naoružanje.
1. Vrste oružja u posjedu oružanih snaga, policije ili neke druge vojne ili paravojne jedinice, pobunjeničke skupine i sl.
2. Proces jačanja državne moći uvećavanjem količine oružja i njegovom modernizacijom. Prvi koncerni za masovnu proizvodnju oružja nastali su u drugoj polovici XIX. st. Vodeće industrijske države prednjačile su u naoružanju i imale su najveće udjele u svjetskim izdatcima za vojne svrhe, koji su se uvećavali s 9 milijarda USD (1908) na 14,5 milijarda USD (1913), 19,3 milijarde USD (1925), 23,2 milijarde USD (1930) i 61,6 milijardi USD (1938). Nakon I. svjetskog rata prevladavali su američki, francuski i britanski vojni koncerni, a početkom 1930-ih ojačala je njemačka, talijanska i japanska vojna industrija Njemačke, Italije i Japana. Nakon II. svjetskog rata, u razdoblju hladnoga rata, počela je tzv. utrka u naoružanju između suprotstavljenih svjetskih sila SAD-a i SSSR-a te njihovih saveznika (→ blokovska politika). Izdatci za vojne svrhe u svijetu 1948. iznosili su oko 65 milijarda USD, a 1975. oko 214 milijarda USD. Sredinom 1970-ih oko 60 milijuna ljudi radilo je na poslovima vezanima uz vojsku i naoružanje. Naoružanje je postalo jedno od glavnih obilježja međunarodnih odnosa, a stalno povećanje izdataka znatno je utjecalo na opći gospodarski, socijalni i politički razvoj suvremenoga svijeta. Početkom 2000-ih ponovno su porasli svjetski izdatci za naoružanje te su 2003. iznosili oko 956 milijarda USD (od toga je udjel SAD-a bio približno 44%, tj. oko 418 milijarda USD). Usporedno s porastom naoružanja javljala su se i nastojanja za nadzorom nad njime. U razdoblju između svjetskih ratova Liga naroda nastojala je ograničiti naoružanje. Na međunarodnim konferencijama razmatralo se ograničenje njegove količine (Washington, 1921. i dr.), zabranjena je uporaba bojnih otrova (Ženeva, 1925), ograničen broj bojnih brodova (London, 1930) i dr. Nakon II. svjetskoga rata u nadzoru naoružanja znatna je uloga UN-a, a važni su i sporazumi između SAD-a i SSSR-a (1970-ih ograničavaju količinu strateškoga nuklearnog oružja, 1987–88. iz Europe povlače projektile srednjega i kratkoga dometa, početkom 1990-ih dogovaraju smanjenje strateškoga naoružanja i dr.). Većina europskih država potpisala je 1990. sporazum o ograničavanju konvencionalnoga naoružanja u Europi, koji je pod nadzorom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Osim globalnih i kontinentalnih sporazuma o nadzoru naoružanja (ili o razoružanju), važni su i oni koji se odnose na regije. Takav je Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji su u Firenci 1996. potpisale Hrvatska, SR Jugoslavija, Federacija BiH i Republika Srpska (na temelju aneksa Daytonskoga sporazuma), a njime se ograničava i nadzire naoružanje u pet kategorija: zrakoplovi, helikopteri, tenkovi i druga oklopna vozila, te topništvo kalibra većega od 75 mm. Godine 2018. prema izdatcima za vojne svrhe (u milijardama USD) vodeći u svijetu bio je SAD (643,3); slijede Kina (168,2), Saudijska Arabija (82,9), Rusija (63,1), Indija (57,9), Ujedinjeno Kraljevstvo (56,1), Francuska (53,4), Japan (47,3), Njemačka (45,7), Južna Koreja (39,2), Brazil (28), Australija (26,6), Italija (24,9), Izrael (21,6), Irak (19,6) i dr. (prema Stockholmskom institutu za proučavanje međunarodnoga mira; engleski Stockholm International Peace Research Institute, akronim SIPRI).
