapići služe za osjet svjetlosti i raspoznavanje pokreta. Ima ih oko 120 mil., a smješteni su većim dijelom na periferiji mrežnice. Čunjići služe za precizan vid, raspoznavanje oblika i boja. Prema vrsti vidnoga pigmenta razlikuju se tri vrste čunjića, a o njima ovisi raspoznavanje crvene, zelene i modre boje. Ima ih oko 6 mil., a smješteni su u središnjim dijelovima mrežnice. Napose su gusto raspoređeni u središnjoj jamici, koja je mjesto najoštrijega vida (žuta pjega). Blizu žute pjege nalazi se slijepa pjega, područje bez fotoreceptornih stanica, jer ondje iz oka izlaze živčana vlakna koja tvore očni živac (nervus opticus) te ulaze i izlaze mrežnične krvne žile. U fotoreceptornim stanicama zbiva se pretvorba svjetlosne energije (elektromagnetska zračenja između 400 i 750 nm) u kemijsku (razgradnjom vidnoga pigmenta), što izaziva bioelektrični potencijal (→ bioelektricitet), koji se u obliku živčanoga impulsa prenosi vidnim živcem do vidnih središta u moždanoj kori.
Očnu jabučicu ispunjavaju: prozirna leća, smještena iza šarenice (ima ulogu sabirne leće), potom očna vodica, smještena između šarenice i rožnice, te, iza leće, želatinozna staklovina, koje očnoj jabučici daju potrebnu napetost održavajući unutarnji očni (intraokularni) tlak. Prozirne strukture (rožnica, očna vodica, leća i staklovina) čine dioptrijski uređaj oka, koji lomi svjetlosne zrake usredotočujući ih na mrežnici. U svakom oku postoji 6 vanjskih očnih mišića, koji ga skladnim djelovanjem pokreću u svim smjerovima. Suzni uređaj oka sastoji se od suzne žlijezde, smještene u njegovu vanjskom gornjem kutu, i suznih odvodnih kanalića u unutar. donjem kutu. Na taj način suze prelaze preko cijele površine oka čisteći ju od prašine i bakterija, vlaže rožnicu čuvajući ju od isušivanja te otječu u nosnu šupljinu. Gornja i donja vjeđa (palpebra) štite oko i pomažu otjecanje suza; na njihovu rubu nalaze se trepavice. Nježna i prozirna spojnica (konjunktiva) oblaže unutar. površinu vjeđa i vidljivi dio očne jabučice (osim rožnice).
Oko je često izloženo oštećenjima kemijskim sredstvima, toplinom, upadom stranoga tijela i dr. Ona se mogu izbjeći nošenjem zaštitnih naočala, osobito u nekim zvanjima (klesari, zavarivači itd.). Od očnih bolesti najčešća je upala očne spojnice (→ konjunktivitis), koja može zahvatiti i vjeđu (blefarokonjunktivitis). Zamućenje očne leće (→ katarakta) ometa vid, a može ga i onemogućiti. Zarazne su bolesti oka tuberkuloza i trahom, a povećanje očnoga tlaka naziva se glaukom. Potpuni gubitak vida je sljepoća (→ amauroza), a postoji i sljepoća za boje (→ daltonizam) te noćna sljepoća (→ hemeralopija). Najčešći je poremećaj pravilnoga binokularnoga gledanja škiljavost. Građom, funkcijom i patologijom oka bavi se oftalmologija.
