naftovod, cjevovodni sustav za transport nafte. Osim mreže cijevi (→ cjevovod), taj složeni sustav obuhvaća otpremne i prihvatne postaje s uređajima za pretovar nafte (terminali), postaje za grijanje i katodnu zaštitu, postaje za čišćenje, mjerne postaje i uređaje, sustav za upravljanje, uređaje za reguliranje tlaka i dr.
Cjevovod, odn. cijevi, nastavci, prirubnice i zaporni organi najčešće su čelični, a kadšto mogu biti i od plastike ili stakloplastike. Uobičajeni su vanjski promjeri cijevi od 6,35 cm (21/2 in) do 91,44 cm (36 in), radni tlak sustava od 10 do 100 bara, dok se cijevni nastavci, prirubnice i zaporni organi projektiraju istoga promjera te za nazivne tlakove od 11 do 180 bara. Cijevi se obično ukopavaju u rovove dovoljno duboko da se ograniči utjecaj temperaturnih promjena u atmosferi na temperaturu nafte (80 do 110 cm). Istodobno s rovovima izrađuju se premoštenja na križanjima naftovoda s vodotocima, putovima i željezničkim prugama. Cijevi se kraj rova spajaju u sekcije zavarivanjem, potom se tlačno ispituje kvaliteta varova, cijevi se čiste, izoliraju, odn. zaštićuju od korozije. Nakon polaganja u rov, sekcije se spajaju pa se rov zatrpava. Naftovod se polaže na dno rijeka i jezera s pomoću pontona, a na morsko dno s pomoću broda tegljača.
Otpremne i prihvatne postaje obično su opremljene rezervoarima od čeličnoga lima obujma 5000 do 20 000 m³. Za otpremu nafte ugl. služe centrifugalne crpke pokretane elektromotorima. Ako zbog velike duljine naftovoda za transport nije dovoljan tlak crpki u otpremnoj postaji, grade se međupostaje. U postajama za čišćenje uklanjaju se parafinski voskovi nataloženi u cijevima. Postaje za katodnu zaštitu naftovoda opremljene su električnim uređajima za zaštitu od korozije. Ako je temperatura tla preniska, fluidnost nafte obično se održava grijanjem u postajama za grijanje; to se obavlja izravno plamenom, optjecanjem vode oko cijevi ili električnim grijalima. Sustav za upravljanje naftovodom služi za prijenos i obradbu informacija o stanju transporta, kao što su npr. one o protoku, temperaturi, tlaku i gustoći nafte, udjelu vode i suspendiranih tvari, a omogućava i daljinsko upravljanje transportom.
Isprva se nafta najčešće transportirala željezničkim, a rjeđe i automobilskim cisternama; danas se većina transkontinentalnoga naftnoga prometa odvija naftovodima, dok se prekooceanski interkontinentalni promet odvija tankerima. Transport nafte naftovodima u cijelom se svijetu najbrže razvijao jer je najbrži i najekonomičniji (troškovi su za dvije trećine manji od troškova transporta nafte željezničkim cisternama, za trećinu manji od troškova transporta riječnim plovilima, a za četvrtinu manji od troškova transporta morskim putovima), a istodobno je i, statistički gledano, najsigurniji način transporta nafte s obzirom na onečišćenje okoliša. Uz to, takav se transport može odvijati neovisno o vremenskim prilikama. Od izgradnje prvoga magistralnog naftovoda u Pennsylvaniji u SAD-u 1879., duljine 175 km, do početkom XXI. st. izgrađeno je, primjerice, 276 000 km naftovoda u SAD-u, 63 000 km u Rusiji, 38 350 km u Meksiku, 23 561 km u Kanadi, 12 397 km u Kini, dok je po ukupnom prometu prednjačila Rusija. Predviđa se daljnje širenje naftovodnih sustava u cijelom svijetu s obzirom na povećane potrebe za uvozom nafte u Kini, Americi i Europi.
U Republici Hrvatskoj cjevovodni je promet nafte i plina 2008. činio 5% ukupnoga robnog prijevoza. Iste je godine ukupno transportirano 6 210 000 t nafte. Najveću ulogu imao je Jadranski naftovod (JANAF) pod upravljanjem istoimenoga poduzeća, koji prolazi teritorijem RH u duljini od 610 km. Taj je naftovod projektiran i građen u razdoblju 1974–79. za potrebe opskrbe naftom rafinerija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji te korisnika u Madžarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Na području RH sustav JANAF-a sastoji se od: prihvatno-otpremnoga terminala i luke Omišalj na Krku; cjevovoda s dionicama: Omišalj–Sisak–Virje–madž. granica (kraj Gole), odn. Virje–slov. granica (kraj Lendave) te Sisak–Slavonski Brod (s odvojkom prema Bosanskomu Brodu)–granica sa Srbijom (kraj Sotina); prihvatno-otpremnih terminala u Sisku, Virju i Slavonskom Brodu, s rezervoarima kapaciteta od 100 000 m³ u Sisku i 40 000 m³ u Virju; podmorskoga naftovoda od Omišlja do rafinerije nafte u Rijeci. U prvih je 25 god. JANAF-om transportirano oko 137 mil. t nafte, u razdoblju 1996–2003. godišnje se transportiralo 4,8 do 6,8 mil. t, pa je tako na prijelazu iz XX. u XXI. st. prosječna iskorištenost kapaciteta bila 26% od ukupno raspoloživih 20 mil. t godišnje. Zbog toga se u novije doba razmišlja o podizanju iskorištenosti naftovoda povećanjem udjela tranzitnoga prometa naftom, npr. preko međunarodnog projekta Družba Adria.
